06/02/2023
Pretraga
Josipa Marenić, Dvije točke gledišta

Josipa Marenić, Dvije točke gledišta

ZA TEBE ( PIŠTOLJ za VRUĆE LJEPILO)

Stavljam sebe na mute
voda klizi preko kože ruku
ljubav je pištolj za vruće ljepilo,
pištolj koji si trajno posudio iz kazališta
koje je izgubilo svoj put, baš kao što smo i mi
nekako izgubili naš na koljenima, jer srce je u koljenu,
a mi smo se bavili isključivo lutkama i maskama
nabijenim na štapove i nabijenima na riječi.
Klizim daskama stvarne scenografije
točno omeđenih kretanja za vrijeme naših studentskih dana.
Stavljam sebe na mute i puštam glazbu prozorima tramvaja.
Poslije ću navući papuče i tražiti sigurnu unutrašnjost deke.
Sada sam širom otvorenih očiju kao i tada,
kada nam se dešavalo sve ono o čemu predstava govori.
Nakon toliko vremena i grobova, rekao si ovo je za tebe:
isprva sam se smijala, kao i svi u publici,
a onda sam valjda jedina u publici
pred tobom na daskama naslonjena u stolici,
uznemirena pod kožom u tami
prepoznala plodove pištolja za vruće ljepilo.
Potpuno su zanemarivi zaboravljeni ožiljci od opekotina.
Nastalo je nešto novo od nas, nešto što priča priču o nama.
Glasno je, glasno je sve u meni,
ali nekako stavljam sebe na mute.
Ispirem ruke toplom vodom
nemam asocijacije na Poncija Pilata.
Sjećam se kada smo prvi put vodili ljubav
nisam se željela okupati danima,
sjećam se naše prve ozbiljne svađe
kada sam se utapala i tresla pod tušem
ispuhujući nos u mokar toaletni papir.
Zar smo ikada mislili otići jedan od drugoga?
Nismo očekivali ni nametali ništa
dok nam se nisu nametnula očekivanja.
Ljubav?
Razočarao nas je svijet što sadrži pod pojmom ljubavi.
Sve dok nismo prekinuli i shvatili
koliko je moguće nekoga ozbiljno voljeti.
Ljubav je pištolj za vruće ljepilo.
Još uvijek smo tu jedan za drugoga.
Nakon toliko vremena i grobova
golim rukama, svim prstima i sa srcima u koljenima
toliko toga radimo jedan za drugoga:
bacamo zaboravljene šešire, kruh i duhan
kroz prozor sa četvrtog kata po vjetru i na suncu,
čekamo se na klupici sa Soplicom,
trčimo do ljekarne usprkos bacilima,
pičkaramo se što budimo jedan drugoga pozivima
u neprimjereno doba dana i noći,
gledamo se koliko smo nekompatibilni i volimo se nekompatibilni,
neka mi netko priča o ljubavi –
jer ti si znao sve o njemu,
jer ja sam znala sve o njoj,
jer nakon toliko vremena i grobova,
sjedili smo jedan pored drugoga na mute
opečenih ruku i prstiju koje su drugi ozlijedili,
drugi koji ne znaju da je ljubav pištolj za vruće ljepilo.
I što sada kada su riječi premalo,
a jedna kazališna predstava previše?!
Oboje znamo kako nema natrag, a naprijed je tako neobično lijepo,
stoga pričaj mi o ljubavi u sitnom trenutku vječnosti,
otkrivamo kako cijela ta drama nema kraja –
odavno smo nadrasli ljubav kakvu imaju svi ostali.


NEDJELJA (ISPOD MASKE)

Niz prste se cijedi otvorena naranča
votka je već u prozirnom staklu.
Komunalno redarstvo je zalijepilo traku,
a ti si odabrao baš pravi trenutak
da se odseliš iz susjedstva.
Mislim kako je presudio Ilićev plakat,
pa sada trezveno odlučujem ne biti trijezna.
Motrim svoju masku kao neprijatelja
s kojim sam sklopila čudan sporazum,
ali sada su mi usta slobodna i nazdravljam
svim onim neopterećenim susretima na klupicama.
Nazdravljam riječima sapletenim u koloplet razgovora,
planovima da opljačkamo zatvorenu trgovinu
i dospijemo u novine zbog krađe jedne jabuke,
jabuke koju bi rasjekli džepnim nožem
i nahranili ježa koji nam je postao lajtmotiv,
nešto poput divljeg kućnog ljubimca koji se pojavi
uvijek na vrhuncu ispražnjene pljoske.
Korona nas je učinila bezgrešno svetima,
a sada hoće vratiti okupljanja u crkve.
Komunalno redarstvo i dalje ne skida trake s parkova.
Ljepljivo je sve, i staklo, i prsti i usne!
Ne, nisam dobro i ne nisam pozitivna.
Ja sam prokleto normalna osoba
iako u zadnje vrijeme šaljem i previše
virtualnih smajlića bez maske, baš kao i svi,
baš kao i svi ostali, ali to me uopće ne tješi.
U zdravlje!!!
Ne još nisam pijana, ne još sam dovoljno trijezna
da tvrdoglavo vičem (a zapravo šutim)
nije zabavno piti sam! uopće nije zabavno.
Otvorena sam za prijedloge i razmišljam
o Duhu Svetome i hoće li djelovati
na sve te ljude da se ne zaraze.
Postajem dovoljno pijana dok vrtim magične škare
u lijevoj ruci gotovo spremna za građanski neposluh
i željna ukloniti trake zabrane okupljanja u parku.
Ako se izbrišu svi realno opipljivi znakovi,
možda se i izbriše postojanje Covida – 19
pa nam neće trebati ni lijek niti cjepivo.
Još mi samo nedostaje čudo uspuhanog ježa i ti,
ti koji mi po tko zna koji puta ponavljaš
koliko voliš moju glavu i kako bi je sačuvao
kao u onoj staklenci iz Futurame,
a ja se smijem i smijem i nije to zdravi smijeh
to je smijeh ispod maske(baš kao i svi. baš kao i svi).
Sve je u najboljem redu ili će biti
jednog žutog sunčanog dana
možda već u nedjelju poslije mise.


ZABORAV (USPRAVNO DRŽANJE)

odgađam kuhanje pudinga od maline.
u interijer mi ulaze zvukovi ptica
zajedno sa suncem i zelenilom krošnje.
istražujem sitne granice čuđenja.
odškrinuta vrata obližnjeg ormara otkrivaju
rijedak prizor izuzetno uredno složene odjeće.
knjige su posvuda uredno postavljene diljem stana
ne alfabetno već prema značenju. uvijek prema značenju.
sivi tepih bez mrvica. posteljina s premalo ljudskog mirisa.
stol bez vidljivog sloja prašine.
postavljanje potpuno krive voajerske dijagnoze.
slike na zidovima su još nakrivljene od potresa.
ne bojim se zaspati poput drugih, kao što čujem.
bojim se skinuti, ostaviti odjeću sa strane
i zakoračiti u bijeli porculan tuš kabine.
potpuno suludo kako nezaštićeni um procesuira stvari!
stojim pred prozorom samo s ručnikom u naručju.
istražujem granice čuđenja
zajedno sa suncem i zelenilom krošnje.
definitivno odgađam kuhanje pudinga.
izoliram zvuk ptice – slavuja.
neprekidno pjeva ubacujući nove varijacije.
ponirem bezobrazno u melodiju pernatog kompozitora
hipnotizirana plavetnilom kroz staklo četvrtog kata.
zavladao je trenutak. zaborav.
zaborav svega. samo sekunde.
čak su se i sekunde rastopile.
postojanje u epicentru sebe.
sreća što sve jednostavno stoji:
krovovi, vrhovi krošanja, komadi oblaka
i tada sam ga ugledala
na ulici. jednog jedinog čovjeka s maskom.
zaborav je utopija prekratkog trajanja.


IZGUBLJENO – NAĐENO na IN MUSIC-u
(JOŠ DOK JE SVIJET BIO ZDRAV)

I
i neka Vas nervira moja tišina,
i ne bi podnjeli da prestanem lagati ili prešućivati,
i neka Vas, i za sve Vas invalide iznutra,
i za sve Vas koji se čedno opominjete dok se jebete,
i za sve Vas koji uopće nemate mašte,
i za sve Vas koji obožavate statuse,
i za sve Vas koji ne poznajete prijateljstva bez interesa,
i za sve Vas koji se radujete obdukciji slobode,
i za sve Vas politički korektne što ne prigovarate,
i za sve Vas – sanjala sam da ne znam napisati pjesmu,
i sada sjedim na klupi,
i mokra mi je odjeća i poderane starke,
i neka i Vas, ali neka i mene,
i festival je tek počeo
i iza mojih leđa čujem životinjice i prekidam tišinu.
Ii
i gledala sam opijena lica i tijela u pokretu,
i lovila sam komade neba vrhovima trepavica,
i nije me smetala gužva,
i kiša samo što nije, samo što nije pala,
i ruke drveća su hipnotski plesale,
i treba skakati na ritam sa vlastitim korijenjem u utrobi,
i vibracije struje od tjemena do nožnih prstiju,
i moje tijelo postaje frekvencija rasplesanih udara,
i počinje kiša koja se ne zaustavlja na koži,
i prodire negdje dublje kao histerija ljepote,
i bend odlazi sa široke pozornice,
i odbijam tražiti kabanicu u laganom ruksaku,
i vatromet je u meni i širi se prema tebi,
i uši mi zuje od glazbe, i moje oči te traže,
i moj živi smijeh, i tvoj živi smijeh,
i trenutak na travi prepunoj smeća i kiše,
i sekunde u kojima je sve stopljeno,
i ne postoji ništa drugo osim slobode
i mučne spoznaje da sam te izgubila prijateljico.
Iii
I prigovarao si niz puteljke,
i prigovarao si uz jezero,
i prigovarao si na travi,
Iii rekao si da je to tvoje prirodno stanje stvari,
i držao si mi ruku dok sam se raspadala iznutra,
i nisi mi dozvolio da se raspadnem izvana,
i nisam ti rekla mnogo toga, ali nije bilo ni potrebno,
i umjesto toga smo počeli kovati imaginarne scenarije,
i kupovali smo jedan drugom skupe majice sa štanda,
i razvili smo strategiju kako ćemo ljudima krasti pivo,
i u mašti smo isprobali razne menije,
i kada je glazba počela, stajali smo jedan uz drugog,
i onda si morao ići pišati,
i to je značilo da ćeš opet nestati u gužvi ali,
i da ćeš se opet vratiti, baš kao što to prijatelji rade,
i da ćeš nastaviti prigovarati (redu za WC-e),
i da ćeš nastaviti prigovarati i zabavljati me prigovaranjem,
i da ćemo prigovaranjem šamanski otjerati sve samo ne i kišu,
i da ćemo prigovarati probijajući se kroz gužvu, niz puteljke, uz jezero,
i da ćemo se držati za ruke da se ne izgubimo,
i kada smo se probili kroz gužvu nismo prestali pričati,
i pričali smo sve dok nam usta nisu bila puna,
i onaj kukuruz kupljen usput tako je odgovarao,
i bio topao na jeziku i dlanovima,
i žvakali smo sve do parkirališta,
i znali smo da smo taj put našli više od automobila,
i sjeli smo unutra i gorio je studentski radio,
i vozio si me kući kao i mnogo puta do tada,
i na izlazu iz automobila sam ti rekla neku glupost,
i nisam ti rekla ono što sam ti htjela reći,
i nisam ti rekla kako mi je jebeno drago što si živ prijatelju!
I
i neka mene sada,
i neka sada sjedim sam na klupi,
iii neka mi ježevi pušu iza leđa,
i neka sam mokre odjeće i neka su mi starke poderane,
i neka kiša opet počne padati,
i neka ekran mobitela pokazuje da je sutra,
iii neka nemam zaključka o ničemu,
i neka nabrajam i neka se događa,
ono što cijelo vrijeme čekam.
Pukla je neka ljuska u meni
i nešto je spremno izaći van,
i zato neka Vas, ali neka i mene
i meni sličnih.


POGLED KROZ PROZOR (PRIJE ZIME)

Odbijajući pogledati kroz prozor bježim
u drugi kut uvjetnog prostora slobode
od malih stopala me privlače horizonti omeđeni staklom
u zadnje vrijeme ne podnosim fragmente ljepote
obećavaju laži kao svete mogućnosti
puštam korijenje trešnje neka postoji vani odijeljeno od prozora
bez svjedočenja ovog puta kako je ciklus prirode divan
divan je i divlji za sebe u bojama prodiruće jeseni
tlakovi zraka se mijenjaju i nebo iznad nas pere ruke
noseći masku nedohvatljivog lopova
nema utjehe ni u postojanju susjednih prozora
netko sjedi na balkonu s pivom i primijeti me
na istoj smo visini kao ćudljive ptice
stopala mi više neće rasti a nožni prsti
počeli su mi zadavati glavobolje do uraslih noktiju
od previše stajanja na mjestu i otkrića nostalgije
koliko sam prije zadovoljstva pronalazila
puštajući pogled kroz prozor s četvrtog kata da luta
sada je to svijet koji me guši sa svojim horizontima
i promjenama godišnjih doba.


VRIJEME ODLUKA (ŠTUCAVICA SNA u PET UJUTRO)

što želite naručiti: ne znam.
još sam u hodniku i sanjam među papirusima,
mislim kako se u stvarnosti negdje dogodila poplava.
što želite naručiti: obično dobru kavu s mlijekom,
ali i to postaje dosadno bez imaginarnog patuljka
koji zadržava ljude oko stola kao uz ognjište.
grad se još uvijek trese i nije se smirio,
uspješna je veza s ulicama
ne bi ni primijetile da po njima ne hodam.
što želite naručiti: iscjeljenje od emotivne nedostupnosti
tuđe i svoje, i silnih igri toplo – hladno.
učili su me da opraštam, a instinktivno razumijem.
Zubati konobar se smije s pikulama na srebrnom pladnju,
to me ne zanima, što želite naručiti?
vrijeme je prokleti problem odluka
i onih najsitnijih koje se mukotrpno slijevaju niz čelo.
više ništa nije igra čak niti to da stvarno nešto moram naručiti,
inače će me potjerati odavde pa ću morati hodati,
a vani pljušti kiša i konobar je stvarno poludio,
gađa me sa staklenim pikulama iz srebrnog pladnja.
budim se i ne moram se odlučiti što želim naručiti.
ne moram niti pogađati,
po tko zna koji put na ekranu mobitela stoji
5:00 !
netko vodi u ovoj igri, a to nisam ja.
zasada dišem u mraku i palim cigaretu.
jebote trijeznu me opet oblio hladan znoj,
da se poševim s nekim možda bi i nestalo ovog problema
ali ne mogu još spavati i sanjati pokraj nekoga.

FOTOGRAFIJA BEZ BLICA (MOMENTALNA LUTANJA)

jedni drugima smo bogovi i vragovi
ničija stvar, ali mijenjam posteljinu
jučer sam psovala groblja i javni prijevoz
danas sam psovala nešto drugo
ali vrane u magli i polja neću
još ne znam kako ću doslovno ući u drvo
jedni drugima smo bogovi i vragovi
ciganka mi je na raskrižju vikala
kako smo danju uvijek isti
jedino se noću mijenjamo
dok sanjamo mi starimo
jedni drugima smo bogovi i vragovi
ničija stvar, ali mijenjam posteljinu i previše razmišljam
u svakom trenutku izgubimo nešto
bilo to i malo neposlušno pero iz jastučnice
sutra ću psovati nešto, možda nestanak struje
još ne znam kako ću se pažljivo ušuljati u utrobu drveta
pored klaustrofobije godova i tuđih nadanja
izgubit ću osmijeh između krošnje i korijenja
na fotografiji bez blica i bit će to dobar gubitak u prolazu
slaveći s prijateljicom dendrofilična gluparanja
neću misliti o slavenskim mitovima i dušama zatočenim u drveću
tu istu noć izgubit ću i sjećanje na san
ali ne i čuđenje pred starosti prolaznih trenutaka
prekosutra ću i dalje psovati nešto
ali vrane u magli i polja, pa i cigane koji me svukuda prate neću.

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt