20/09/2020
Pretraga
Lidija Dimkovska, Kada smo napustili „Karl Liebknecht“

Lidija Dimkovska, Kada smo napustili „Karl Liebknecht“

(Prijevod s makedonskog Borjana Prošev – Oliver)

Svi su toponimi istiniti. Svi su likovi i sve priče izmišljene, osim onih povijesnih.

U Spomen-domu Karla Liebknechta u Leipzigu, u Njemačkoj, tridesetak ljudi raznih nacionalnosti sjedi oko improviziranog stola na bini u dvorani za događaje, iza njih prevoditelji, neki s tekstovima pred sobom, neki bez njih, i na prvi se pogled čini kao da su na nekoj sjednici, dok zapravo nazoče jednom nesvakidašnjem susretu, ili bolje rečeno, predstavi. Naime, sudjeluju u pilot-projektu Udruge poštovalaca Karla Liebknechta iz Leipziga koja je 19. siječnja 2018. povodom 99-godišnjice smrti velikog njemačkog ljevičara i suradnika Roze Luksemburg Karla Liebknechta pozvala sve emigrante koji su prije nekada živjeli na adresi koja nosi njegovo ime ili su na neki drugi način povezani s njime. Neki su od njih samo privremeno promijenili adresu, neki su je zauvijek napustili, neki je žele napustiti, neki je nikada doista nisu napustili, dok su neki na osobit način povezani toponimom „Karl Liebknecht“. Poziv je bio javan,  zanimanje veliko, da bi na  kraju tridesetero njih bilo izabrano. Dvorana je ispunjena do posljednjeg mjesta. Žitelji Leipziga i svi ostali koji su na neki način povezani s Karlom Liebknechtom, većina članovi Udruge njegovih poštovalaca, pokazali su veliko zanimanje za događaj. Nakon kratkog obraćanja predstavnika Udruge, dobili su mogućnost da ispričaju ili pročitaju prethodno napisani tekst, svatko na svoj način, kako tko želi i misli, o načinu na koji ih je obilježila adresa „Karl Liebknecht“ za vrijeme boravka na njoj i nakon njega.

Ovo je jedna od priča:

Sonja, 21, Beč, Austrija, – Zagreb, Hrvatska

Ja sam studentica sociologije na Sveučilištu u Beču i sada sam na studijskom boravku u Zagrebu u okvirima Erasmus programa. Inače, u Beču stanujem daleko od središta, u okrugu Ottakring, u jednoj maloj ulici koja se zove „Liebknechtgasse“. U ovom trenu nisam posve sigurna da sam tu ulicu zauvijek napustila jer mi sljedeće godine prestaje Erasmus stipendija i studijski boravak u Zagrebu, ali sada kada stanujem s trima cimericama na Trgu bana Jelačića, vidim kako je to živjeti u samom središtu grada i sve mi se manje vraća u Beč, odnosno Ottakring. Središte Beča mojoj je obitelji apsolutno nedostupno, a Ottakring izgleda kao prigradsko naselje za najniži bečki društveni sloj. Znam, reći ćete da se Zagreb ne može usporediti s Bečom, ali ja ne mislim tako: istina je da Beč ima sve što Zagreb može samo poželjeti, ali Zagreb ima nešto što Beč apsolutno nema: nećete vjerovati, a to je Muzej prekinutih veza. Zbog njega sam izabrala Zagreb za svoj studijski boravak jer sam kao studentica sociologije željela proučavati sociološke aspekte prekinutih ljubavni veza. Gotovo svakodnevno  posjećujem muzej i skupljam podatke o eksponatima i njihovim donatorima. Koliko nesretnih ljubavi, koliko nesretnih ljudi! Tako mi se rodila ideja da i sama počnem skupljati podatke o prekinutim vezama. Hoće li vam smetati ako i vas zamolim? Ne sada i ovdje, već mailom, kada se vratite kući. Ima vas ovdje iz mnogih zemalja i jako bi mi pomogle vaše kratke ispovijedi o nekoj vašoj prekinutoj vezi. U istraživanju ćete svi biti anonimni, a tekstove ću vam poslati za autorizaciju. Tijekom putovanja za Leipzig, razmišljala sam o tome da je ljubav zajednička svim ljudima na svijetu bez razlike u boji kože, socijalnom statusu i svemu ostalome, bez razlike bila ona sretna ili nesretna. A nama je zajedničko i to što smo svi ovdje povezani s Karlom Liebknechtom i nisam sigurna što nam je međusobno bolja poveznica – napuštanje adrese „Karl Liebknecht“ ili prekid ljubavne veze.

Na bini dvorane Spomen-doma Karla Liebknechta u Leipzigu prolomi se smijeh, a Frederich reče glasno: „Ja na tu temu nemam što reći, u zatvoru su svi pederi“, a zatvorski čuvar u pratnji opominje ga hvatajući  ga čvrsto pod ruku. „Ja ne mogu govoriti u ime svoga brata“, javlja se Jakub, a Džamila se nasmješi i kaže: „Što li svega nema na ovom svijetu, Muzej prekinutih veza! Taras i ja smo zajedno čitav život! A, vi gospođice, zar nemate momka?“

Kasnije su u Zagrebu na Sonjin mail počele stizati poruke-ispovijedi. Prva je bila Anjina, čini se da ju je napisala u avionu za Chicago:

„Draga Sonja, nakon tvoga prijedloga u Leipzigu, pretraživala sam malo na internetu i pronašla Muzej prekinutih veza u Zagrebu, a i još jedan takav u Los Angelesu koji je trenutno zatvoren jer traže novu lokaciju. Ako ga ponovo otvore i ako skupim novac za avionsku kartu, otići ću ga posjetiti. Zasad ti šaljem svoju kratku ispovijed na temu „prekinuta veza“. Tiče se jedne moje veze prije udaje. I razvod je prekinuta veza, a o tome sam već govorila u Leipzigu. Prije nego što sam upoznala svoga muža, sada već bivšeg, bila sam u jednoj ljubavnoj vezi koja je nažalost završila nesretno. Bio je, poput tebe, student na razmjeni, iz Kenije, zvao se Dominik i bio je zagriženi vjernik. Stanovali smo u istom studentskom domu u Berlinu, on na katu za strance, ja na katu za Nijemce. Sretali smo se u menzi i u knjižnici. Bio je tih, sramežljiv i pristojan i time me osvojio. Ali, moram priznati, i svojim dobro građenim i mišićavim tijelom. Tek kad smo postali par, shvatila sam da sam mu prva djevojka i da je još nevin. Ja sam mu oduzela nevinost, ako se tako može reći. Veza nam je bila lijepa, puna ljubavi, razumijevanja, multikulturalnosti, zajedničkog učenja za ispite u njegovom krevetu, ljubav smo vodili noću kada smo mislili da njegovi cimeri spavaju, više je volio da budemo u njegovoj sobi jer nije imao povjerenja u moje cimerice i govorio je da muški zaspu brže od djevojaka. U početku me privlačilo to što je stalno govorio o budućnosti, da ćemo se jednog dana vjenčati, da ćemo imati, ni više ni manje nego četvero djece, da ćemo kupiti džip, on će raditi kao liječnik, a što se tiče mene, oboje smo sumnjali da ću ja nešto raditi jer sam studirala filozofiju koju nisam ni završila. Volio me vidjeti kao majku i domaćicu koja ga dočekuje kada se vrati s posla. Na kraju sam doista postala  domaćica, bez djece i suprugom direktorom terarija, ali to ste već čuli. Kada je zaljubljenost prošla i kad je došlo vrijeme da se realno volimo ili ne, počeli su me nervirati njegovi planovi o djeci, kući, džipu i sretnoj obitelji. „Kako ti zamišljaš da kupimo kuću?“ pitala sam ga na temelju okolnosti da smo oboje studenti u Berlinu, on iz jednog sela u Keniji, a ja iz provincije. „A džip?“ podbadala sam ga. „Misliš li da je u Njemačkoj lako odgajati četvero djece?“ nastavljala sam. A on je sanjao, maštao, ljubio me, uvjeravao je i mene i samog sebe da je sve moguće kada se voli i da ljubav čini čuda. I sam je ovisio o stipendiji koju mu je dodjeljivala katolička crkva iz njegovog sela u Keniji, odnosno o dobroj volji svećenika koji je poticao seljake da svaki mjesec odvoje nekoliko dolara, on sam tražio je sponzore i donatore, a onda je Dominiku jednom u pola godine slao novac u Berlin s napomenom da „uči marljivo, da završi fakultet i da se čim prije vrati u svoje selo u kojem nema liječnika“. Znači, Dominik se trebao nakon studija vratiti u  Keniju, a radio je planove da ostane sa mnom u Berlinu. On, koji je na prvi pogled bio toliko častan i iskren, zapravo je kovao planove koji su bili u suprotnosti s očekivanjima ljudi iz njegovog zavičaja. I to sam mu prilikom jedne svađe spočitala jer su mi prisjeli njegovi planovi o budućnosti. Strašno se uvrijedio, ali mi je oprostio. Otad nisam propuštala priliku nešto mu predbaciti da bi ga na kraju jednostavno prestala puštati u svoj krevet, niti sam ja odlazila prespavati u njegov. Studij filozofije činio mi se apstraktnim i utopijskim i nakon zimske stanke jednostavno se više nisam vratila u Berlin. Nakon nekoliko tjedana došla sam pokupiti svoje stvari, ali Dominika više nije bilo. Rekli su mi da je navrat-nanos morao otići jer je preminuo svećenik iz njegova sela, a nitko drugi se nije sjetio poslati mu novac za sljedećih šest mjeseci. Na porti je ostavio za mene jednu vrećicu s jastučnicom iz Kenije s krupnim crvenim i žutim cvjetovima na zelenoj safari podlozi koja mi se uvijek jako sviđala. Uzela sam je, odnijela je doma i stavila je ispod udžbenika iz filozofije koji više nikom nisu potrebni pa jastučnicu nitko ondje neće naći. Godinama nisam ni pomislila na nju, ponovo sam napustila dom i došla u Berlin gdje sam počela raditi u jednoj galeriji na blagajni gdje sam na jednoj izložbi grafika sa životinjskim motivima upoznala supruga koji je bio glavni govornik na otvaranju izložbe. U godinama koje su uslijedile, zauzeta bračnim životom, rijetko sam odlazila u posjet roditeljima, a još sam rjeđe pomišljala na jastučnicu, no kada mi je brak otišao k vragu, a ja ostala bez svega, dok sam prosila na mostu „Liebknecht“, počela sam misliti na jastučnicu, na Dominika i našu ljubav no nisam imala hrabrosti doći i reći roditeljima da mi nije uspjelo ni zadržati brak i to s direktorom, s direktorom! – a to je bilo nešto što je moja majka cijenila najviše na svijetu i hvalila se pred drugima „kći mi je direktorica“, a ja sam bila samo obična domaćica. I tata je bio ponosan, no šutke, smrtno smo se posvađali nakon mojeg razvoda s „direktorom“ nakon čega sam završila pod mostom „Liebknecht“ kao beskućnica. Odatle sam kasnije otišla u Chicago, a Dominikova jastučnica ostala je u roditeljskoj kući. Tko zna jesu li je ikad našli i jesu li je bacili. U međuvremenu mi je mama preminula, a s tatom nemam nikakav kontakt jer bi ti inače jastučnicu poslala.

Na Sonjin mail stiglo je pismo i od Valerije:

Ja sam imala vezu sa strancem, a i sadašnji suprug mi je stranac. On za tu moju vezu  ne zna, ne želim si stvarati probleme pa sam ovu adresu otvorila samo za Vas i Vaš projekt. Kad autoriziram priču, adresu ću ukinuti. Unaprijed Vas obavještavam da sam za svaki slučaj umjesto Odese navela Kijev. Znači: dok sam živjela u Kijevu, upoznala sam jednog Koreanca Zvao se Dae-Won, ime mu se izgovara gotovo isto kao i automobilski brend Daewoo. Studirao je pravo. Ja sam u to vrijeme radila kao prodavačica u tada prvom azijskom dućanu u Kijevu kamo je jednom došao kupiti korejsko pivo, zapravo cijelu gajbu i rekao je da će s prijateljima gledati svjetsko prvenstvo u nogometu. Nakon sat vremena vratio se da kupi još sušenu slanu ribu i sušene alge za grickanje. Počeo je dolaziti često i na kraju me pozvao na izlet čamcem po Dnjepru. Taj mi je izlet bio toliko romantičan da smo na povratku već postali par. Ljubio se strasno, gotovo luđački, usne su mi poplavile od njegovih poljubaca. Živio je u iznajmljenom stanu, ali je po cijele dane učio u fakultetskoj knjižnici, ja bih ga petkom u šest navečer čekala pred faksom i zajedno bismo odlazili u njegov stan. Najprije je slijedilo pripremanje večere, razumije se, korejske. Nije mi dozvolio da mu pomažem u kuhinji, sjedila sam i čekala da pripremi kimchi, riblju juhu, rezance s ljutim umakom. Jeo je lakomo, pregladnio nakon cijelog dana u knjižnici, tamnih podočnjaka, neošišane kose na čelu. Nakon večere na kojoj smo obično šutjeli jer smo brzo jeli, Dae-Woon mi je dopuštao da operem suđe – plitke i duboke zdjelice iz kakvih kod nas jedu djeca, a on je odlazio u kupaonicu gdje se počeo skidati. Tada bi pozvao mene, brzo me svlačio, nakon čega smo se zajedno tuširali. Već kod prvog zajedničkog tuširanja povikao je: „Kako prljava djevojka!“ i trljao me sapunom po cijelom tijelu nimalo erotski, kao da kupa dijete. Otada sam se prije svakog susreta temeljito prala da bih bila čista za zajedničko tuširanje. Tek kad bi se dobro obrisali svatko sa svojim ručnikom i izašli iz kupaonice bez prozora, zamagljene od pare, odveo me do kreveta, lijegao i smjestio me na sebe. Tada je već bio uzbuđen i dok smo vodili ljubav ja nisam skidala pogled s njegovih očiju: bile su crne, tamne, noćne, sjajile su nekim izvanzemaljskim žarom, no ne i božanskim, već naprotiv, vražjim, oštrim. Zatvarala bih nakratko oči pred njihovom puninom, ne izdržavši dugo da ih opet ne pogledam, uvijek ponovo i uvijek iznova iznenađena moći koja je plamtjela u njima poput otvorene vatre. Njihova moć bila je za mene jača od moći vođenja ljubavi.

Jednog mi je dana rekao: „Idemo sutra u šoping, mislim da ti treba nova odjeća“, ili „Idi sama jer ja baš ne volim šoping, čekat ću te kod automata za video igrice“,  i pružio mi svežanj novčanica. „Ne, ne, ne treba“, odvraćala sam ga, ali mi je on stavio novac u torbicu. Tu noć sam prespavala kod njega rekavši roditeljima da ću prespavati kod Marine koja je bila moj alibi za sva moja noćenja petkom kod Dae-Wona. On je  umoran odmah zaspao, a ja nisam mogla oka sklopiti. Razmišljala sam o njegovom nepristojnom prijedlogu da mi kupi odjeću. Osjećala sam se kao jedna od onih siromašnih Ukrajinki koje odlaze u bijeli svijet za zaradom kao sobarice, bejbisiterice, a završavaju kao prostitutke u podzemlju Europe. Jesam li ja bila za Dae-Wona jedna od tih jadnica? One su za razliku od mene većinom bile obrazovane, a ja sam nakon srednje škole počela raditi jer tatina plaća nije dostajala za njegov alkohol koji nam je zagorčavao život, najviše majci, ali je hvala Bogu prestao piti kad sam se kasnije upisala na fakultet. Sjetila sam se našeg prvog zajedničkog tuširanja, kada je uzviknuo: „Kako prljava djevojka!“. Sjetila sam se svih jela koje je pripremao kad sam bila kod njega u stanu. I na ostatak od računa koji mi je u azijskom dućanu uvijek ostavljao, odmahujući rukom. Ležala sam pokraj njega, a glavom su mi prolazili svi naši zajednički trenuci, njegovi strasni i luđački poljupci od kojih su mi usne plavjele ili naše vođenje ljubavi dok su mu oči ispod vjeđa sjajile vražje, a u pogledu kao da se ocrtavala riječ „kurva“. Možda je to bila samo moja uobrazilja i možda sam ga neopravdano osuđivala, ali u njegovom pogledu me smetalo to što sam se osjećala kao kurva dok smo vodili ljubav. A prijedlog da mi kupi odjeću samo je potvrdio moju sumnju.

Ustala sam iz kreveta, zatvorila za sobom vrata i otišla u dnevnu sobu. Upalila sam televizor. Na prvom programu bila je repriza nekog okruglog stola u kojem su sudjelovali svećenici i monasi. Govorili su o blagodati, od čega se sastoji, kako se osjeća, kako doživljava, kako stići do nje. Nikada prije nisam razmišljala o tome. Nisam znala što točno blagodat znači. Slušala sam njihova apstraktna razmišljanja prožeta nekom nježnosti, milosti i spokojem. Jedan je od njih rekao da nema veće blagodati od one koje omogućuje hezihazam, blagodat iz srca iskrene molitve. Voditelj ga je zamolio da to objasni gledateljima, a on je rekao: „Molite se svakoga trenutka: Gospodine Isuse Kriste, sine Božji, smiluj se meni griješnome, kad ste na poslu, kada se odmarate, vozite u autobusu, uopće, radite bilo što u svakom trenutku i vidjet ćete kako vam se molitva gnijezdi u duši, postaje sastavni dio vašeg bića, nećete biti ni svjesni da je ponavljate, a osjećat ćete takvu blagodat kakvu ne nudi ništa drugo u životu.“. Emisija je završila i ja sam se nevoljko vratila u krevet pokraj Dae-Wona s dvojakim osjećajem: tereta i olakšanja, u svakom slučaju s jasnim ciljem: da ga ostavim. Sutradan nakon doručka, kao i obično otpratio me do metroa, subotom nije odlazio u knjižnicu, nego je ostajao kod kuće i razgovarao sa svojim roditeljima i prijateljima u Južnoj Koreji preko Skypea. Ja sam subotom radila u azijskoj prodavaonici do dvanaest sati. Rekao mi je da ćemo se naći nakon toga kako bismo išli za mene kupiti odjeću. Dok se vlak približavao stanici, okrenula sam se prema njemu i na brzinu, no jasno i glasno rekla: „Zbogom, ne želim više biti s tobom!“. Ušla sam u vlak, a on je ostao na peronu otvorenih usta, a iz očiju mu je izbijao onaj isti plamen kao kad vodimo ljubav čije su me iskre probole preko stakla prozora vagona. Nisam osjećala ni tugu, ni radost. Počela sam u sebi ponavljati molitvu Gospodinu o kojoj su govorili u noćnoj emisiji. Sve vrijeme i na poslu i doma opetovano sam je ponavljala. U jednom mi je trenu palo na pamet da je neka instruktorica aerobika savjetovala da sve vrijeme, što god radili, naizmjenično stežemo mišiće zdjelice kako u poznijim godinama ne bismo imali problema s nekontroliranim mokrenjem. Nasmiješila sam se, nakon rastanka od Dae-Wona, katarza je bila potpuna. Još uvijek nisam trebala brinuti o mišićima zdjelice, no za svoju dušu jesam, željela sam što prije osjetiti blagodat.

Dae-Won nije se pojavio nakon mog radnog vremena. Krenula sam prema kući, a u svojoj torbi sam primijetila svežanj novca. Skamenila sam se. Izbrojala sam okruglo sto dolara. Dolara, ne rubalja! Dolari za moju novu odjeću. Dolari za moje večere i noći petkom u njegovom stanu, nahranjena u njegovoj kuhinji, istuširana u njegovoj kupaonici, pojebana u njegovom krevetu dok njemu oči sjaje žarom vraga. Da odmah odem i vratim mu novac? Ili da ga u ponedjeljak pričekam pred knjižnicom i da mu ga bacim pred noge? Ništa od toga nisam učinila. Pomislila sam da će sigurno navratiti u prodavaonicu da kupi korejsku hranu ili pivu i vratit ću mu novac kao da je kusur. Novac sam spremila u ladicu u prodavaonici na poslu u kojoj je osoblje ostavljalo osobne stvari i svaki dan sam provjeravala je li tamo, no Dae-Won nije dolazio. Priželjkivala sam da novac uzme kolega s posla ili vlasnik prodavaonice. Vlasnik je bio Japanac i njemu sigurno nije padalo na pamet uzimati nešto tuđe, a kolegu iz druge smjene, muslimana, je strah od Alaha sprječavao da krade. I tako su dolari ostali u ladici tako dugo dok sam i ja ostala raditi u prodavaonici. Dae-Won me više nikada nije potražio i nikada više nije došao u prodavaonicu.

Nekoliko mjeseci nakon toga upisala sam fakultet, dobila državnu stipendiju i počela učiti danonoćno. Na dan diplomiranja, rektor me proglasio najboljom studenticom u generaciji na katedri za francuski jezik i književnost. Iz Francuskog veleposlanstva ponudili su mi šestomjesečni boravak u Parizu, u kojem sam i ostala. Život kao da se poigrao sa mnom: umjesto da radim u Kijevu, odnosno Odesi na nekom odgovarajućem radnom mjestu na temelju svojih referenci i uspjeha s fakulteta, ja brišem Napolenov grob u Domu invalida, ali to već znate. Dobivene dolare nikada nisam potrošila, iako sam novac uvijek trebala. Ovdje su, nagurani iza vratašca na dimnjaku koji nije u funkciji jer se grijemo na plin. Ako želite, mogu vam ih poslati poštom za Muzej prekinutih veza kao eksponat na izložbi ili kao donaciju. Samo mi javite.

Nakon nekoliko dana Sonja je dobila poruku i od Aljoše:

Draga Sonja, smijem li ti poslati suvenir od svoje prekinute veze? Naime, radi se o drvenom križu dugom 30, a širokom 15 centimetara kojeg mi je poklonila moja bivša djevojka, S’n Nam, a ja ne znam što s njim napraviti. Ako bi ga voljela imati za muzej, molim te napiši mi adresu da ti ga pošaljem. Pozdrav, Aljoša.

Sonja se nasmijala: „Koreanci očito imaju dobar smisao za humor čim poklanjaju svežnjeve novca i drvene križeve.“. Nije znala kojem se poklonu za Muzej više veseliti.

Kasnije je dobila još jednu ispovijed od Natanaila:

Moja priča ne govori o prekinutoj vezi jer veze nikada nije ni bilo. Priželjkivao sam je, no ja i Denisa smo bili premladi za nju. Bili smo djeca i išli smo u isti razred. Ona je bila muslimanka, obitelj joj je bila tatarskih korijena, već stoljećima u Bjelorusiji, zvali su ih  „Lipka Tatari“. Ja sam pravoslavan. Denisa je bila tamnoputa, s crnom kovrčavom kosom, a ja tipični Bjelorus, iako smo se u to vrijeme nazivali Rusima: plavih očiju i plave kose. Denisa je imala sestru koja je svirala violinu što je bilo neobično za našu školu, bila je dva razreda starija od nas, često je pod velikim odmorom dolazila u naš razred i uporno svirala, a Denisa ju je morala pratiti pjevajući tiho. Samira je bila prilično napadna za djevojčicu muslimanske vjere, ali mislim da je njihova obitelj bila muslimanska samo na papiru i da nije prakticirala vjeru.

Njihova mama bila je najljepša mama koju sam dotad vidio: svi smo mi pisali pjesmice o našim majkama kao o najljepšim, s dugom kovrčavom kosom, bijele puti i crnih očiju, no u stvarnosti naše mame nisu bile takve, takva je bila samo mama Denise i Samire. Visoka, stasita žena, bijele puti, dubokih crnih očiju, usana stalno namazanih jarko crvenim ružem, trepavica namazanih crnom maskarom i kovrčave kose duge do pasa, obučena u tijesne bluze i pripijene suknje i u natikače s visokom petom, a kada je ujutro dovozila u školu Denisu i Samiru i poslije skoknula u pekaru, nosila je crveni kućni ogrtač povrh roza satenske spavaćice. Kad sad pomislim, bilo je neobično da je izlazila iz kuće u spavaćici i kućnom ogrtaču, a tada mi je izgledala tako lijepa i tako drugačija od naših sterilno odjevenih majki u suknje na falde, u ispeglanoj košulji na crtu, kratkih frizura bez ikakvog oblika, suhog i bezličnog lica bez trunke šminke. Naše su majke bile lijepe samo u našim političko korektnim pjesmicama, a mama Denise i Samire bila je doista lijepa.

Kada smo Denisa i ja išle u četvrti razred, a Samira u šesti, dobile su brata, jednu prelijepu bebu imenom Hasan. Denisa je bila presretna, nakon škole je trčala doma, a na velikim odmorima na sav glas pjevala pjesmice o malom junaku Hasanu, dok ju je Samira  pratila na violini. Nitko u našem razredu, a ni u ostalim, nije kod kuće imao bebu pa smo svi bili jako uzbuđeni zbog malog brace Denise i Samire. Ja sam svakim danom bio sve zaljubljeniji u Denisu, a mislim da ni ona nije bila ravnodušna prema meni, no moja sramežljivost jednostavno nije našla načina da joj to kaže. Prije kraja te školske godine, Denisa mi je rekla da će se preseliti u Švedsku, da su tako odlučili njezini roditelji. U početku su mislili pričekati Samiru da završi osnovnu školu, ali trebali bi onda pričekati i Denisu koja će ići u šesti razred, a tada će biti već prekasno početi ispočetka, ondje u bogatoj Švedskoj u kojoj je već  dugo živio stric Denise i Samire, koji se obogatio i otvorio svoju firmu u kojoj će raditi njihovi roditelji. „A Hasan?“ pitao sam ne znajući što bi rekao, dok mi je srce svakog trenutka moglo izletiti kroz grlo. „Hasan će tamo ići u vrtić, tamo su lijepi vrtići.“ Kada je Samira dolazila pod velikim odmorom s violinom, Denisa je pjevala samo tužne ljubavne pjesme koje vjerojatno ni sama nije razumjela, a sve nas, posebice mene, rastuživale su gotovo do suza. Zar sam si mogao dopustiti rasplakati se, ja momak od deset godina i pionir u socijalističkoj i patrijarhalnoj Bjelorusiji? Nakon zadnjeg školskog dana kada sam znao da ću se morati oprostiti od Denise, krenuo sam s njom do njezine zgrade. Ispred ulaza, vjerojatno ponukana nekom unutarnjom intuicijom, izvadila je iz torbe lančić s privjeskom od zelenog polumjeseca i dala mi ga. „Izvoli“, rekla je i potrčala u zgradu. Ostao sam stajati s lančićem u ruci i polako krenuo kući, a u meni se raspadao svijet, silni potresi harali su mi svim organima, srce mi je tuklo, lice gorjelo, mislio sam da ću se srušiti kao kula od karata. Zastao sam za trenutak iznad prvog kanalizacijskog šahta s nadom da će se otvoriti i da ću pasti u njega, no to se nije dogodilo. Doma sam se morao pretvarati pred bakom da je sve u redu i sakriti lančić s privjeskom od polumjeseca u futrolu s olovkama i penkalama. I čuvao sam taj lančić do sada, ponio sam ga sa sobom i kada sam se selio iz Bresta, iako su se u međuvremenu događale i druge ljubavi i ljubavne veze. Ali ni za jednu ne mogu reći da je doista prekinuta kao veza s Denisom koju zapravo nisam ni imao. Možda je mjesto lančiću upravo u Muzeju kojeg istražujete? Ili da ga ipak pošaljem u muzej u Los Angeles jer ipak ovdje funkcionira FedEx pa da se ne izgubi na putu do Europe? Javite mi. Ja ga više ne mogu čuvati. Čini se da je sve ovo vrijeme čekao priliku da ga se pohrani upravo u jedan takav muzej. S poštovanjem, Natanail.

Sonja nije dobila druge poruke ispovjedi, a nakon Erazmusa njezino je istraživanje o sociološkim aspektima suvenira nakon prekinutih veza bilo objavljeno u nekoliko časopisa diljem svijeta. Sveučilište u Zagrebu ponudilo joj je stipendiju za poslijediplomski studij,  pa je ostala u Zagrebu i sada konačno može reći da je doista „napustila Liebknechtgasse“, kao što se tražilo u aplikaciji za susret u Leipzigu.

Bilo bi zanimljivo čuti što više priča bivših stanovnika adrese „Karl Liebknecht“ i onih sadašnjih od svuda po svijetu. Ovaj pripovjedni susret prvi je u nizu i predstavlja probu za novi koji će se održati 19. siječnja 2019. povodom stote obljetnice smrti Karla Liebknechta. Nakon protesta na ulici koja nosi njegovo ime, ovdje u Leipzigu, za prava, ne samo radnika migranata diljem Europe, već svih čija su prava ugrožena, za koje se čovjek stoljećima ne prestaje boriti, Udruga štovatelja lika i djela Karla Liebknechta planira pozvati drugih tridesetak stanovnika povezanih s adresom „Karl Liebknecht“ iz cijelog svijeta koji će govoriti o tome je li ih i na koji ih je način obilježila adresa „Karl Liebknecht“, odnosno život na njoj i nakon nje. Povijest bi se trebala ponavljati samo u dobrim stvarima. Bar bi u tome trebala biti dobra učiteljica.

booke.hr

Na portalu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku, kolumnu i zanimljivosti iz svijeta knjige naši će gosti odgovarati na katkad uvrnuta, neobična i politički nekorektna pitanja. Izbjegavat ćemo standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.