MITOMANSKA
Oprosti,
zamijenila sam te sa Njim.
/Nisam htjela/
Slučajno je bila noć mladog
mjeseca,
tek što se rađao iz posteljice oblaka kao krvav život iz materice,
novi list neke romantične stranice
okrenut u mojoj glavi.
Bacila sam nestrpljivo babin biser
iza ramena,
miraz za onog kojeg čekam:
Dao Bog da se zdravo sastavimo.
Krstila sam ga tvojim imenom.
/I tada sam te iz prikrajka ugledala/:
DAJEM ZA TEBE I ZADNJI GROŠ
Stajao si nonšalantno oslonjen
na onaj most iz Napoleonovog perioda,
stiješnjen između dvije nove ružne trospratnice,
Imperija novogradnje je nicala ne vodeći računa o ruševinama… o zaštiti
spomenika.
Oprosti,
nisam te slušala,
u ušima mi je zveckao sitniš šibicara iz džepova kicoša,
neka frivolna pretvaranja…
slika deja vua za rever prikačena.
Skliznuh u tu metamorfozu kao kroz pukotinu vremena ,, kao da u neki
tanak sanak snesena bejah“, kao da čitam Jelenina pisma Nikodimu…
Ti si moja mala djevojčica
Moj život.
Koliko košta njegov ostatak sa tobom?
Koliko košta ova noć?
Šta kažeš za trampu, za biser moje babe?
Milion rubalja ispod Gučijeve haljine frivolnih prevara:
MIJENJAM STARO ZA NOVO
Oprosti,
zamijenila sam te sa Njim.
Nisam smjela.
Tvoj zveket šibicara sa zvucima trubadura… onog kojeg čekam… vjekovima…
u džepovima ispod prašnjavog kaputa skrivena od zlata… jabuka.
Posula sam se šećerom po glavi
da nam život sladak bude,
Prebacila jabuku preko krova
do mitskih daljina… kroz obruč viteških turnira.
/Nije trebalo sudbinu da prozivam/.
Oprosti,
zamijenila sam jednu bajku drugom:
PRODAJEM NOVO ZA STARO
I ostala zaglavljena na
prološkom pragu,
već je bilo kasno da se vratim.
Biser su pojele svinje i jedini trag do Njega bio je izgubljen,
a moj mjesec mlad vjenčan već za tvoj rever… za onu sliku deja vua u kojoj sebe ,,kao u zrcalu
spazih“,
Dobio kaput džep,
našla vreća zakrpu.
Oprosti,
zamijenila sam te sa Njim.
Bilo je slučajno.
Sa onim kojeg čekam život cijeli.
BLOWJOB iliti DUVAJ
Naš suživot
je napola presječen pipun žut
/što ličio je nekad na Pun mjesec/
i nismo se mogli zasititi jedno drugoga…
Izdubila sam svoju polovinu
tupom kašikom
/koja sad mi služi umjesto čaše/
da osluškujem tvoje zvuke noću
između zidova
tajna dopisivanja ispod ćebeta.
Naša soba je napola presječen prav ugao.
Ja u svojem zgrčena sam linija kriva
za sve tebi kriva.
Riječi odzvanjaju iz ugla u ugao
/kao ping-pong loptica o sto/
Vise u ćoškovima
kao paučina
kao izbušeni baloni.
Probušena guma na biciklu.
Naša kuća
je dobila nove pregradne zidove
kroz koje Lupus ulazi u fabulu:
,,Kad ja dunem i vatru sunem… srušiću vam kuću/
I kroz njih tvoj Zlatni rog ne prodire u moje Mramorno more
ne ulaziš u mene kao Azija u Evropu.
Više se ne miješamo…
Sad smo dva kontinenta presječena.
I samo još vjetar s Bosfora
fijuče kroz tektonske pukotine
našu šuplju konverzaciju.
Kroz nas kakvi smo bili nekad.
Naša kuća stoji na tri stuba:
Tebe mene i nju
/nevidljivu ispod ćebeta/
Sad smo srećna porodica trougla.
,,Kad ja dunem i vatru sunem…”
Duvaj!
Duvaj u maslačak ljubavi moja
Zamisli želju
za sve rođendane neproslavljene
za našu zaboravljenu godišnjicu.
za poškropljene kolače slavske
za nepronađeni dukat žut.
Duvaj kroz Zlatni rog
Neka padaju zidovi!
Kao kule od pijeska
Duvaj ljubavi moja!
To je jedino zašta muda imaš
A nas dvije ćemo skakutati
Sa maslačka na maslačak
Od loptice do loptice…
ZA NOS POVUČENA PJESMA
Umarširala je jednog kasnog
ljeta
pravo u onaj moj ćorsokak u kojem sam zamaskiran džabalebario posljednje
gerilske dane.
Samo Miholj i ja i par guštera.
Sva bučna i raskošna kao Katjuša
u pratnji hora Crvene armije.
Kao sa Čarobnog brijega madam Šoša.
Izdavala se za aktivistkinju za
ljudska prava
za pjesnikinju i tamo nekakvu lajf kočerku.
Za šta se sve nije izdavala …
a nije znala gdje joj je dupe a gdje glava.
I dok je vadila neke sitnice i pravila nepodnošljivu buku sa stolice (do moje)
pamet mi je odmah pomjerila.
I baš sam pomislio kako bi to bio dobar štos
da povučem je za nos.
(Odmah me je ispod nekih kao mačkastih naočara pročitala).
Čitao sam je kao poeziju sa ovih naših crnogorskih gora, čistu žuboravu epiku,
potopljen u to žuborenje kao u ledenu planinsku rijeku.
(Tamo u onom mom Megalopolisu odavno zagađenu, pregaženu točkom civilizacijskog napretka.
I tamo me i ne pita niko dal’ još sam živ, dal’ pamtim zamke za ptice, oblutke i žabice i ukus vode).
Čitao sam je unatraške kao kroz laserska sočiva, polomljene zube,
dvostruku ekspoziciju,
,,korak naprijed nazad dva al’ bićeš moja sva”
(u mislima već sam okretao ražanj).
Kod nas se ovdje već vjekovima ne napreduje (osim u hajkama)
plemenskim legendama, stereotipnim epskim ponavljanjima
u kojima me svaki put pitaju jedno te isto:
Živ li sam, kako sam i kako mi u tuđini ide
planiram li da se ikad vratim makar u pepelu svoj na svome.
Kod nas je ovdje vrijeme stalo,
( a tamo bi ga platili suvim zlatom).
Bješe tek odzvonilo podne sa
crkve
i đavo je sletio na moje lijevo rame
i sjećanja su provalila barikade mog ćorsokaka.
Pokuljala je divlja planinska voda (i meni od nje voda na usta).
Ponovo sam postao onaj deran koji hvata ptice rugalice na svakom ćošku od ulice
(a ova je uletjela baš po mjeri moje reakcije i akcije i nije mi mnogo ni
trebalo) …
Već sam bio onaj stari, već u sedlu.
Dan se protezao kao lijena
mačka,
kao njeno zategnuto tijelo ispod lake haljinice.
Bilo je to jedno od onih popodneva koja se provuku kroz kožu kao skener.
Kao transcendencija u imanenciju
Entropija u redudancu
Duh kroz bocu
Ja kroz nju na milion načina…
Okupiran štosno kao ruganjem
svom tom njenom pravljenju buke,
slobodnom letu ptice rugalice (koji me je bolio kao antipod mojim lancima)
(a i da ne ,,provali” da sam sam uhvaćen na vlastiti mamac)
nisam stigao da joj kažem da sam kao oženjen,
da imam tamo kao neku ženu, tamo preko i daleko
i da svaki put se vraćam kao na lanac.
Nisam stigao ni da zatvorim bocu
u koju sam se kao duh vratio,
u koju sam nju za put spakovao:
Za suvo grlo i onu tamo nemušt,
Za sve one crne dane, zime mog prokletog Megapolisa
Za ne-daj-bože…
Iz koje ću joj u noćima Crnog
sunca slati nemušte poruke davljenika S.O.S.
Da mi pravi buku, da izdržim (a i da znam da još sam živ)
Da je protrljam,
Da se ugrijem,
Da ispuni mi još samo jednu želju…
Prije nego me pregaze, samelju
točkovi onog mog tamo Megalopolisa,
onog mog kao braka.
Još samo jedno lijeno mačkasto
popodne onog našeg crnogorskog kamena,
onog našeg džabalebarenja i zaustavljenog vremena
i đavola ispod stare crkve.
U kojem mi je ona pamet
pomjerila.
Da ne znam od tada gdje mi je dupe a gdje glava…
I jest’ mi bio neki štos
da povučem je za nos.
