Kao što sve priče počinju s nekim početkom, počet ćemo i mi tako. U malenom gradu, na jugu N-ske županije, živio je Vazmenko. I on je danas, kao sve one dane prije, sve one godine prije, bio u krevetu. Baš je lijepo uživao dok mu je sunce lagano ulazilo kroz udaljeni prozor.
Vazmenko se ispruži i zijevne, polako se probudi nakon sna. Škiljeći jednim okom pogleda oko sebe, okrene se na bok te ugrabi cigaretu s noćnog ormarića. Imao je naviku zapušiti čim se probudi, već je u polusnu slatko mljackao misleći na cigaretu. Kako nije volio hodati, odvajati se nepotrebno od kreveta, tako je maleni šporet donio u sobu, da može što prije skuhati kavu. To mu bijaše najvažnije. Mogao je on ne jesti, ali zato kavica i cigaretica, kako bi on to umiljato zvao… E, bez toga nikako ne može. Majka bi mu ulazila u sobu, vrištala na njega: „Kako možeš po cijele dane samo spavati?!“ A ponekad tiho, jadno, vidjevši da sve što govori nema utjecaja, kao da govori zidu: „Ti sinko ništa ne jedeš, samo piješ kavurinu i pušiš… Jadna ja! Bože pomozi mi!“ Na što bi Vazmenko odmahivao rukom, i uzvraćao jednakom paljbom; ili samo šuteći se suzdržavao reći nešto gore. Ipak, ponekad bi mu izletjela koja grublja riječ, zbog čega bi mu kasnije bilo krivo, ali optuživao bi majku što ga je svojim pritiskanjem dovela do tih riječi.
Uzgred budi rečeno, bijaše Vazmenko dobar čovjek; istina, ono što bi znali reći: nasađen na svoju. Malo zavrnut, nikada ne prihvaćajući ničiji savjet, ili što drugo upućeno njemu. I često bi majci to govorili, kako dobrog, mirnog sina ima, koji se uvijek lijepo javi (ono kada bi izašao jednom godišnje). Na što bi majka odgovorila: „Ništa to ne vrijedi kad je budala!“ Iako bi majka bila tako stroga, hladna, često i pretjerano bešćutna prema Vazmenku, govoreći neke stvari koje se ne bi rekle ni najgorem protivniku, isto je pazila na njega, kuhala mu i prala, i s njim se svakodnevno svađala, upozoravala ga ako se ne promijeni, ako ne promijeni ponašanje kako će ju njegovo ponašanje strpati u grob. Ima tu i još jedna istina za reći: pričalo se po M-skoj ulici, tu gdje su živjeli, u onoj zgradi na četvrtom katu (s ulazom koji je vodio u malo pravokutno dvorište iz kojeg se vanjskim stepenicama penjalo na svaki kat), kako on nikada ne izlazi i kako nikada u životu nigdje nije radio, kako je on veliki čudak, zaključili bi da mu je takav bio i otac. A ljudi kao ljudi, jedva su čekali na onom zidiću, ili kakvoj klupici pretresti sve zanimljivosti.
Uglavnom, noć je pala i Vazmenko je nakon cjelodnevnog izležavanja sklopio oči i utonuo u san. Spavao je, i samo slatko spavao; a onda, okrenuvši se na drugu stranu, osjeti da se nekako ružno naslonio. Uzvrpolji se, pokušava naći bolju pozu, ali ne ide, nikako ne ide. Zašto se ne može namjestiti, što se dogodilo? Promrmlja nešto iznerviran, i malko podigne glavu s jastuka pa ga dva-tri puta dobro izlupa, tako ga nekako želeći namjestiti. Nasloni glavu ponovno na jastuk i pokuša zaspati. Međutim, i dalje krevet pod sobom osjeća drugačije. Što se događa, zašto? Izludi zbog toga; jer, ništa na svijetu nije volio više od lijepog sna, i ništa na svijetu nije mrzio više od lošeg sna. Stoga, učini ono što mu bijaše najmrskije, pridigne se i pogleda prema jastuku, te spazi nešto iznenađujuće čudno. Pogleda još jedanput, ali i dalje ne vjeruje, krevet se malčice udubio. Primakne se uza zid i dobro prouči raširenih očiju tu udubinu koja se izdužila čitavom dužinom kreveta. Popipa pažljivo čitavu udubinu. Gledao je i nije odvajao pogled od te udubine. Jako čudno.
Htjede se časkom umiti, isprati iz očiju sliku koja ga prestraši; ali kako mu je zahod bio daleko, tu zamisao odmah odbaci. Sjeti se ustajanja, hodanja, razvlačenje jedne noge ispred druge, zatim paljenja svjetla, otvaranje špine, umivanja, a onda povratka natrag u krevet. „Uf, puno je to posla!“ promrsi sebi u bradu pomno razmislivši. Najzad, nagne se preko udubine, preskoči i samo sjedne na rub kreveta. Sjedio je i svaki čas se osvrtao, gledao udubinu. Odluči kako se zapravo nema čega strašiti, i da bi se trebao vratiti spavanju. Ta pomisao razveseli ga da mu se osmijeh pojavi na licu, razveseli ga pomisao na spavanje u tolikoj mjeri da sve zaboravi. Čak pomisli kako bi mogao od sreće skočiti na noge, zaplesati, ali to bi zahtijevalo mnogo nepotrebnog napora. I Vazmenko, ne gubeći časa, uskoči u onu udubinu, malko se izvalja kao da je u blatu, napokon se namjesti i zaspi.
II
Prošlo je punih dvadeset godina otkada mu se krevet prvi put udubio. I Vazmenko pred nekoliko mjeseci napuni četrdeset i petu godinu. Sve je ostalo po starom. Ništa nova u njegovom životu, osim što više nije izlazio jedanput godišnje iz kuće, smatrao je to nepotrebnim i zaključio kako je puno bolje izaći jedanput u dvije godine. I to samo zato da može reći kako ipak nije uvijek u sobi. Kako bi majci mogao odgovoriti dok ga ona napada. Uzvratiti joj kako uvijek pretjeruje u napadima.
Ustao je Vazmenko, nekako se izvukao iz kreveta koji se svih tih silnih godina dobrano udubio. Sa samo nekoliko koraka otišao je do šporeta i napravio sebi kavu. Ulio u šalicu i stavio na noćni ormarić. Lagano pijuckao i uživao u svakom gutljaju. Zapalio je potom jednu cigaretu. Povukao nekoliko pelinkovaca. I tako samo sjedio na krevetu, uživao ne radeći ništa. Međutim, odjednom mu brat pokvari raspoloženje. A brat, da nešto kažemo i o njemu, bijaše oštar kao i majka, nije razumijevao bratovo ponašanje; znao je ulaziti u sobu i častiti ga uvredama, raznoraznim savjetima, i pogledima neodobrenja. Kasnije bi za stolom u kuhinji majka i on razgovarali o njegovom ponašanju, dodajući razne uvrede, a Vazmenko u svojoj sobi, pomno naćulivši uši, žestoko je uzvraćao govoreći kako nema gorih od njih dvoje. Eto, uhvati ga brat napadati onim, kako bi to sam Vazmenko rekao, glupim stvarima. Reče mu da izađe iz kreveta i nešto poduzme sa svojim životom, nešto ostvari.
„Ne pada mi na pamet izaći iz kreveta!“ uzvrati Vazmenko gorljivo braneći svoj stav. Istina da je njemu ponekad (ali vrlo rijetko) bilo dosadno, međutim nikada mu nije palo na pamet da tu dosadu liječi radom. Dosada se bez problema može podnijeti, ali posao, posao nikako ne dolazi u obzir. Bratu nije bilo jasno kako može po čitave dane ležati, samo spavati, kao što Vazmenku nije bilo jasno kako netko može po čitave dane raditi. Ušli su u raspravu. „Ti radiš po cijele dane a ja po cijele dane spavam, i ja ne vidim razliku! Koja je razlika između mene koji ne radim i tebe koji radiš? – Reći ću ti ja: Nikakva. Ti provodiš dane na poslu, a ja u krevetu. I, reci mi, dragi moj, koja je razlika?“ Brat ne odgovori ništa, ali na izrazu licu mu se vidjelo što misli. Imao je Vazmenko na sve odgovor, i na onu groznu optužbu koja ga uvrijedi, na ono što reče brat kako nikada nije radio. „Nemoj tako, radio sam ja“, počeo je Vazmenko gotovo ljutito, „radio sam mjesec dana u kuhinji kad sam imao osamnaest godina. Naradio sam se kao nikada u životu; bilo je pakleno, još me uhvati muka kad se sjetim koliko sam radio…“ I brat, vidjevši da gubi bitku, načas zašuti, tražeći logiku u njegovim riječima. Zatim Vazmenko pobjedonosno doda još nešto. „A znaš ti, dragi moj, koji je tvoj problem?“ upita on gledajući ga kao da će mu upravo reći nešto toliko nevjerojatno što će ga prosvijetliti, nešto toliko fascinantno da obara. I uvijek je mislio da ono što on zna, malo ljudi zna, i uvijek kada bi rekao nešto što je smatrao važnim, nadasve malo znanim, kao da je nekoga s tim rečenim opametio, ali kao kakav heroj, ništa ne očekuje. Vazmenko nalije jedan pelinkovac, ispije naiskap, ona žestina ga malo prodrma, malko se prigušeno zakašlje. I napokon da odgovor. „Tvoj problem je što si pametan, i kao takav misliš da si pametniji od drugih… Ali, dragi moj, uvijek ima pametnijih!“ reče on smješkajući se sam sebi i svojoj oštroumnosti. I završi s razgovorom: „U redu, dosta o svemu, idem spavati, umorio sam se…“ Na što ga brat podbode podrugljivo, i odmah ode ne dajući mu gušta da uzvrati.
Ukratko, brat i majka otišli su nekoliko dana na selo, rekli su mu oni zašto idu, zna da je nešto u vezi krova koji prokišnjava, ali njemu nije to bilo važno, njemu je bilo važno što je ostao sam. Zvao ga je brat puno puta da mu pomogne obnoviti kuću, ali Vazmenko je rekao da nema šanse da izađe iz sobe, iz kreveta. Na što bi dobio odgovor koji je njemu ušao kroz jedno uho a izašao kroz drugo. Uglavnom, ostao je sam. I bilo mu je predivno. Najviše je to volio, kada bi ostao sam i kada bi mogao u miru spavati.
Prođe nekoliko dana, i dalje je uživao u samoći, bez kvocanja; bez napornih svađa. Samo, kad bi ga prikliještila glad u trbuhu, zaželio bi se majčine kužine, i njezine sarme. Zaželio se slatkoga, zamisli jedan ukusni paradižot. Ali, majka je otišla s bratom na selo, i sada je sam. Pomisli kako bi mogao sebi nešto spremiti, ali opet, misli da može izdržati i da nije tako strašno. Sjeti se kolika je muka sve ono u vezi pripreme hrane; sve ono oko sjeckanja kapule, češnjaka, pa onda neprestanog miješanja da ne zagori itd… itd… Nešto vremena kasnije opet ogladni… Pomisli kako bi ipak mogao nešto namazati na kruh, malo maslaca, marmelade, ali opet: treba kruh isjeći, otvoriti marmeladu, onda mazati… Ima tu za raditi… Zaboravi na sve i zapali jednu cigaretu, popije kavu, međutim uporna glad se ne smiruje. Steže još jače. Sjeti se kako je majka ostavila nešto u loncu; ali kako je nije slušao, ne može se sjetiti što, sigurno fažol ili gulaš, nešto sigurno tako ukusno. Htio se najesti kao nikada. Ali opet, treba prvo ustati, otići do kuhinje, uzeti tanjur, žlicu, napuniti tanjur, i onda još pospremiti za sobom… „Uf, previše je to posla!“ reče sebi i umah sve zaboravi. Radije će zapaliti još jednu cigaretu i popiti još jednu kavu. Jer, majka dolazi za koji dan, izdržati će, zaključi.
Sjedio je Vazmenko i samo razmišljao o tome kako se jedva čeka vratiti na spavanje. „Jedva čekam večeras otići na spavanje. Mogao bih i ranije! Jedva čekam!“ pomisli s blagim smiješkom na usnama. I tako, nakon dosta sjedenja, opet se ušulja u krevet, pokrije i sklopi oči. Prije sna zamišljao je sljedeći dan, i kako će ga provesti u ležanju, ništa ne radeći. Volio je misliti o takvim lijepim stvarima, jer bi onda takve stvari i sanjao. Jednom, još se zna neugodno sjetiti, i uvijek ga uhvati nelagoda, doživio je najveću noćnu moru, sanjao je da mora ići na posao.
Probudio se usred noći. Sanjao je kako leži i uživa. Protrlja oči i vidi da je još više upao u krevet, što ga prestraši. Provuče kroz misli da bi trebao ustati, pobjeći, jer ovdje postaje opasno. Mada, kao i uvijek, ustajanje mu je previše odbojno, i istom mu prođu trnci čitavim tijelom na tu pomisao. Naravno, odbije pomišljeno i nastavi spavati, sam sebe nazove budalom pomislivši takvo što.
Slatko je spavao, i sve dublje i dublje upadao u krevet. Ujutro, kad je izbila zora, i kada je jutro mrvicu osvijetlilo njegovu sobu, otvori oči i spazi da je gotovo čitav uronjen u krevet; ujedno i posljednja prilika da se iščupa, da ustane. Međutim, nije mario, on je ustrajao u lijenosti do posljednjeg trenutka, do posljednjeg daha slatko je spavao.
Može se sada naširoko o tome razglabati, tražiti razna objašnjenja. Ali teško je objasniti taj neobičan događaj. Jednostavno rečeno, ako tako možemo reći, Vazmenko je proveo čitav život u krevetu, i danas je potpuno nestao. I koliko god se to nekome činilo nestvarno, bilo je baš tako. Ono što se dogodilo i kako je do toga došlo.
Kako razni ljudi ostavljaju razne stvari iza sebe, od umjetnosti pa do nekih postignuća, što bi rekao jedan umjetnik, kako iza čovjeka ostaju samo njegova djela, tako, da se ne bi mislilo kako Vazmenkov život bijaše manje vrjedniji, on je svojom marljivošću i trudom ostavio nešto iza sebe. Tamo u sobi, bila je ona udubina u krevetu napravljena od pustog ležanja svih silnih godina, i upravo tako, ta udubina u krevetu, to je ono što Vazmenko ostavlja iza sebe. I zato, još jedanput, ne može se reći da nije napravio ništa u životu.
