Željko Buklijaš rođen je 5. rujna 1955. u Zavojanu kraj Vrgorca. Završio je Ekonomski fakultet u Zagrebu. Živi i radi u Zagrebu. Do sada je objavio knjige pjesama „Vježbe“, (Jutro poezije, Zagreb, 2000.) i „Kantarion“, (Naklada Breza, Zagreb, 2014.) Zajedno je s pjesnikom Nikicom Krajinom priredio je „Antologiju Jutra poezije“, (Jutro poezije, Zagreb, 2010.) Poeziju objavljuje u raznim časopisima (Tema, Poezija, Gradina, Balkanski književni glasnik, Bagdala itd. )
Trenutno vodi pjesničku tribinu Jutro poezije u Zagrebu.
Kako si otkrio svoj interes prema poeziji i kako je počeo tvoj put kao pjesnika?
Rođen sam u takvom ambijentu. U Vrgorskoj krajini gdje sam rođen svi su pjesnici, no samo jedan je Tin. Moj otac bio je jedan takav pjesnik, znao je napamet mnoge pjesme iz školskih čitanki i knjiga koje su bile dostupne, pjevao je uz gusle pjesme iz Razgovora ugodnog naroda slovinskoga, a pisao je takozvane „vrebce“ (vrabac), pjesme u desetercu koje su na satiričan način govorile o aktualnim događajima u kraju i izvodile na priredbama. I ja sam napisao jedan takav „vrebac“ u srednjoj školi kada smo obnavljali priredbe i pokušavali pokrenuti neki kulturni život. Sve se to prekinulo odlaskom na studij. S druge strane, pregnantnost u izrazu ako ga imam naslijedio sam od majke koja je za svaku situaciju o kojoj se razgovarala znala ispaliti neku narodnu izreku koja je savršeno komentirala ono što je bilo rečeno.
Nakon završetka studija počeo sam zapisivati odraze svojih duševnih stanja, počeo sam ići na pjesničke tribine kojih je tada bilo dosta, upoznao sam mnoge pjesnike (oni su sada poznati i etablirani), a jedan me je i priznao za pjesnika. Sjedio sam u društvu s pokojnim Ilijom Ladinom u tadašnjem Društvu književnika i gnjavio ga svojim notesom u kojem sam pisao. On me ohrabrio i rekao da sam pjesnik. Već sam imao njegovu knjigu „Od neba naovamo“ pa sam mu zbog toga i povjerovao.
Možeš li s nama podijeliti kakvo je bilo tvoje iskustvo kada si prvi put došao na Jutro poezije kao mladi pjesnik?
Ne sjećam se datuma, ali to je moralo biti krajem sedamdesetih kad sam u džepovima već imao nešto pjesama i kad sam već bio završio fakultet pa sam imao vremena za ostale stvari. Mislim da sam došao sam. U ono vrijeme Večernji list imao je veliku rubriku o kulturnim i ostalim događanjima pa je, između ostalog, objavljivao i kratke obavijesti o održavanju Jutra poezije. Jutro se održavalo u restoranu „Dva ferala“, Ružica Orešković vodila je program, bila je gužva. Ružica me prozvala da kažem pjesmu, a ja sam bio zapanjen kako je odmah pogodila da pišem. I tako, počeo sam dolaziti. Uskoro sam dokučio kako Ružica prepoznaje pjesnike, ona bi prozvala svakoga koga prvi put vidi. Bilo je puno mladog svijeta i puno sada poznatih pjesnika, slikara, glumaca i glazbenika. Slikar Vladimir Vrljić Ankin imao je atelje blizu Dva ferala pa je često imao tulume subotom na večer, on bi rekao: „Dođi i ponesi piće“ i to je bio svojevrsni nastavak Jutra. Nastavci Jutra bili su i odlasci u drugu birtiju (najčešće u Aleksinac koji se sada zove Kaedralis) na čelu s Josipom Severom. Što bih sada dao da mi se ponovi jedan takav produžetak…
Za one koji ne znaju, tribina Jutra poezije je najstarija pjesnička tribina. Tko i kada ju je oformio?
Krajem godine navršava se pedeset i devet godina od kada su se sastali u kavani Staro Petrovo selo (koja će kasnije biti nazvana TINGL-TANGL) pjesnici Gustav Krklec, Vjekoslav Majer, Vesna Parun, Salih Alić, Berislav Nikpalj, Josip Palada i drugi, kako bi proslavili Nikpaljev rođendan, a ujedno obilježili i godišnjicu Jesenjinove smrti. Te 1964. godine bio je početak, rodila se ta ideja i tradicija, a glavni inicijator je svakako Berislav Nikpalj, književnik, prevoditelj, novinar i nastavnik. Sastajali su se nedjeljom oko deset sati, recitirali svoju i tuđu poeziju, razgovarali i pili, krug se širio, održavala se boema. Uz pjesnike bili su glumci i glazbenici. Tako je uglavnom i sada.
Jutro poezije je izmijenilo dosta voditelja. Možeš li nas upoznati s radom prethodnika, te iz sadašnje perspektive pokušati valorizirati i objasniti na koji je način pojedini voditelj tribini Jutra dao poseban pečat? (Orešković, Meršinjak, Roklicer)?
Osim Berislava Nikpalja koji je sve započeo, glavni (tj. stalni) voditelji Jutra poezije bili su: Ružica Orešković, Saša Meršinjak i Robert Roklicer.
Nakon Nikpalja koji se smatra prvim voditeljem Jutra poezije, tribinu je vodila pjesnikinja Ružica Orešković. Posebno se pamti njezina era u restoranu „Dva ferala“ osamdesetih godina. U to vrijeme pokrovitelj tribine je bila Muzička omladina. Osim slavnih pjesnika kao što je već tada bio npr. stalni sudionik tribine Josip Sever, nastupali su glumice i glumci sa svojim pjesničkim recitalima (Vlasta Knezović, Kostadinka Velkovska, Perica Martinović, Goran Matović, Darko Ćurdo, Fabijan Šovagović, Špiro Guberina, Željko Žužić, Zvonko Novosel i drugi) i mnogi poznati glazbenici. Stalna publika bili su i slikari, studenti i učenici.
Ružica je otvarala Jutro svojom pjesmom, a onda je nastupao gost. Pauzu je Ružica najavljivala s: „Opijte se, mili moji, na svoj račun“. U drugom dijelu Ružica je prozivala prisutne pjesnike. Nakon završetka programa, tko je imao vremena nastavio je s druženjem, a često je to bio odlazak u drugu krčmu.
Jednom godišnje štampao se na šapirografu Bilten s prilozima sudionika s obično pomalo ogorčenom uvodnom ili završnom riječju sastavljača. Ta ogorčenost je dolazila zbog toga što se smatralo da poezija ulice i krčme nije prava tj. da je niže vrste. Naravno, kao i u tzv. visokoj poeziji i tu je bilo puno loših stihova. I sada ih ima, ali tko hoće znati što je dobro mora čuti i ono što je loše.
Nakon Ružice, početkom devedesetih, tribinu je vodio pjesnik Saša Meršinjak. To je vrijeme (do 2008. kada je umro) neprestanog seljakanja tribine po zagrebačkim birtijama, ali i vrijeme kad je Saša obogatio tribinu s izdavačkom djelatnošću ( tiskani su Buklijaš, Krajina, Ganza, Dedić, Župančić, Štambuk, Katunarić, Krmpotić, Tea Benčić Rimay, Joja Ricov, D. Burazer i drugi). Jutro je dodjeljivalo nagrade za prvu knjigu pod nazivom Ružica Orešković i nagradu za doprinos poeziji pod nazivom Josip Sever. Bilo je to vrijeme zanosa, ali nažalost Saša je umro nakon teške bolesti 2008. Jutro preuzima pjesnik, glumac, scenarist i prozaist Robert Roklicer i s istim zamahom i zanosom kao i Saša, nastavlja s tribinom i izdavačkom djelatnošću kao i dodjelom spomenutih nagrada. Osnovana je nova biblioteka nazvana „Lude gljive“ po zbirci priča prethodnog voditelja Saše Meršinjaka. Tiskane su knjige N. Đuretića, L. Dujić, J. Fiamenga, N. Kaveljevića, I. Jukića, F. Nagulova, M. Ćurića, D. Žitnika, Z. Husića, I. Babića, Z. Grozdića i samog Roklicera. Osim toga, tiskane su i knjige sabrane poezije prethodnih voditelja Berislava Nikpalja i Ružice Orešković. Izražena je bila briga da se rad tribine dokumentira i da sve ne ode u dim kad pjesnika više ne bude. Počeo se snimati i dokumentarni film, ali sve se ubrzo slomilo zbog nedostatka para. Osim toga, 2010. izišla je opširna Antologija Jutra poezije, koja je pokrila razdoblje djelovanja tribine od 1964. do 2009. godine. Desetogodišnji rad pjesničke tribine za vrijeme dok je tribinu vodio Robert Roklicer i neposredno poslije njega, Jutro poezije objavilo je novi almanah s pjesmama učenika pod nazivom „Antologija Jutra poezije 2010. – 2020. Obje knjige sastavili su dugogodišnji sudionici tribine Nikica Krajina i Željko Buklijaš.
Kronični nedostatak novca za rad tribine, dodjelu nagrada i tiskanje knjiga Roklicer je nastojao riješiti proširenjem djelatnosti s poezije na radio, film i kazalište pa je osnovao FRIKK. Kao pjesnik i boem, prozni pisac, scenarist i glumac, Robi je sve to utjelovio u svojoj osobi, ali taj teret je bio pretežak i Robi nas je tragično napustio u ljeto 2018. godine.
Kao nekakvo prijelazno i privremeno rješenje natjerali su mene da preuzmem vođenje udruge preko koje bi se financirala tribina, a voditeljica tribine trebala je biti Lili Dimova, a njezina zamjenica Tatjana Lončarec. Uskoro se pokazalo da Lili uz svu volju i želju, zbog nezgodnog rasporeda rada u kazalištu, ne može voditi tribinu, a onda je došao potres pa covid i sve sam morao preuzeti ja.
Kao relativno svjež voditelj Jutra poezije, učinio si prilično hrabar potez. Usred pandemije kada nije bilo moguće organizirati ni promociju knjiga niti održavati tribinu, obnovio si izdavačku djelatnost Jutra poezije. Što te potaknulo na to?
Prvo smo Nikica Krajina i ja po ugledu na našu „staru“ antologiju uredili jedan almanah koji smo nazvali „Antologija Jutra poezije 2010. – 2020.“ To smo napravili u čast Roberta Roklicera koji je upravo u tom razdoblju vodio tribinu i organizirao izdavačku djelatnost. Bolje da ne pričam kako smo sve skupljali novce potrebne za to, ali dogodilo se i to da je ta antologija otkupljena za knjižnice i tako smo dobili novce za tiskanje knjiga pjesnicima koji su vezani za Jutro, a dobro pišu. Rodila se tako naša nova biblioteka koju smo inovativno nazvali Biblioteka „Jutro poezije“. Uskoro smo osnovali još jednu pod nazivom „Ružica“ u čast Ružice Orešković.
Statistika kupovanja knjiga poezije i njihovo posuđivanje po knjižnicama ne ide u prilog poeziji, ali sva pjesnička događanja i tribine su izvrsno posjećena. Kako bi objasnio taj fenomen?
Istina je, naša tribina ima jedno stalno jezgro sudionika koje se proširuje od slučaja do slučaja u zavisnosti kakav je glavni gost. Glavni gost privuče još po nekog prijatelja ili poklonika koji nužno nije do sada ni čuo za tribinu. Osim toga, može svatko nastupiti bez straha da će odmah biti javno osramoćen zbog loših stihova. To ne znači da na tribini vladaju loši pjesnici jer oni koji ne uče i nisu u stanju da se uspoređuju s dobrom poezijom i oni koji ništa ne čitaju brzo shvate da im tu nije mjesto. Tako je na Jutru, a i većina promocija i tribina koje uspijem posjetiti dobro su posjećene pa se čini (kad odbiješ prijatelje i rodbinu) da to ipak nekoga zanima. Ovisi to dosta i o organizatorima i načinu kako se događaji promoviraju. Sjetimo se samo kako je devedesetih bilo posjećeno javno čitanje proze…
Pitanje objavljivanja knjiga, jako je osjetljivo pitanje. Ako knjigu smatramo proizvodom, čini se da taj proizvod nije teško napraviti ( kvalitetnih autora uvijek ima, kreativnih grafičkih dizajnera ima, obrazovanih prevoditelja i lektora ima, izvrsnih urednika također ima). Gdje se onda stvari kompliciraju i s čime se moraju boriti izdavači?
Knjiga poezije kad se sve plati (autor, urednik, lektor, grafika i tisak) nije jeftina stvar i bez potpora države ili otkupa, naprosto se ne isplati. Tržište je malo i teško je prodati veliku nakladu koja bi time snizila cijenu. Mali izdavači imaju i dodatni problem s distribucijom. Mi zapravo skoro sve radimo besplatno, ali ni to neće ići s novim načinom otkupa. Vrijeme će pokazati, ali prilično sam siguran da će distributeri obrati kajmak, a mali izdavači bostan.
U odnosu na velike izdavačke kuće, manji izdavači mogu objaviti knjige koje se inače ne bi objavile, mogu pomoći određenom autoru/autorici da iskorači van iz anonimnosti, mogu njegovati pismenost, kao i čitateljskoj publici približavati različite stilove, glasove i ideje. Prema tvom mišljenju, koliko im je nužno pomoći i da li bi možda trebalo stvoriti i neke nove infrastrukture, fondove vezano uz književnost ili su postojeće dovoljne?
Da se razumijemo, nije sjajno ni „velikim“ izdavačima, a mali kad je u pitanju poezija bez otkupa, ne mogu financirati izdanja koja će se možda rasprodati tek kad njihov autor dobije Nobelovu nagradu. Što se tiče Jutra poezije, mi smo neprofitna organizacija i nismo konkurencija izdavačima kojima je to osnovna djelatnost jer objavljujemo u vrlo ograničenim nakladama i objavljujemo ili prve knjige ili knjige koje veliki ionako ne bi objavili. Možda bi bilo dobro da se vrati stari model otkupa knjiga. Ni u tom modelu nismo mi dobro prolazili, ali barem smo se mogli nadati. Sada nade više nema. Tko želi objaviti knjigu mora je financirati sam. Uostalom, preporučio bih ljudima koji kreiraju tu politiku i modele da barem pročitaju članak „Neskroman prijedlog“ Josifa Brodskog. On kaže: „Poezija – nije vid zabave, u određenom smislu nije čak ni vrsta umjetnosti, nego naš antropološki, genetički lanac, naš evolutivni lingvistički svjetionik.“
Teško je kvalitetno pisati bez čitanja, no koliko pročitano otežava slijediti vlastiti autorski glas i originalni impuls prilikom pisanja?
Ne otežava. Ako poslije čitanja odlične knjige ne možete ništa napisati onda je ona postigla svoj cilj. Čitanjem saznajemo kako su drugi govorili o temama koje nas opsjedaju i ti načini moraju se podrazumijevati kao i sva tradicija. Sljedeći korak je da otkrijemo kako o tom istom možemo pisati na svoj način. Pjesnik je izumitelj svog pjesničkog glasa i kao svaki izumitelj mora biti talentiran i uporan da otkrije kako ideju ili osjećaj napisati tako da zvuči i izgleda kao njegova. Kao što reče Tonko Maroević, umrijet ću nenačitan.
Kao vrstan poznavatelj poezije, koje bi autore obavezno preporučio za čitanje? Znam koliko je teško izdvojiti, ali neka tvoja privatna, subjektivna top ljestvica zbirki poezije.
Premali je ovdje prostor za nabrajanje knjiga i autora koje bi se morale pročitati. Gledam na policu i s reda: Marko Pogačar – sve, Sonja Manojlović – sve, Branko Maleš – sve, Miroslav Kirin – sve, Josip Sever – sve, Branko Miljković – sve, Davičo, Kaštelan, Osip Mandeljštam, Josif Brodski, Pasternak, Cvetajeva, Ahmatova, Majakovski, Eliot… Zapravo, ne mogu odgovoriti na to pitanje.
Vježbe i Kantarion su prilično različite jedna od druge. Kada bi nam poželio nešto reći o tim knjigama da ih predstaviš, što bi rekao? Koje su bile tvoje preokupacije u njima?
Te su knjige izbor iz jednog dugačkog razdoblja mog života i ako su različite onda je to dobro, i ja sam sada drugi. „Vježbe“ su zbirka koja je nastala tako da je Saša Meršinjak uzeo hrpu mojih tekstova i dao ih odštampati. Jedino sam se pitao oko naslova s kojim se on doduše nije slagao. Tada nisam mislio da bi to trebalo objavljivati, a kad se eto moralo onda sam mislio da je adekvatan naslov upravo taj. To jesu vježbe u pisanju jednog ekonomista i propalog novinara o onome što me okupiralo u to vrijeme, a to su osamdesete godine (godine Jutra poezije i Dva ferala) i godine devedesete u kojima se sve raspadalo. „Kantarion“ je mala pjesmarica na koju me nagovorio prijatelj i mali nakladnik Božo Dujmović. Knjiga je nastala početkom ovog stoljeća u vrijeme kad su došle drugačije ljubavi, ozbiljna čitanja, kad su otišli neki prijatelji, uostalom došlo je i doba kad više ne pjevamo na tulumima, može se pjevati rijetko i to samo na papiru…
Stigneš li uz sve obveze pisati i radiš li možda na novoj knjizi?
Stignem ili bolje je reći, stigao bih kad bih imao više volje. Za sada punim skladište svime i svačime pa će od toga nastati nešto ako se poživi…