SVE DOĐE U PRAVO VREME
još dok si mala bila
video sam te kako ljuljaš
u naručju dečju kost i tepaš joj lutkinim ustima
dok ne potrči za tobom
smeje ti se utroba kriješ zube pod haljinom
u blatu pažljivo odmerenih uvreda
ostavljaš četvoronožne tragove
odvajaš mak od zemlje zenicama
okrenutim ka unutra
sigurna da ćeš svaki put progutati
po jednu malu smrt, video sam
kako strahu vezuješ oči
da postane glad pa glas pa ništa
i nosiš vatrino dete u kosi
hraneći ga okrajcima istoka
još dok si sasvim mala bila
video sam te kako trčiš
s vukovima
ČEKATI CLARICE
stvari trepere iz uglova
hranljive; izvan iščekivanja
srodno miruju oči
pozajmljene slučajnu telu, nedodirnute
tvojim pričama o ženama koje su te dočekivale klečeći
trčale za tobom ulicama, svlačeći se na zapoved
prekrasne uspešne (poni)žene
poželjne
tvoje, žudiš
da zažudi i ona
za kalijum-hloridom koji brizgaš drugima
u bespomoćna uzbuđenja, tek začeta (spašavajući tako sebe
od budućih ralja anemone, rečenica drhtavih od tuge
koje bi te mogle prožderati)
onda im riblja tela tako očišćena izvrćeš naglavačke, da misle
tvojom glavom govore tvojim telom
preliva im se iz svih otvora sukrvica tebe
dok ih pokazuješ
svetu
i svet njima
svet u njima
nikad nije obitavao, uprazno
ti jezik otežao od laskanja iznuđuje njenu glad; alhemijsku formulu
za usrećiti ženu kojoj ništa ne treba
ćuti smrtonosno, dok ti
podrhtavaš iz epicentra pod rebrima pred rebusom
nepoznatih tkiva
čekaš da se uznemiri mrak
u zenicama snobudne boginje
ponornice što sanja da se otvore gubice
zemlje
da te povuče
u sebe
u (je)dno
OČI SAM OKRENULA KA UNUTRA:
ispod jastuka bride ulice
napete od odsustva, tvoj
drski nedodir se nastanio u trećoj moždanoj komori
tamo gde su krošnje opet prokapilarile nebo
iz jutra odvajam žumance
razmazaću ti ga po smehovima
pa ih gurnuti u rernu dok sasvim ne nabubre
i ne postanu mi jestivi, konačno
prsti su
prsti
suprsti, gledaj:
u rebrima, mreste se male smrti
(liče na zigote galaksija)
ništa sad, klijaš
da budeš ždral pčela kopriva
ludak sa uzdahom u cipeli
smešiš se bićima u membranama
straha, čistog kao san o mešanju
neispitanih tjelesnih tekućina
koliko tuge u pupoljcima
između dva neživota
praviš se da nisi čuo
od svih perverzija
najbliža mi je ljubav
ništa sad, ljuljaj
to kornjačino jaje pod jezikom
klijaj
da jednom
da budeš
DVA PRAZNA MESTA
kiša pod bradom. zubi, glas još više. kosa
zauvek spetljana sa tvojom na krajevima
koje ne sečemo redovno. sad moramo trčati tako
sijamskoblizanački
dok nam se smeju preostala stabla
ionako oduvek
dišeš mi u glad
vlaga potpazušna, dušna
kad se omotaš sedamnaest-osamnaest puta
oko mene pa iznad površine mora
ostanu nam samo oči
okrenute unutra
na jug.
kroz međurebarne čađi
opet svićeš. splićeš
mi od duše snokožice
pokožice strepnje
zadnje zdireš. tamo gde
najviše nismo, prostro se
dan prašnjav ko novembar
i ko novembar
dug.
VIŠE NAS NE ZAMIŠLJAM
izvadila sam svojoj ljubavi poslednji
mlečni zub. sa njim je preko krova
odletelo i seme čuđenja. reka je samo reka; tuzi ne raste kosa.
ulicom ipak još
hodaju neke ptice, uverene da su ljudi.
nisi me dodirnuo. nisi me probudio, niti je tvoje
odsustvo ikad izdubilo prepoznatljive oblike u mojoj porebrici.
zaboravljaš, ja rastem iz zemlje
prljave i plodne kao snovi.
(kad ne spavam na pravoj strani, onda manje boli)
toliko puta nas ne zamšljam. tri prazna svemira
tim bi se trenucima popunila. eksplozija bi zaglušila
pokušaje da te nikad više ne tražim
niti da te na dnu svakog narednog traga
muške cipele posred mog mekog tkiva
iznova ne pronađem.
nastalo bi bar dvanaest galaksija
i svaka bi bila preglasna, prestrasna
iščašena, nepredvidiva
sa previše svetova u sebi
da bi se čovek
tu snašao
KAD SANJAM MORE
ulice su bacile mreže i čekaju
da pljusnu prolaznici koje su zaboravili prošlogodišnji autobusi
moj sin se provlači ispod ograde i skače u lučku prljavštinu
ja ga vadim, besna što se smočio ili ga ne nađem
nikad; onda hodam okolo bez glave
prolaznici me zaobilaze krsteći se
utrobom grdim čamce
smeje mi se galeb u mokra usta
ne stajem, nestajem
ružno se budim kad sanjam
more, pored svog tela puzim
do njegovog krevetića ili opipavam kraj sebe
kako diše, diše
pa nikad više ne zaspim
ne–stajem
more je idilično, nago biće
samo van mog sna. tu mi se prikazuje podatno
pruža bezbroj udova preteći mi nežnošću
u najluđim plavim tonovima (takvi se ne mogu sanjati).
obećava da će me zagrliti zlatnom nigdinom
dnom
kog se sećam, sećam
dečak beži od kristalnih talasa
i smeje se galebu u zbunjeni kljun.
more je mirno samo van mog sna
tu, gde ništa nije stvarno
ŽENE PREKO ČETRDESET
imaju hladna, ukočena tela
kožu bez sjaja, unezverene zenice
i lošu seksualnu reakciju
na želje svojih partnera
čudne potpazušne vonjeve
dlake po licu
neuredna srca i trbuhe
vulve izmučene mnogim porođajima
muke usled prejedanja
iznenadne sekrecije iz udolina
ne više toliko glatkih; žene preko četrdeset
su dosadne, same sebi dovoljne
ne pokazuju potrebu za partnerskim
odnosom u kome su pak posesivne
kad nisu skroz frigidne, onda njihova ekscesivna pohota
troši mušku snagu
uludo, jer više ne mogu rađati
zdrave i prave potomke (plodnost im naglo opada
nakon četrdesete); posledično, gube na ljupkosti
i postaju nepristojne
jer tvom nezadovoljstvu njima sočno
pokazuju srednji prst
ogrubelih glasova i raširenih zglobova mesa
što se već odvaja od kostiju i beži od njih
kao i muškarac što bi trebao
ako želi da sačuva svoje zdravlje
mentalno, kao i fizičko
upotrebljivost žene preko četrdeset
svedena je na njenu neupotrebljivost
DOK NAS STVARNOST NE RASTAVI
na rubu šume dečak čeka kišu
da spere prašinu i napoji drače među šinama
ispod kože
nema više mesta gde bismo se mogli sresti
gde bi dodir izmislio život
za nerazgovetni grumen gline koji si
spasio iz gorućeg vagona.
sve stoji tako. večnost je tužna odrana životinja
gluhota grla, umorni skelet bez strepnje
i nade.
moje se ne odaziva na tvoje.
tvoje prećutkuje moje.
ni udaviti se ne možeš u jezeru
čija te voda ne prepoznaje
PRESLAGANJE
kad si me gurnuo s krova
uznemirile su se vetrenjače; sa mnom se o pločnik razbilo
u kosi skriveno gnezdo
posle, uglavnom noću (živi se plaše stvari kojih nema)
skupljala sam svoje kosti, ređala ih
i povezivala u anatomskim kombinacijama svojstvenim
ljudskom biću; ali nikako da krenu napred
stopala, svezana u člancima
ni ruke, uklještene u neprirodnom
čvoru na leđima
jedino budna, glava
kotrlja se ulicama
onda su ih dograbile ptice, presložile prema sebi
pospajale krhotine i oblepile ih svojim mesom
napunile žudnjom i među rebra mi ugurale
grumen pokisle zemlje
sad posrćem po obodima vasione
golicaju me šavovi
čudno cela, šapućem vetru ispod košulje
besramna koliko sam živa
živa, koliko sam besramna
ŽENE KOJE PIŠU #2
žene koje pišu pametni muškarci često
nagovaraju da otkriju malo tog ramena na promociji
žene koje pišu moraju razumeti da
ne mogu one tu ništa
za žene koje pišu je puno bolje da budu
lepe žene koje pišu
jer će ih tada možda neko i čitati
žene koje pišu priznaće svet (u izvesnoj meri)
ako postanu objekt udivljenja nekog moćnog frajera
ona intrigantna „njegova“
nije svejedno ko na to stavlja šapu i čije će spolovilo
usrećivši joj utrobu trajno
kastrirati njenu književnost
kad im ljubav izvadi zubalo, tako priznate
i smirene počnu
ćarlijati posteljnu liriku što vonja po dokonosti svežih
ljubavnika, prekuvanoj manistri u bolonjeze sosu i cveću
pod prozorima; kad im ljubav skine gaćice, konačno
postaju bezopasne
podobne za konzumiranje u presnom stanju
bez posledica po uživaoca
žene koje pišu zato moraju dobro sakriti svoj nemir
pod krznom; režanjem štititi nežnost
vekovima uzgajanu u ustima
vučje majke, prikrivati tragove do svojih
brloga, zbunjivati protivnika
žene koje pišu grade čopore sa drugim
ženama koje pišu
i čuvaju se svega i svih, ponajviše
onih koji bi ih najradije
sačuvali
od njih samih
ŠTA ĆEŠ MI TAKO LEP
a šta ćemo se upoznavati
bejbe
bolje je ovako; kad god sam bila sretna
nisam bila ništa; priču ti
prepoznajem već po foršpanu
ne mogu više bejbe
ljuti me trivijalni pornić koji su nazvali ljudskim životom
sve te smirene žene na plažama
njihove prozaične grudi i prsti na nogama
njegova ruka otužno zavučena ispod ivice njenog kupaćeg
to je ta sreća koju žudiš
i dalje se skidaju po komandi vlastitog ubeđenja
da je mir u kući važniji od njihovog prisustva, negrljiva sam
jer me bole njihovi kukovi
sapi košuta umorenih sitnicama
u njima su se nataložili slojevi trpljenja
licemerno prozvanog
„njenom snagom“
ti ne znaš koliko te
obožavam (i zato)
neću ti biti žena
neću ti biti ljubavnica
neću ti biti ništa
odavno se mi poznajemo bejbe
gadi mi se miris našeg
zajedničkog
blatnog porekla
na mojoj koži; i što oblikom zauvek pripadam rulji
koje se odrekla moja duša
gladne sopstvene krvi
preko mog tela prelaze napaljene vojske
finih građana odanih svemu
što ih obezljuđuje
primenjuju taj princip i na meni
sa gužvom na gubici i okovima, jer drugačije
ne bih pristala da budem objekat toj banalnoj rečenici
izvini bejbe, znam da ti
nisi to
ali ne mogu više
to zaglupljujuće gnjavljenje mog mesa
bez ishodišta i svrhe
obožavam te bejbe
ali šta ćeš mi, tako oduševljen i lep kao prolećna kiša
ja sedim u deblu i čekam mrak
perje mi je mokro i malo sam se smrzla
žive su samo moje oči
okrenute ka unutra