20/10/2020
Pretraga
Lidija Deduš, Iz zbirke „Razglednice iz prašnjave republike“

Lidija Deduš, Iz zbirke „Razglednice iz prašnjave republike“

napustio me glas.

glas s kojim sam živjela punih četrdeset godina napustio me jednog
jutra dok sam se kao dum-dum metak rasprskavala po zidovima sobe.
četrdeset godina usmjeravao je moju sumanutost, upirao prstom u
sve očigledno. četrdeset godina smo se zajedno okretali oko sunca,
učili logaritamske jednadžbe i kutove na sferi. zajedno smo putovali
kroz vrijeme; gledao je kako moja budućnost postaje moja prošlost.
budio me iz sna, ispravljao mi kičmu. a onda jednog jutra – bang!
zazivam boga i molim ga da mi vrati moj unutarnji kompas. bez njega
se osjećam kao stranica ormara osuđena na doživotno gledanje u zid.
pogled kroz prozor otvoren u noć nalik je gledanju u otvoreni grob.


naročito ludilo.

živim u neprekidnom strahu da ću jednoga dana ugledati sebe
kako sjedim na klupi ispred zgrade i promatram ljude. nema
ničega lošeg u promatranju ljudi, ili ptica, ako to ne činim kad
među njih puštam malog crvenog miša na navijanje ili zubima
otkidam komad svinjskog buta. vidim se kako sjedim mirno, s
rukama na krilu, sve dok me neka sila ne natjera da zagrizem
klupu. ako je kišni dan, valjam se u blatu. bože, ispunjavaš me
neopisivom srećom. ja sam pas i režim na mačke. liježem na
klupu, pokrivam lice novinama. želim nekome objasniti svoje
stanje, ali nailazim na podsmijeh. žene sklanjaju djecu. djeca
me žele dotaknuti. ja sam poslanik krista iskupitelja, proričem
njegov dolazak. mogu biti i mačka i bacati se za svojim mišem
ili samo čučati pokraj grma. živim u neprekidnom strahu od
mraka koji će sigurno doći. do tog trenutka, pretvaram se u
padeže. moj život je pristojna platforma s redovnim odlascima
na posao, uljudnim pozdravljanjem u liftu. sporo kapanje u
tišini i čekanje na sudnji dan, na moj privatni big bang.


muhe.

što god sam radila, gdje god sam bila, uvijek su bile muhe. kad sam
htjela riječi, rojile su se umjesto riječi. kad sam htjela tišinu, zujale
su jednoglasno, bacale mi glavu u ruke, trljale stražnjim nožicama,
mlatile krilcima. muhe, muhe odasvud, sa svih strana svijeta. u pet
poslijepodne ili u tri ujutro, svojim tustim, crnim tijelima naliježu na
moje misli. odakle dolaze, iz koje svijesti? uđu mi u vidno polje pa u
slobodnom padu kliznu na dno oka. uvuku se u očnu duplju kao u
kutiju rolete i tu čekaju prolazak zime. neću muhe, otjeraj ih, kažem
nekome u sebi. ničemu me nisu naučile, ništa mi nisu dale osim ovog
neproduktivnog, smiješnog ludila, koje me tjera da tresem glavom, da
tresem, da tresem, da tresem, sve dok u njoj konačno nešto ne pukne.


jesen.

noć nastanjuje kuću i sobu, a moja kosa raste, moji nokti
rastu. koža se ljušti, nevidljivi dijelovi mene raspršuju se
posvuda u prostor, na stol, na parket, na mačku. starenje
prodire i kroz mrak, njegovo je prisustvo nezaustavljivo i
stalno. sunce je na izlasku, sunce je na zalasku. jučer je sa
mnom, ovdje, sjedila moja hrabrost. danas, na ravnodnevicu,
kao da je nikad nije bilo. danas je tražim posvuda. ispod
tavanskih greda, u podrumu i bunaru. u kutiji s tabletama.
pitam ladicu s noževima, zavirujem glavom u šporet. nema
je na nezaštićenim pružnim prijelazima, ni na krovovima
zgrada. nema na sredini mosta gdje je rijeka najdublja.
širom otvaram prozore, posljednji lijep dan u godini, ulica
se sužava i širi, približava i udaljava. dozivam hrabrost:
dođi. a u kuću se, kao napušteni pas, pitomo uvlači miris
pečenog povrća s periferije i zvuk revnog udaranja sjekire
o tupa hrastova i bukova trupla.


čovjek nosi glavu u torbi.

čovjek u torbi nosi svoju glavu. gledam to s ljetnog balkona
dok zubima kidam komade lubenice, a on odmiče niz ulicu
i zamiče za ugao i više ga nema nigdje na vidiku. namučio
se dobro s tom ludom glavom, tvrdoglavom, nije htjela
u akten-tašnu, poslovnu i lijepu, s pretincima, ručkom i
sa sjajnom, zlatnom kopčom na ulaštenoj koži. na glavi
se možda vidi busen kose, možda sijede i tko zna koliko
očiju i usta. možda i brada, ili samo brk, a tu su i uši i nos,
nije jasno u toj možda lažnoj, možda istinitoj slici. čovjek
puše huh i joj i ah i uh, njegova se muka prenosi zrakom
kao bolest. prvi put mu torba ispadne iz ruke, drugi put
mu padne glava, uspjelo mu je iz treće, ali sad je torba
postala lopta i više je ne može zvati torbom. trebat će
joj smisliti novo ime pa je čovjek opet u problemu. ali,
i lubenica je stigla do svog kraja. trebat će još sakupiti
koštice i oprati ruke od suvišne slatkoće, a onda polako,
nožem, koru potpisati pod nulu, pod ne, pod ništa.

fotografija, Adrijana Vidić

booke.hr

Na portalu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku, kolumnu i zanimljivosti iz svijeta knjige naši će gosti odgovarati na katkad uvrnuta, neobična i politički nekorektna pitanja. Izbjegavat ćemo standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.