04/12/2021
Pretraga
Lovre Rončević. Promjena

Lovre Rončević. Promjena

U onoj sali, sa onim svjetlima iznad stolova, koja su obasjavala gomilu ispisanih papira, počeli su se razmjenjivati prijedlozi. Počeo je jedan od stručnjaka, iznio je potpuno zabrinut za ovu situaciju u kojoj se država našla. „Predugo je vremena prošlo i ljudi su naučili živjeti sa gluposti. Uzimali smo glupost kao nešto bezopasno, nismo shvaćali glupost ozbiljno, i zbog toga sada plaćamo cijenu. Svi smo krivi za razvitak gluposti. Moramo pod hitno naći rješenje. Moramo opametiti ljude ili će ih glupost dotući!“ „Ljudi su godinama naučili na glupost, navikli su na nju, i sada, kako to zaustaviti? Rješenje, istina, ali koje?“ Trebalo je o tome razmišljati. I razmišljali su danonoćno, vremena nije bilo za gubljenje.
I tako, nakon svega, uspjeli su doći do jedinog rješenja, a to je bilo obavezno uvođenje škole. Ustao se jedan od onih i jasno iznio ono što su zaključili kao jedino i najbolje rješenje: „Na obrazovanju se mora odmah početi raditi. Obrazovanje mora biti učinkovito. Vremena je sve manje! Onaj tko se odbije obrazovati bit će uhvaćen te prisilno obrazovan. Ovo je jedini način!“ Sa tim zadnjim rečenim sastanak onih pametnih je završen, od svih onih nakupljenih odluka, ova je bila sasvim jednoglasno donesena.

II

Ljudi su radili poslove za koje su bili sposobni, a nisu bili sposobni ni za što, i Zamatija je bio takav. Kako su ljudi još u prošlosti postepeno zapuštali stvaranje rukama, to je postao kao nekakav mit; to, da čovjek može stvoriti nešto njima. Kako su ljudi zapuštali pamet u svojim glavama, to je postao također mit da čovjek može misliti njima. Zamatiji i svima uokolo, sve se činilo kao nešto o čemu se i nije previše znalo i zato se o tome i nije mislilo, kao što se zapravo ni o čemu nije mislilo.
Ustao se Zamatija i prošetao hodnikom, vidio svoju kolegicu još u kancelariji kako radi. „Što radiš dobroga?“ upitao je. „Evo ništa, malo sam gledala u lijevi zid, a sada se prebacujem na desni. Mislila sam da neću danas završiti, ali uspjet ću!“ „Možeš ostaviti malo za sutra, ne trebaš žuriti. Ja gledam već dva sata u komadu, malo sam se i umorio, ali raditi se mora.“ „Istina, moramo raditi“, odgovorila je kolegica. „Moramo, ali moramo i na marendu, evo upravo je počela, idemo?“ pitao je simpatično Zamatija. I njih dvoje su otišli. A kada je marenda završila nakon dva sata, oboje su se vratili poslu. „Marenda je gotova, moramo natrag na posao, neće se samo napraviti“, rekla je kolegica. Ovaj je na to odgovorio jednim jasnim odgovorom, nešto kako je to jedino bitno. I tako su se Zamatija i kolegica vratili buljenju u prazan zid, sve do ručka. Sve dok im radno vrijeme nije završilo.
Zadovoljan završenim poslom, namjestio je stolicu prema drugom zidu kako bi sutra ujutro mogao odmah nastaviti; izašao je i već se brzo našao na onim vratima zgrade, rekao je kolegici da se vide sutra u isto vrijeme, razišli su se na vratima. I tako odlazeći, tamo, na nešto udaljenoj klupi, bila su dva radnika. Poznavao ih je zato im se išao javiti, kao što se javljao svima.
„Kako ide posao?“ upitao je Zamatija umjesto pozdrava. „Evo pričamo već tri sata bez stajanja, sada ćemo na pauzu, a onda nastavljamo; malo smo i ogladnjeli od rada“, rekao je ovaj. „Svaka čast, vrijedni ste! Ja ne bih mogao raditi taj posao na vašem mjestu, umorio bih se brzo, ali vas dvoje ste odlični!“ „Nije nam lako, ali nema tko umjesto nas a posao se mora završiti, pričati se mora.“ „Dobro ste se danas napričali, svaka vam čast na trudu. Samo vi nastavite raditi, neću vam ja smetati.“ „Ne smetaš, dobro je kod našeg posla da možemo svugdje raditi, bitno je da se priča“, dodao je ovaj. „To je super, ne morate cijeli dan provesti u kancelariji, vanka ste na svježem zraku… Kažem, ja nikada ne bih mogao toliko pričati!“ govorio je Zamatija, a onaj će na to, ponosan: „Nije to toliko teško, bitno je da se priča ono isto, mi pričamo nekoliko minuta a onda to isto prepričavamo jedan drugome. I tako nekoliko sati!“ Na kraju, pozdravio ih je Zamatija i otišao.
I, kada je nastavio dalje, tako su se i sreli, on i onaj njegov susjed. „Bok, kako je bilo na poslu, što si radio dobroga?“ započeo je Krste. „Znaš, sjedio sam od osam do deset, onda je bila marenda do podne, onda sam gledao u zid od podne do dva, poslije pauza za ručak sat vremena, a onda sam još malo gledao do četiri. A ti, što si ti radio?“ jednako je uzvratio Zamatija. „Isto kao i ti! Ali, ja nisam završio, tek sam na drugom zidu, imam sutra još dva.“ „Dobro, nije to puno, nisi u velikom zaostatku.“ „Znam da nisam, ali ne volim kasniti, volim završiti ono započeto, ne volim ostavljati za sutra, onda se samo nagomilava, lijepo završiš i onda si u miru.“ „U pravu si, tako kada sutra počneš opet gledati u zid, nećeš imati ona dva od jučer.“ Tako su razgovarali i tako su završili.
Vratio se kući. Nije uspio ni sjesti, nije uspio ni noge malo odmoriti kada je već čuo kucanje na vratima. Ali znao je on tko to može biti, zapravo, može biti samo ona. Njegova prijateljica susjeda. Otišao je do vrata i otvorio ih, dodao: „Slobodno uđi, baš sam pred nekoliko minuta došao kući, a ti?“ „I ja“, i ona ništa više od toga nije rekla. I ona, prijateljica, tako je došla potpuno tiho. Ušla je unutra i napravila nekoliko koraka po stanu, a onda nastavila onu rečenicu sa vrata: „Došla sam da zajedno možemo malo skratiti vrijeme“, počela je. „Dobro da si došla, zajedno nam vrijeme uvijek brzo prođe… Danas možemo malo pomaknuti stolice, prebaciti ih u onaj drugi kut, mislim da malo bude drugačije no jučer, iako je svejedno, kako ti želiš.“ „Ako smo jučer sjedili u ovom kutu, možemo prebaciti u drugi“, rekla je ona. „Ali, reci ti meni, znaš da ja imam običaj pitati, kako je bilo danas na poslu?“ „Danas sam čekala cijelo jutro, sutra čekam popodne. Jedan dan čekam popodne, drugi ujutro, i nije tako loše… Kada dugo godina radiš isti posao, navikneš se, možda sam mogla naći bolji, ali nije bitno…“ „Ako misliš da možeš naći bolji, možda bi trebala, iako ja mislim da si ti odlična u tome što radiš, nema puno onih koji čekaju“, dodao je Zamatija. „Hvala ti na tome, ali ima jedan posao gdje se hoda, mislim da bi mi to puno bolje odgovaralo, ali se manje plaća pa nisam baš sigurna.“ „Moraš izabrati između hodanja i čekanja, pa vidi koji ti posao više odgovara. Ali, reci ti meni, kako ti je bilo danas na poslu?“ pitao je Zamatija. I ona je ispričala kako joj je dan prošao, kako je sve po starome.

III

Trg je bio prepun ljudi. Jedan je poslan da ljudima prenese važnu vijest o onom što će tek slijediti. Došao je onako galantan, potpuno skockan, sav u savršeno skrojenom odijelu, potpuno elegantan. Približio se onom mikrofonu na pozornici, napio se malo one vode da smoči grlo. Objasnio u nekoliko rečenica tko je. Zamatija ga je gledao i njegova ga je pojava malo strašila, nije se osjećao ugodno. I oni glupi su ih gledali jedno vrijeme drugačije; po prvi puta su vidjeli kako izgledaju pametni ljudi. Po svim obilježjima oni su njima bili slični ali ne i isti. „Nemojte se strašiti, ja sam jednak vama, mi smo jednaki vama i ne želimo vam zlo, dolazimo u miru“, počeo je ovaj pametni sa pozornice. „A kako mi u to možemo biti sigurni? Koliko ima takvih kao što ste vi?“ Htjela je znati rulja. Stao je onaj iza govornice i jasno objašnjavao da se zbog velike opasnosti od gluposti svi moraju obrazovati. Nisu ljudi znali što to znači obrazovanje, ali su shvatili da to znači gubitak gluposti. I onaj, nakon bezuspješnog objašnjenja, krene deklamirati. „Morate postati pametni. To je za vaše dobro. Promjena je dobra!“ govorio je onaj izaslanik. „Mi ne želimo nikakvu promjenu, nama je ovako dobro!“ viknuo je jedan. I svi su to potvrdili gromoglasnim pljeskom i urlicima. Sve je bilo tako prepuno. „Nismo mi glupi da želimo pamet!“ viknuo je zatim neki drugi. Zamatija se morao nekako probiti kroz tu gomilu ali ga je ipak ona previše opkolila pa je odlučio ostati da vidi što se to događa. „A što ako se razbolimo i to vaše obrazovanje, kako ga zovete, ne djeluje?“ pitao je jedan. I rulja se razbjesnila. „Što ako?“ nastavio je. „Budite sigurni, obrazovanje je sigurno i djeluje. Obrazovanje je najkorisnija stvar za suzbijanje gluposti, i kada završite školu naučit ćete čitati i pisati. To će vam otvoriti nove vidike!“ „Mi ne želimo što ti nama nudiš, to tvoje čitanje i pisanje. Mi to ne želimo! Ne želimo takvu kontrolu!“ „Tako je!“ viknuo je zatim jedan. „Nismo mi ludi da znamo čitati i pisati pa da nas možete kontrolirati! Ljudi, moramo se oduprijeti!“ Došao je Zamatija do jednog pored sebe i pitao ga o tom obrazovanju, i taj će njemu: „Neću se ja obrazovati“, rekao je jasno Zamatiji, i Zamatija nije znao što bi o tome mislio, pa je samo rekao, ono što su svi govorili: „Neću onda ni ja.“ Nastavio je dalje. Morat će se nekako progurati kroz ovu gomilu; morat će. Jedan je uzeo kamen i već bio spreman baciti prema onome, te rekao: „Neću se ja obrazovati. Meni je ovako super!“ I nastavio je kasnije: „Ljudi, nas je više, mi smo većina! Reci ti onima da se mi nećemo obrazovanje, da nismo naivni!“ Proorio se gromoglasni pljesak. „Tako je! Tako je!“ vikala ja rulja. „A što ako prenesemo pamet na svoje bližnje?“ viknuo je zatim jedan razdragano. „Ali to je…“ htio je završiti onaj na pozornici, ali je u nevjerici zastao, pa nastavio drugačije: „Molim vas, urazumite se. Svi se moraju obrazovati. Obrazovat ćete se tamo gdje vam se kaže, i kada vam se kaže. I ponavljam, svaki nedolazak bit će strogo kažnjen.“ „Ma je li, nismo mi budale kao što si ti budala pa da tebe slušamo!“ reče to jedan. „Vi se morate obrazovati jer imate problem, to je jedini način!“ rekao je onaj pametni sada već izmučeno. „A koji to problem mi imamo?“ rekao je jedan. „Već sam vam rekao… Nastavite li ovako sve će nestati, i zato vas molim da budete pametni, mislim, da budete…“ „Mi da budemo pametni, nismo mi glupi pa da to budemo, kome to treba?“ „Tako je, tako je, reci ti njemu!“ „U redu je, ja sam glup, vi ste pametni, to smo zaključili. I to znači, ako ste pametniji od mene, da ćete se obrazovati?“ „Ma bogati, nismo mi glupi kako ti misliš. To obrazovanje koje ti nama nudiš ništa neće promijeniti!“ „Kako neće, rekao sam vam, postat ćete pametni, lišeni gluposti!“ „Kakve gluposti?!“ razdragano će rulja.
„Pamet je kazna, mi nismo zaslužili da nas opametite! Nismo zaslužili ovakvu kaznu! Oni nas vrijeđaju s tim, oni vrijeđaju našu glupost. To je najveća uvreda koja se čovjeku može dogoditi, najveća nepravda. To, da mu se uzima ono što mu pripada. Ako nama pripada naša glupost, onda nitko nema pravo na nju!“ glasno je vikao jedan.
Smatra se da padanje mraka ukazuje na prvi znak dolaska večeri. Zamatija, nakon svega, otišao je na piće. A tamo, kao i svugdje, glupani; naguravaju se pijani, smijeh odzvanja na sve strane, ljudi uživaju u bezbrižnosti svoje gluposti. I tako, jedan se digao na onu stolicu na sredini kavane, podigao onu čašu pelinkovca i glasno poviknuo: „Mi smo slobodni! Neće nas nitko učiti pameti!“ vikao je neprestano. I drugi su dizali čaše. „Mi smo glupi svojom zaslugom, i ako smo toliko godina živjeli s glupošću, i ako smo živjeli dobro, možemo još toliko! Nama je glupost u tradiciji, i nitko nam to ne smije oduzimati!“ vikao je među ruljom. Svi su povikali u glas, podržali pljeskom ovoga. Počelo je nekakvo naguravanje, postalo je tijesno, i zato su ljudi izašli na cestu. Ono što su vikali unutar kavane, nastavili su i vanka. U daljinu, tamo je sve više odlazila složna ekipa.

IV

Već rano ujutro počeli su sa obrazovanjem, i ono obećanje za one koji ne dođu, održano je. Neredi su se širili po ulicama, ljudi su divljali i rušili, uništavali sve pred sobom. Zamatija je prespavao ove nerede, još je bio u svijetu snova. I dok se Zamatija tako bezbrižno prolijevao po krevetu, dok se prenemagao, nije znao da je ta pobuna ubrzo ugušena. Oni pobunjeni u suzama i lisicama molili su za milost, molili na koljenima. Onaj glavni žandar Mrčin, okrenuo se zatim prema onima svojim žandarima, pa poviknuo: „Idite vrata do vrata onima koji se nisu jutros pojavili na upisu u školu, i nemajte milosti, nisu je ni zaslužili! Idite i sve pohvatajte!“ Žandari su se raspodijelili po nekim gradskim četvrtima i odvlačili ljude iz svojih domova, vodili ih u ćelije.
Zamatija se vrtio u svom krevetu, sve mu je bilo ravno, uživao je u mirnom jutru, i dok se tako izležavao po krevetu, čuo je strašan lom na ulaznim vratima stana, žandarmerija mu uleti u stan razvaljujući vrata. Nije znao što se događa. Naglo je iskočio iz kreveta, oprezno je išao, sve dok nije došao u dnevni boravak i ugledao dvojicu. Zamatija je želio nešto reći, želio je nešto pitati jer mu ništa nije bilo jasno. I kada je taman htio nešto pitati, ona dvojica zatrčaše se u njegovom pravcu; jedan ga je uhvatio s leđa za ruke, dok ga je drugi lupetao po koljenima i rebrima. „Htio si pobjeći?“ rekao je jedan. „Nisam htio pobjeći, zašto bih bježao, ne znam što se događa“, govorio je zbunjeno Zamatija. „On misli da smo mi glupi a da je on jedini pametan, i da može raditi što ga je volja!“ rekao je ovaj drugi. „Bože sačuvaj da ja mislim da sam pametan!“ izvalio je u strahu Zamatija. „Ne želim ja biti pametan.“ „E, vidiš, baš zbog toga ćeš sad u školu, i tamo ćeš se lijepo opametiti!“ Zamatija, onako uplašen, samo je gledao.

V

Zidovi su bili hladni i vlažni. Bili su smješteni u jedan stari zatvor, jedne oronule zgrade tamo na sjeverozapadu grada.
Žandar Mrčin nešto je bio govorio. I Zamatija se strašio tih riječi. Bojao se što će se sve promijeniti novom pameću. Kao i oni drugi u svim ćelijama. „A i ja sam glup što budalu idem učiti pameti… Neka, doći će to na svoje… Znaš onu staru: budala bio i budala ostao! E pa, toga više nema. – Ali, nema tebi pomoći, ti ćeš uvijek ostati glupan kakav si i bio, i kada se školuješ ti nećeš biti puno pametniji, takvi kao ti cijeli su život budale!“ čeličnim glasom govorio je žandar Mrčin. I na onom mračnom hodniku, po kojemu je kapala nekakva voda sa plafona, udaljavala se zastrašujuća i visoka njegova silueta.
U drugoj ćeliji bio je njegov kompanjon Krste. „Krste, jesi li dobro?“ tiho će Zamatija, pa nastavio: „Mene je strah što će biti sa nama, što ako…?“ brisao je suze. „Ne znam“, odgovorio je Krste, „vidiš da se moramo obrazovati, vidiš da nam žele napuniti glavu pameću, vidiš da nas žele uništiti… Zašto je toliko loše biti glup, ja sa svojom glupošću nikoga ne ugnjetavam, ja sa svojom glupošću savršeno živim.“ „Dobro govoriš, ali mene je najviše strah ono što je onaj rekao na pozornici, ono da ćemo moći čitati i pisati, ja ne znam što to uopće i znači ali zvuči užasno, ili ono drugo, ono da me natjeraju da učim. A to neću moći, neću to moći podnijeti, neću moći izdržati to mučenje.“
Pred ulaznim vratima hodnika stajala su dva žandara. Bili su nešto drugačijeg raspoloženja, pričali su priče koje su čuli od svih uhvaćenih glupana. Smijali su se glupanima, i onim glupostima što su pričali. „Ovi glupani toliko su glupi da bi još na sudu branili svoju glupost, oni su toliko glupi da ne znaju koliko“, rekao je nasmijano jedan, a drugi dodao: „I još da sud dosudi u njihovu korist, zamisli! Zamisli da im sud dopusti da ostanu glupi, da imaju pravo na glupost!“ Umirali su od smijeha ova dvojica, a Zamatija je sve pomno slušao, iako nije znao što sluša. Ali pamtio je svaku njihovu riječ.
I tako, ono najstrašnije, dogodilo se ujutro. Otvorili su mu ćeliju. Gledao je Zamatija sve njih u strahu, a onda bubnuo iz vedra neba: „Imam ja pravo ići na sud… Ako ja ne želim biti pametan, ja imam pravo vas tužiti“, ponovio je ono što je bio čuo. „A tko je tebi rekao da imaš pravo na tužbu?…“ „Nitko mi nije rekao“, prestrašeno će ovaj. „Kako onda znaš da imaš to pravo?!“ „Ne znam, imam li?…“ „Imaš, ali prvi si koji je to zatražio, i koliko god mi nije drago što to tražiš, zakon treba poštovati, i poštovat ćemo ga!“ rekao je žandar iznenađeno na Zamatijin upit. „Nisi ti toliko ni glup, možda ima nešto pameti u toj tvojoj glavi. I ja pričam gluposti, nemaš ti na koga biti pametan. Vratite ga natrag u ćeliju!“ zapovjedio je onoj dvojici.
Čekao je odvjetnika čitav jedan dan, i čitav taj dan proveo je u strahu. A onda je opet čuo ono stravično otključavanje vrata, ono struganje vratima. Ustao se Zamatija iz kreveta i vidio da mu se približava nekakav galantan gospodin, sav elegantan u kretnjama. Hodao je preko onog hodnika i pogledavao uokolo, sve mu je nešto smetalo, mjesto i nije baš po onom njegovom uzvišenom ukusu. Napokon, nakon nekoliko koraka od onih vrata pa do ćelije, došao je do Zamatije ali nije htio ulaziti unutra. Namjestio je rukom one naočale što je nosio, i one su mu licu davale nekakvu ozbiljnost i onu pamet od koje je Zamatija toliko bježao. Odvjetnik je upozorio Zamatiju da ne priča gluposti, da jasno i kratko odgovara. „Koliko smijem govoriti?“ pitao je Zamatija zbunjeno. „Možeš ti govoriti ali samo da ne pričaš gluposti, što je u tvom slučaju nemoguće, zato je najbolje da što manje govoriš, a ja ću ti sve pokušati objasniti, naravno, koliko budeš shvatio. U redu, reci mi sada, kako ti mogu pomoći?“ počeo je odvjetnik skoro neuljudno kao da mu se negdje žuri ili kao da bi trebao biti na nekom važnijem mjestu, činilo se. „Ja želim na sudu obraniti svoje pravo na glupost…“ počeo je ovaj sa onim što je čuo da bi moglo upaliti, iako nije znao što govori. „Znači, ti želiš zadržati svoju glupost?“ pitao je odvjetnik i pogledao dvaput na sat. „Tako je, ja valjda imam pravo na svoju glupost. I nitko me ne može uvjeriti da nije tako. Ja ne želim pamet koju oni obećavaju, dovoljna je meni moja.“ „Mi možemo ići na sud, ali to je unaprijed izgubljen slučaj, tako da bilo koja sudska procedura bit će unaprijed izgubljena.“ Zamatija ga nije baš potpuno razumio jer je ovaj pametno govorio, i kada je ovaj to vidio, rekao je da će govoriti što jednostavnije da ga može razumjeti. Odvjetnik ga je pola sata uvjeravao da je unaprijed izgubljen slučaj boriti se za glupost, da sud to nikada neće odobriti, da je sve jedan veliki gubitak vremena. Pokisnut, vidio je da nema izlaza, i da će se ipak morati odreći svoje gluposti. Slušao ga je Zamatija i vidio kako nema pravo na svoju glupost.
Nije spavao, a jutro došlo toliko nepoželjno. Odvukli su ga poput psa, da dobro zapamti kako ih je vukao za nos. Dovukli su ga pred jedna vrata. Napokon je ušao, pogledao malo uokolo, vidio jednu osobu za stolom na drugom kraju. Sam u potpunoj tišini, ozbiljnog pogleda, bio je jedan čovjek, pokazao mu je na sjedalicu i samo je šutio, kao što je sve šutjelo u toj prostoriji. „Nemoj se bojati, nakon svih tih silnih godina, ovo je jedino rješenje“, počeo je ovaj blagim i simpatičnim tonom, po prvi puta doživljenim od strane onih pametnih. „A što ako mi se pamet ne bude svidjela? To je sve nepoznato i tako zastrašujuće… Što ako je pamet teret?“ „Ništa ti se neće dogoditi osim što ćeš se opametiti“, odgovorio je ovaj sigurno, a onda upisao Zamatiju u prvi razred. I tako, sve se odmah završilo. „I nemoj zaboraviti, sutra počinje škola, tamo ćeš naučiti razne stvari, škola je ustanova koja opamećuje. Možeš ići, i nemoj se plašiti, s vremenom ćeš se naviknuti na pamet… Sutra ujutro doći ćeš ovdje i sve će ti biti objašnjeno.“ „Što ako se budem sramio svoje pameti?“ upitao je Zamatija ovoga, jer se toga sada sjetio. „Nemaš se čega sramiti, gluposti se možeš sramiti ali ne i pameti“, rekao je ovaj i pokazao mu na vrata.

VI

„Meni se nešto čudno događa“, rekao je Zamatija svom učitelju. „Što vam se događa?“ uzvratio je ovaj. „Ne znam, počeo sam razmišljati. Mene je strah, ne znam što ću još naučiti dalje, beskonačno je odabira a ne mogu se zaustaviti. Bojim se da će mi se stanje pogoršati i da ću biti sve više i više pametniji. Strah me je!“ zabrinuto će Zamatija. „Ništa vam neće biti, to znači da ste se malo opametili… U početku ćete se teško naviknuti, ali s vremenom ćete se naviknuti na pamet.“ „A što ako se ne naviknem na pamet; meni je sada puno teže nego prije, prije nisam imao nikakve brige, prije nisam razmišljao, glupost je bila tako jednostavna, pamet mi preteško pada…“ Opet se nasmijao ovaj, pa dodao: „Sve će biti u redu, treba vremena da se naviknete.“ Nastavio je Zamatija sa nečim drugim: „Što ako me netko na cesti zaustavi, nakon što sam bio u školi, i pita nešto što neću znati?“ Učitelj nije potpuno razumio pitanje, i Zamatija je nastavio: „Ako sam išao u školu, valjda bih trebao biti pametan. Koja je onda razlika između onoga što sam imao i ovoga što imam sada ako nešto ne znam?“ „Želite reći da glupan i pametan ne mogu imati jednako neznanje o nečemu?“ onaj nasuprot je pitao, i ovaj je to potvrdio. „Oni mogu jednako ne znati nešto, ali razlika je u tome što tu zajedničku stvar onaj pametan može naučiti, a onaj glupi to nikada neće. Vas će pamet natjerati da naučite ono što niste znali, glupom je svejedno što nešto ne zna. Glupan o čemu se vi sada pitate, nikada ne bi zapitao, glupan ne pripituje svoju pamet, ali pametan to svakako radi.“ Našao je nešto logike u svemu na kraju Zamatija i pozdravio.

VII

Sve u svemu, ono što je bilo prošlo je, vrijeme kao i uvijek brzo proletjelo. Prošlo je već dosta vremena otkako su ljudi počeli ići u školu. I sve kako su pretpostavili tako je i bilo, sve ono zamišljeno ostvarilo se, ljudi su se opametili. Škola je bila učinkovita.
Ali, ljudi su polagano počeli shvaćati i druge stvari. „A zašto bismo mi ovdje ostali, ovdje radili, slušali druge, gluplje od nas, zašto bi nas netko iskorištavao?… Evo, ja na primjer, znam cijelu svjetsku književnost, ti znaš nekoliko stranih jezika, a ona matematiku do zadnjeg broja. Treba otići, mi možemo misliti sami o sebi, sami sebi biti šefovi!“
Ljudi su polako počeli prihvaćati da zaslužuju puno više no što im je ponuđeno. Svi oni mali razgovori nezadovoljstva događali su se na svim stranama, i tako su se proširili mahnitom brzinom.

VIII

„Napravili smo veliku grešku: preučinkovito obrazovanje dovelo je do ovoga, škola je naučila ljude kako koristiti glavu, i sada nam se to vraća“, rekao je jedan, a drugi nadopunio: „Nažalost, ljudi smatraju da više zaslužuju, moramo mijenjati stvari…“ Treći je dodao: „Nismo mogli pretpostaviti da će se svi toliko opametiti.“ Tako su govorili i tako su morali doći do novog rješenja, a onda je jedan, nakon cjelodnevnog razglabanja, rekao: „Napravit ćemo tako, vratit ćemo stari obrazovni sistem; i kao nekada, ljudima će škola uništiti sve snove, razmišljanja…“ Onaj nasuprot je nadopunio: „Dobit ćemo glupane i školovane radnike.“ Sastanak je završio nakon svih onih mogućih razgovora. I ono što su se dogovorili tako će i biti.
„Donesena je nova odluka, od danas u školama nema više učenja o pametnim stvarima!“ odmah bez okolišanja jasno je rekao onaj na pozornici. „Vi ste ludi!“ poviknuo je jedan iz rulje. „Mi u školu više nećemo ići, nećemo u školi gubiti svoju pamet! Zašto bismo se mi odrekli naše pameti, mi smo marljivo učili, i sada biste vi to nama školom oduzeli. Vi znate da je lakše kontrolirati glupe nego pametne. Vas je strah! Vas je strah naše pameti!“ govorio je žestoko jedan pobornik pameti. „Tako je!“ vikala je rulja. „Reći ću vam samo jednu stvar: Ovo što vi radite je pogrešno, ne možete okolo drugima puniti glavu o tome kako pamet služi!“ jasno će izaslanik. „Nitko nikome ne puni glavu pameću, ljudi su dovoljno pametni da sami vide što vi želite napraviti.“ „Sami ste se tužili kako vam je bilo teško, bit će vam puno lakše kao glupanima, nećete morati ni o čemu misliti… Sjetite se samo koliko niste željeli pamet, a sada je ne želite dati. Život će vam biti jednostavan kao i prije i nećete imati nikakvih briga, sve će vam biti jednostavno. Ljudi, nije dobro biti previše pametan“, uvjeravao je onaj na pozornici. „A ako je pamet tako nepotrebna, zašto je se ti ne odrekneš?!“ Onaj ništa nije odgovorio. Oni iz rulje glasno su povikali i zapljeskali na tu ćušku. Ovaj je malo zastao, pa dodao: „Vi sa vašom pameću činite štetu razvitku društva, činite nepravdu. Ne budite glupi i ostavite se pameti. Uostalom, u školi nećete izgubiti svu pamet koju imate, ostat će dovoljno da znate raditi.“ „Motiku, to oni i žele, žele da samo mislimo o motici!“ I rulja se brzo razbjesnila, još i više.

IX

„Što mi se dogodilo, gdje sam?“ prvo je što se pitao, ništa mu nije bilo jasno. Glava ga je neizdržljivo boljela, zapravo, cijelo ga je tijelo boljelo. Izudaran i prljav, našao se u ćeliji, okružen sa ona tri zida i onim rešetkama. Tako, na jastuku, slomljen viđenim i pritisnut onime što ga slijedi, on je drhtao nezaustavljivo. Nebo, kroz onaj prozor iznad kreveta, vidjelo se uokvireno i tamno.
Okrenuo se, i približio se onim rešetkama: „Moramo pobjeći odavde“, šapnuo je Zamatija onome preko puta. I taj ga ništa nije razumio, samo ga je nekako glupo gledao, kao da nije razumio jezik, a onda potpuno sporo odgovorio: „Zašto da bježimo? Mene je strah izaći vanka, tamo su pametni; ti bi htio da postanemo kao i oni?“ Čuo je to Zamatija i shvatio da je ovaj već počeo ići u školu. „Moram pobjeći odavde prije no što poglupim kao ovaj, moram što prije nestati“, pomisli i u taj tren uleti glavni žandar Mrčin. Prošao je koracima po onom hodniku i okrenuo se prema Zamatiji. „Znam što misliš, ali nemoj, mnogi su pokušali pobjeći i nisu uspjeli. Bolje je da ti gluposti ne padaju na pamet, bilo je pokušaja bijega, i vjeruj mi, nije se dobro proveo onaj kojeg smo uhvatili. Strpi se još malo i sve će biti gotovo. Brzo će škola učiniti svoje“, rekao je Mrčin sa malim zločestim smiješkom na usnama. „Ti si gad! Platit ćeš za ovo!“ bijesno je rekao Zamatija i udario mahnito onaj krevet nogom. „Može to biti tako, ali samo u tvojoj glavi“, podrugljivo će. „Ići ćeš u školu dok ti ne ponestane pameti, kao ovom ovdje. Ostat ćeš dok ne izbiješ iz glave ideju o tome kako si poseban zato što si naučio razmišljati, jer nisi! I kada motika ti bude jedino na pameti, onda ćemo te pustiti.“ „Nećete mi nikada uzeti pamet!“ bijesno je odgovorio Zamatija. „Izbit ćemo ti mi, ako treba, pamet iz glave batinom; kako god, nećeš izaći iz škole pametan“, zaprijetio je žandar Mrčin, okrenuo se na mjestu, pokazujući tim da je razgovor gotov, i nestao u tami hodnika odnoseći za sobom i onu tutnjavu čizama.
Nije se mogao umiriti, nije se mogao samo tako predati, nije mogao ne učiniti ništa. Potreba za bijegom ponovno ga je počela proganjati; jer, znao je, ostati ovdje, predati se gluposti, loš je način da se ona pobijedi.
Zamatija se ustao i počeo uvjeravati onoga u jednoj drugoj ćeliji da pobjegnu. „Slušaj me, ako se udružimo možemo pobjeći, zajedno smo jači, kada budemo imali priliku možemo zajedno svladati one žandare i pobjeći, to je jedini način…“ „Ne moraš ti mene u ništa uvjeravati, ne moraš ti mene uvjeravati kako je pamet dobra kada ja vidim da te ona može stajati glave, vidim koliko si nasilan. Bolje je biti u miru i slušati. Ne želim ja biti pametan, to je teret. I tebi želim isto“, rekao je nezainteresirano ovaj drugi. „Sjeti se kako ti je bilo dok si bio pametan, samo se sjeti“, pokušavao je doprijeti do njega Zamatija ali je vidio da neće doprijeti do njegove pameti. „Ti si glup ako misliš da ćeš sa pameću nešto postići… Takvi kao i ti će nas uništiti, takvi kao i ti su nas doveli do ovoga!“ „Ovakvi kao ja? – Pa i ti si nekada bio pametan.“ „U pravu si, ali sada vidim da je to bila greška, nekakav hir. Vidim da nema napretka u pameti, motika je jedini spas!“ Vidio je Zamatija da će uskoro postati kao i ovaj. Oni su izgubili ono pametno što su prije imali u glavi, škola je već učinila svoje. „Nakon svega što sam naučio, sve ono naučeno će mi oduzeti, sve ono što sam pametno skupljao, razvijao, izgubit ću nepovratno“, tužno je pomislio, duh mu se slomio.
Ispod one deke, u onom mraku i onoj hladnoći, kao da je lagano popuštao. „Kakav užas da ću morati živjeti glup, život bez pameti, bez razmišljanja, bez promjene, opet ono isto, ono uvijek isto. Takav život nije vrijedan, ne treba mi takav život. Neću se moći niti pogledati u ogledalo onako glup.“ To su njegova neprestana razmišljanja, i zna da će ih uskoro biti sve manje. Uskoro, znao je, izreći će i posljednje pametne riječi; uskoro, i onog razmišljanja neće više biti. Počinje škola, bliže se zadnji dani njegova pametna života i to saznanje saziva mučninu.

X

„Kako sam mogao biti toliko glup da me zanimala pamet, što mi je bilo u glavi da tako mislim?“ pomislio je Zamatija i nije našao odgovora pitanju. Nije znao što je htio sa time postići. Od one pameti koju je Zamatija imao, ostala je jedna malena slika na zidu koju je objesio tada ponosno. Zamatija se zagledao u one neke oblike na toj slici, u one raspoređene boje. I ništa mu nije bilo jasno, ništa nije razumio. Gledao je to posramljen, samo rekao: „Idem ja kopati.“ Otišao je u hodnik i uzeo onu motiku što je stajala pored vrata.
Otišao je Zamatija na kavicu prije kopanja.
Pijuckao je tu kavicu prije kopanja, tako je imao naviku, bitno je da se stvari ponavljaju jer to onda znači da nema promjene, a promjena, tek ona je opasna i nepotrebna. „Pamet je jedna obična prevara, evo ja, na primjer, bio sam prije pametan pa sam imao sulude ideje kako mogu promijeniti svijet, ali to nije moguće, ne može čovjek sam mijenjati svijet. Nije potrebno da čovjek previše koristi glavu, da sanja o velikim stvarima“, rekao je jedan što je sjedio. „Imaš pravo, i ja sam prije mislio da mogu postati sve što želim, da mi se svi snovi mogu ostvariti, ali to je tako nemoguće, nije moguće da čovjek ostvari svoje snove! Pamet je tako beskorisna, nema koristi od nje.“ Zamislio se Zamatija i zabuljio u jednu točku dok je sve o tome mislio. Čudio se onome kako se toliko žestoko bunio kada je sada sve dobro, nije mu bilo jasno čemu onolika pretjerana briga oko gubitka pameti kada se bez nje savršeno može. Prije bi neprestano razmišljao, stalno bi se nešto pripitivao, sada nema nikakvu potrebu ni za čim. Nešto je tako kratko mislio, jer više i nije želio, i nešto je tako kratko zaključio, i s tim je na kraju završio. Malo po malo, ali uskoro se približilo vrijeme polaska, popio je svoju kavu, prebacio onu motiku preko leđa, i sa već nekoliko koraka izašao iz kavane.
Nije mu dugo trebalo da dođe do polja, već potpuno obrađenog i nepregledno dugog. Polje, prekrasno obrađeno, prepuno svih mogućih plodova, plodnog u nedogled. Skinuo je onu motiku sa ramena i zabio je u zemlju. Kopao je marljivo, zajedno sa onima pored sebe, kopali su dugo, neprestano nekoliko sati. Zastao je na trenutak i izvadio iz zadnjeg džepa hlača jedan rupčić i obrisao onaj znoj sa čela. Motika je bila ukopana u ono plodno tlo, pogled je podigao sa zemlje i pogledao tamo u daljinu.

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt