22/10/2021
Pretraga
Katarina Sarić o poeziji Valbone Jakove

Katarina Sarić o poeziji Valbone Jakove

U poeziji Valbone Jakove, kosmogonijska i ontološka ravan, preklapaju se, tvoreći na mahove neraskidivo jedinstvo lirske subjektinje sa prirodom koja ne služi poput pejzažnog okvira, naprotiv, ona je ram ogledala u kojem se hvata odraz kao ličnonosni entitet. Ličnost, jedinka, subjektinja koja na momente pada pa se uspinje, kao da slijedi pravila kosmičkog i božanskog reda i poretka u koji su Stari Grci vjerovali, zato je grčki ideal bio umjerenost u svemu, princip zlatne sredine i pojam ličnih i građanskih vrlina (arete). Balansirajući između dvije ravni koje sam pomenula a koje se, u kosmogonijskoj, panpsihičkoj njemačkoj idili, koja vraća na scenu starogrčke ideale, presokratskog razdvajanja čovjeka i njegovog postavljanja u centar svijeta (koji je ujedno označavao gubitak intuitivne spoznaje, dočim prevlast racia) ponovo pojavljuju u ničeanskoj koncepciji pasivnog i aktivnog nihilizma – lirska subjektinja Valbonina, ne pronalazi “zlatnu sredinu” kojoj teži. Spomenuta težnja, najjasnije je ocrtana u stihovima iz pjesme “Pad”, kojoj je metaforički otkinut pupak, dakle, iščupana središnja tačka bivstva:

U sumrak se velovi i lišće prostru,

praveći crni tepih koji čeka tvoj smjeli korak.

Duh ti je otkinuo pupak, a možda nijesi znao da u isti mah

je podmetao

tvoje oči pod svaki debeli list,

u svako deblo šume,

svaki sumrak,

u svaki prozirni veo

te zvao da vidiš kako se novi skidaju.

Antičko poimanje ličnosti, mada neuslovljeno istorijskim zbivanjima, i dalje ne poznaje slobodu izbora i povezivanja principa individualnosti, sa jedne i kolektivizma, sa druge strane. Antički junak grčevito traga za identitetom ali u krajnjoj liniji ostaje, kao Prometej za vječnu stijenu, okovan voljom bogova i nemogućnošću iskoraka iz sudbinskog mu određenog prostora. Jovan Zizjulas o grčkom pojmu kosmosa kao harmoničnog jedinstva kaže: ,,u tom kosmosu nemoguće je da se pojavi nepredvidljivost i sloboda, sve što prijeti kosmičkoj harmoniji i što se ne objašnjava logosom koji sabira i uzvodi u ovu harmoniju i jedinstvo svega, za odbacivanje je i osuđeno je na propast”.[i] Dočim jedinka ostaje zarobljena u arhetipovima podsvjesnog, kolektivnog nesvjesnog, iscrtana u šumama, ugravirana u godovima debala, krošanja kroz koje prolazi kao kroz Bodlerovu šumu simbola, unatraške, do samog djetinjstva koje na izvorištu skriva id. Psihoanaliza, protkana kroz sve prethodne momente koje sam pomenula (od simbolike šume koja je i kod Frojda označena kao simbol silaska do dna libido, trauma djetinjstva, i dublje još,  ispod praga ida, a u isto vrijeme i kolektivnog nesvjesnog Jungovog, poetske niti naše pjesnikinje, ostaju u čvor onog istog motivskog pupka inicijacije – duboko svezane, nesposobne da preskoče granicu, prag, izvrše skok:

Ponekad, bliznakinje himere,

i kako ih presađuje u obrise tvog sjećanja koje ostaje u sadašnjem trenutku, zauvijek,

poput djetinjstva koje nikada ne prolazi.

Tako, nijesi znao kako hodati u vrtovima duha,

nijesi znao kako da pređeš staze duše,

nijesi mogao da prebrojiš korake u iščekivanju,

nijesi znao kako da udišeš jedini dah planine, posvećen vjetru,

nijesi umio da joj poljubiš vrat otkriven na suncu,

nijesi htio da miluješ kosu njenih borova.

Uplašio si se siline vječitog plama…

Gledao si samo sebe u zavodljivom ogledalu

nasumičnih riječi bezdana,

tamnih… lijepih kao noć!

I rimska komedija poput grčke drame stoji na istom tlu, klasični rimski termin persona  pandan je grčkom prosopon, i jedan i drugi termin se odnosi na igranje određenih uloga na sceni, i to je jedino mjesto na kojem dolazi do izmirenja individualne i kolektivne svijesti: ,,u tom smislu Karl Jung definiše personu kao masku kolektivne svijesti koja prikriva individualnost”[ii]. Rimska misao koja je u osnovi institutivna i društvena, ne pita se o čovjekovom identitetu, ne interesuje je ontološki status postojanja (čovjekovo suštinsko biće i sloboda), već upravo odnos individue naspram kolektiva: čovjekov odnos prema drugima, njegova sposobnost udruživanja, sabiranja, stvaranja colegia, organizovanje ljudskog života u državu. U rimskom mentalitetu postaje uobičajeno, poželjno čak, da čovjek igra više od jedne ličnosti, tj. da igra mnoge i razne društvene uloge. Lirsko biće naše pjesnikinje, igra, transformiše se u različite oblike i forme postojanja, ali se ipak  ne svlači, podrhtava ali nije uznemireno “vidi vodu, ali ne i izvor”. Dakle, opet je, u biti na početku –daleko od arhetipa matrice kojoj se, na tren prije, upravo, fatomorgonijski, bješe približio:

Ne znam kako si se transformisao u embrion,

ali osjećam u stomaku,

kao u materici, sporo zadovoljstvo grčeva,

talasanje koje probija aure da povije ponos riva/obala.

Od sreće nikad odgonetnute

sve su gromade moga postojanja bile srećne dok su duboko podrhtavale…

Moj um proždire moje cijelo biće,

ali se ne svlači.

Uvijek vidim vodu, ali ne i izvor.

            Tek sa pojavom hrišćanstva, javlja se pojam slobode izbora sa kojom se suočava pojedinac, sudbina iščezava sa obzorja i umjesto nje, na scenu nove pozornice stupa slobodna volja uz čiju pomoć čovjek može da iskorači iz individualnog, tjelesnog i materijalnog (sputanog prostorom i vremenom) u svijet eshatologije. Već ranohrišćanska umjetnost odražava tendenciju ovog iskoraka u onostrani svijet, nalazimo je na oslikanim tavanicama u katakombama, bazilikama i zidnim mozaicima. Remek-djelo koje predstavlja grandioznu kulminaciju prevazilaženja prostornih i vremenskih ograničenja, jeste crkva sv. Sofija iz Justinijanovog doba u Carigradu: ,,Kada uđemo u crkvu, odjednom se gubi osjećaj težine i ogromne spoljašnje mase, kao da je spoljašnji čvrsti materijalni oblik građevine ispario i kao da je ostao samo širok prostor (…), kupola kao da lebdi, slično nebu koje blista (kaže jedan savremeni opis ove građevine)[iii].

Čovjek prestaje da bude igračka u rukama bogova, on sada dobija mogućnost izbora i slobodnu volju iz koje transcendira prostor fizičkog i materijalnog; na freskama i ikonama susrećemo se sa jednim novim prikazom lika na kojem su čulne karakteristike svedene (u vidu nenaglašenih usana, ali zato posebno naglašenih očiju) u korist duhovnih, formula vita activa biva zamjenjena vitom contemplativom. Oči, kroz metaforički prikaz ogledala duše postaju idejni prozor u nevidljivo, njima se sagledava onostrana, vječna dimenzija dočim tjelesni aspekat ostaje na nižem stupnju ove putanje. Iz pjesme “Prozori”:

Kakav to vazduh udišem

ako osjećam nesvjesticu u limbu koji njeguje dušu sjenkama

što kreću se po mojoj glavi

i silaze niz moje noge – korjenje bez žila,

nenaoružano.

Vidim tvoje lice iza stakla daljine

i ne razumijem koje te je to vrijeme omađijalo.

Tretiram te kao obmanu

jer vidim u tvojoj glavi tamnu jazbinu

tvojih brojeva i zaparenih proračuna koje opijaju oči.

Vidimo da je linija bjekstva i ovdje prisutna, u naporima da se kroz duhovno sozercanje napravi iskorak iz tjelesnog okvira. Ova je tendencija prisutna i u srednjovjekovnoj književnosti, ona je svoj savršeni izraz pronašla u tehnici pletenije sloves, pokušaju da se uz pomoć mnoštva tautologija, stilskih, alegorijskih i simboličkih figura, iskorači iz prostora pisma (koje je opet materijalna realizacija misli), iz njegove ploti, kako kaže Kliment Aleksandrijski, u duhu ploti. U antičkom, a i hrišćanskom poimanju ličnosti postoji jedan moment koji i jedno i drugo povezuje u neraskidivo jedinstvo hen kai pan. To je ta grčevita težnja za ponovnim uspostavljanjem jedinstva između čovjeka (nemoćne i ogoljene individue) sa jedne, i prirode, kosmičke harmonije ili Boga sa druge strane.

Jasno je da i antički junak, baš kao i hrišćanski asket života, bolno osjećaju taj procijep (hijatus) koji je prisutan i odvija se, ne samo u kontekstu čovjeka i svijeta koji ga okružuje (prirode ili Boga) već i u kontekstu njegovog odnosa sa drugim ljudima, običajima, tradicijom, institucijom pa u krajnjoj liniji unutar njega samog.

Kako i na koji način ga spasiti od pada u ništavilo, u totalni nihilizam?

Možda tako, što ćemo sa našom pjesnikinjom, Valbonom Jakovom, napraviti iskorak “smjeli korak” na putu izlaska iz pasivnog nihilizma u onaj aktivni – metafizički zavičaj iz kojeg smo potekli, i za čijim povratkom u njega žudimo. Kao za otkinutim pupkom, embrionu u talasanju materice, plodovoj vodici smirenosti života u nastajanju/prestajanju.

Izbor iz poezije:
(sa italijanskog prevela, Aleksandra Vujisić Lekić)

Jesen

Krošnje su se svlačile poput konkubina pred Ra, Kraljem Sunca,
i puštale da padaju na tlo njihovi velovi, koji su se
na jesen
mogli brzo pomiješati sa jedinstvenim bojama zalaska.
U sumrak se velovi i lišće prostru,
praveći crni tepih koji čeka tvoj smjeli korak.
Duh ti je otkinuo pupak, a možda nijesi znao da u isti mah
je podmetao
tvoje oči pod svaki debeli list,
u svako deblo šume,
svaki sumrak,
u svaki prozirni veo
te zvao da vidiš kako se novi skidaju.
Ponekad, bliznakinje himere,
i kako ih presađuje u obrise tvog sjećanja koje ostaje u sadašnjem trenutku, zauvijek,
poput djetinjstva koje nikada ne prolazi.
Tako, nijesi znao kako hodati u vrtovima duha,
nijesi znao kako da pređeš staze duše,
nijesi mogao da prebrojiš korake u iščekivanju,
nijesi znao kako da udišeš jedini dah planine, posvećen vjetru,
nijesi umio da joj poljubiš vrat otkriven na suncu,
nijesi htio da miluješ kosu njenih borova.
Uplašio si se siline vječitog plama…
Gledao si samo sebe u zavodljivom ogledalu
nasumičnih riječi bezdana,
tamnih… lijepih kao noć!

Pad

Nije sunce mirno,
okačeno na horizontu,
srce koje usporava otkucaje,
tijelo bez utrobe bića nad glavom
duša je izdahnula napuštajući tijelo.
To je ljubav koja polako, bez suza jenjava,
spotičući se bez nade za povratak,
ne ustajući, prelazi horizont
pada
i u tom trenutku, umire.

Prozori

Kakav to vazduh udišem
ako osjećam nesvjesticu u limbu koji njeguje dušu sjenkama
što kreću se po mojoj glavi
i silaze niz moje noge – korjenje bez žila,
nenaoružano.
Vidim tvoje lice iza stakla daljine
i ne razumijem koje te je to vrijeme omađijalo.
Tretiram te kao obmanu
jer vidim u tvojoj glavi tamnu jazbinu
tvojih brojeva i zaparenih proračuna koje opijaju oči.
Ne znam kako si se transformisao u embrion,
ali osjećam u stomaku,
kao u materici, sporo zadovoljstvo grčeva,
talasanje koje probija aure da povije ponos riva/obala.
Od sreće nikad odgonetnute
sve su gromade moga postojanja bile srećne dok su duboko podrhtavale…
Moj um proždire moje cijelo biće,
ali se ne svlači.
Uvijek vidim vodu, ali ne i izvor.
Uvijek čujem zvukove rasute u vazduhu i od tebe me razdvaja staklo svih daljina!
Zove me nazad moj duh i ja to slušam!
Prije povratka

Još uvijek gledajući iste crne sjenke na svim vrištećim prozorima
prozorima … zatvorenim!


Biografija autorke: Valbona Jakova, pesnikinja i prevodilac albanskog jezika. Objavila je zbirke pesama na albanskom i italijanskom jeziku. Na albanski je prevela sledeće autore i njihova dela: Ungaretti: Raccolta di 37 poesie (ed. Mondadori); Neruda: Venti poesie d’amore e una canzone disperata (edizioni Accademia), Padre Livio Fanzaga Perché credo a Medjugorje? (Sugarco Edizioni, best-seller dell’anno 98), Il Falsario (ed. Sugargo Edizioni, 1999. Collabora come coautrice per il testo bilingue Ti racconto il mio paese, ed Vannini. 2006. godine je uredila dvojezičnu zbirku albanskih banki autorke Sokol Jakova: Donne, cacciatrici e perfidi imbroglioni.
Na italijanki je prevela mnoge pesnike od kojih se ističu: Beppe Costa, Jack Hirschman, Bellintani itd.

2016. godine je nagrađena velikom titulom: Le viene conferito il Il grande titolo Pegasian: Traduttrice dell’Anno 2016. za prevodioca godine. Trenutno radi kao kulturno-lingvistički medijator.



[i] J. Zizjulas, Od maske do ličnosti, Oktoih, Podgorica, 1999, str. 9.

[ii] Z. Golubović, Antropologija u personalističkom ključu, Beograd-Valjevo, 1997, str. 130.

[iii] H. V. Jansen/E. F. Jansen, Istorija umjetnosti, Varaždin: Stanek, 2005, str. 254.

Written by
Katarina Sarić

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt