O NJEMU
on je htio
da ga zovem imenom krvi
u rijetkim pozivima
s drugog kontinenta
kao da nepopravljive stvari
mogu biti popravljene
kao da vrijeme
ne može biti izgubljeno
kao da se ljudskost
može mjeriti riječima
KRLETKA
i kad uđem u taj
prostor nemira
prekasno je
oči bih si iskopala
ponudila pticama na odlasku
potrgala se iz/unutra
dopustila zmiji da obliže rane
i postala vidoviti starac
što proriče katastrofe
ali gradova više nema
ni kraljeva ni incesta
ostaje prostor koji sve proždire
i mene će jednom
ZAVIDIM LJUDIMA KOJI SU HODALI UZ TITANE
s terase gledam baby blue nebo u predvečerje
išarano rozim crtama
u gradu koji nije moj, ali sam ga prihvatila
htjela sam te voljeti, ali sam zaboravila kako
pa sam umjesto toga
odlučila zavoljeti sebe
i ovaj grad s predivnim prizorima neba
koji ipak nije moj, ali sam ga prihvatila
neki dan sam napisala: smrt miriše na vosak
i ništa se značajno nije dogodilo
kroz moj se prozor i dalje zimi
vide samo dva uska pravokutnika
kroz koja djelomično dopire svjetlost
trebamo dočekati proljeće
u ovoj zemlji u kojoj većina
nosi svoju umjetnost kao uniformu za prepoznavanje
gdje je ljubav instanca koja ide nakon #
eto, baš tu sam te htjela pitati:
možeš li polizati krv s moje kože?
***
Jureći ljubav,
kažeš,
sutra bi nestajala kao san.
Nadam se,
samo banalnost,
taj omekšivač za naivne.
Ljubav ne dolazi tramvajem.
TAČKA BA
u sarajevu nije zabranjeno pušenje
ipak,
trzali smo
na svakom ulazu u birtiju
pristojno pitali
kao ovce okružene
žicom sa strujom
i kad makneš žicu
ovce trzaju
O NJOJ
i te perverzije snova, najdraža
sanjala sam da si
me ubila
sanjala sam da sam
te ubila
ako ljubav ubija
ovo su znakoviti ožiljci
sedamnaest godina te nema
sedamnaest godina previše je
za rat
sedamnaest godina premalo je
za banalnost
zato, rijetko te spominjem
naše ptice jednom su odletjele
i naše ptice neće se više vratiti
ostaje onaj mali dio nas
neopipljiv ali stvaran
ostaje neko lišće koje će skončati kao ti i ja
i ovo prolazno sivilo
koje valja ispuniti
