04/08/2021
Pretraga
Ludwig Bauer: Najčešće me nasmijavaju paradoksi. Primjerice, kada netko može reći da je sve što ima stekao svojim radom, a zapravo nema ništa.

Ludwig Bauer: Najčešće me nasmijavaju paradoksi. Primjerice, kada netko može reći da je sve što ima stekao svojim radom, a zapravo nema ništa.

Ludwig Bauer (Sisak, 1941.) hrvatski je književnik, urednik, prevoditelj. Rodio se 1941. u Sisku, diplomirao slavistiku u Zagrebu, nastavio školovanje u Pragu i Bratislavi, živio u Parizu, Londonu, Washingtonu, Beču. Živi i radi u Zagrebu. Nazivaju ga najuglednijim i najnagrađivanijim hrvatskim piscem.

Bavio se različitim zanimanjima: prevođenjem stručnih djela (među njima i prvi prijevod knjige o kibernetici na hrvatskom – J. Bober: Čovjek, stroj, društvo, Zagreb, 1967.) i beletristike; bio profesor i učitelj u Zagrebu, Londonu i Washingtonu, glavni urednik izdavačke kuće (Globus, Zagreb) i književnog časopisa (Naša knjiga, Zagreb), analitičar javnog mnijenja i propagandist, profesionalni šofer, scenarist (epizode crtanih filmova Profesor Baltazar; Televizija UN), istraživač interkulturalnih pitanja i kolumnist. Priređivao je i uređivao različite knjige (uključujući antologije, izbore školske lektire), pisao predgovore, kritike, recenzije i prikaze. Najveći dio radnoga vijeka bio je slobodni umjetnik.

Prvu književnu nagradu dobio je već kao srednjoškolac, ali tek od kraja osamdesetih godina intenzivnije se posvećuje književnom stvaralaštvu i kroz više od četvrt stoljeća objavljuje gotovo redovito barem jedan naslov godišnje.

S književnikom Ludwigom Bauerom razgovarali smo o pisanju, školstvu, prevoditeljskom radu, o humoru, Nobelovoj nagradi i najnovijem romanu “Repriza !

1. Svojim golemim opusom obogatili ste hrvatsku književnost i oplemenili živote onih zahtjevnijih čitatelja, koji su došli u dodir barem s jednom Vašom knjigom. Pisali ste da ste se dugo i temeljito pripremali prije no ste se odvažili objaviti prve radove. Osim onog već “izlizanog”, da najprije treba puno čitati, kakav biste savjet dali “piscima u pokušaju”?

– Prvo je potrebno biti načistu s time što netko želi. Želim pisati ili želim biti pisac nije prava želja za početak. Prava je želja – želim nešto konkretno izraziti, oblikovati riječima. A na početku ostvarivanja te želje treba biti maksimalno kritičan. Najbolje je napisani tekst pažljivo čitati sljedeći dan kada se inicijalno raspoloženje, ili inspiracija malo ohladi, i dotjerivati ga. Dobro je i prethodno napisani tekst čitati naglas. Ono što se ne da glatko pročitati, nije dobro napisano.

2. U Vašu dobronamjernost i blagonaklonost spram književnih početnika, osobno sam se uvjerio kad ste predsjedali žirijem na jednom natječaju. Stoga Vas moram pitati: Kakvo je Vaše mišljenje o poplavi pjesnika i “pjesnika”? Pojavljuju se na Facebook-u, sudjeluju na mnogobrojnim natječajima, susretima, pa čak i osnivaju udruge putem kojih djeluju i objavljuju. Što to donosi sobom i je li toga bilo i u nekim prošlim vremenima?

– Danas smo svjedoci demokratizacije svega i svačega. Tim izrazom podrazumijevam naprosto veću pristupačnost. Takva atmosfera stvara dojam da svatko može sve. U stvarnosti nije baš tako. Pretpostavljam da svatko može nešto, ali to ne znači da svatko može biti dobar pisac, ili glazbenik, ili slikar, ili umjetnik druge vrste. Čak ni smisao za književnost, afinitet prema književnosti, dobro razumijevanje književnoga teksta nije jamstvo da je netko rođen za pisca. Važna komponenta takvog talenta svakako je kreativnost, a nju nema baš svatko. Udruživanje pisaca može biti poticajno. Skupina unutar sebe može davati podršku pojedincima. Ako se podrška pretvara u promoviranje neke “dogovorne” poetike, onda to nije dobro. Treba svatko biti svjestan da je stvaralački proces pisanja visoko individualizirani čin. Natječaji i susreti mogu biti poticajni, ali individualizam književnoga stvaranja ima presudnu važnost.

3. Iz onih Vaših romana koje sam pročitao, iz Vaših istupa u medijima, vidim da i kad se s nekim ne slažete, uvijek pokušavate komunicirati na jedan dostojanstven, argumentiran, civiliziran način. Doimate se kao veoma staložen čovjek. Zanima me je li Vam se ikad desilo da Vas je nešto izbacilo iz takta, pa ste izgubili kontrolu, ušli u neke nepotrebne polemike, požalili zbog nečega što ste izjavili ili napisali? Možete li se prisjetiti neke takve situacije?

– Nisam baš sklon polemiziranju. Još u ranoj mladosti uvjerio sam se da verbalne konfrontacije postižu samo to da je svaki sudionik ili svaka strana na kraju samo uvjerila samu sebe. Svojevremeno bio sam skloniji izricanju negodovanja ili neslaganja s nekim pojavama, uglavnom politički obojenima. Nije mi se primjerice sviđalo što neki  tobože pravovjerni komunisti prate tko ide na polnoćku. Kasnije se pokazalo da su ti isti dežurni pravovjernici postali glasni desničari i nacionalisti. Što se tiče neki krupnijih stvari, ili stvari koje se tiču književnosti, nisam se zalijetao. Štošta je naprosto povijesna nužnost, sviđalo nam se to ili ne. Ne mogu se sjetiti nečega što sam izjavio ili napisao, a da iza toga ne stojim. Mislim da sam uglavnom oprezan prema nepromišljenom zalijetanju.

4. U romanu “Toranj kiselih jabuka”, pišete o svojim formativnim godinama. Saznajemo da ste učili s lakoćom, koristili se metodom dijagonalnog čitanja, da ste, prema mom mišljenju, sazrijevali brže od svojih vršnjaka. I na Vašem se primjeru vidi kolika je važnost (klasične) naobrazbe, pa me zanima Vaše mišljenje o današnjem školskom sustavu u Hrvatskoj. Slažete li se da je dezavuiranje školstva započelo još u socijalizmu, sa Šuvarovom reformom?

– To učenje s lakoćom valja uzeti s rezervom. Brzo sam shvaćao i nalazio rješenja za neke stvari, ali je to za mnoge bilo kontraproduktivno. U matematici nije dobro gotovo intuitivno doći do rješenja, u matematici se mora savladavati metoda i način, pa se može doći i do rješenja onih problema koje čovjek i ne razumije do kraja. U srednjoj školi nisam bio dobar đak i žao mi je zbog toga. Češće sam odlazio na rijeku ili na sajam promatrati ljude nego što sam išao u školu. Na fakultetu nisam izostajao i diplomirao sam svoj A predmet s odličnim. Što se školstva kao sustava tiče, teško mi je prihvatiti da je Šuvarova reforma bila početak nizbrdice. Šuvara sam u svoje vrijeme javno napadao, ali sam naknadno shvatio da je njegova reforma bila bolja od svega što je uslijedilo. Šuvar je bio čovjek genijalne inteligencije i da mu se dalo vremena, vjerojatno bi bio uklonio dubioznu nomenklaturu iz sustava. Što je to “pomoćnik u nastavi”? U svaku struku zaista treba unijeti minimum općeg obrazovanja, opće kulture. Mislim da su današnje floskule o obrazovanju za rad totalna besmislica. Svi bi nakon škole trebali biti temeljito obrazovani na prvome mjestu, a u stvarnosti izlaze uglavnom nepismeni. Tako čak i doktoriraju.

5. U prevoditeljskom radu, prepoznaje se Vaš čitateljski užitak, potreba da ga podijelite s drugima, a izuzetnom vještinom – osjećajem za ritam i sluhom poliglota, u tome i uspijevate. Kako stojite s glazbom: imate li sluha, pjevate li ili svirate neki instrument? U priči za djecu “Tri medvjeda i gitara”, napisali ste da za sviranje gitare nisu najvažniji prsti nego srce.

– Ta je bajka simbolična. Želi se reći da za umjetničko stvaranje nije dovoljno mehaničko savladavanje tehnike nego to treba i proživljavati. Imam smisla za glazbu pa čak i dobar sluh. Mogu primjerice osjetiti razliku u reprodukciji orkestralne glazbe u zavisnosti od debljine kabela koji spaja hi-fi komponente. Ali nisam uspio dobro savladati nijedan instrument, iako sam neko vrijeme tamburao po gitari. Ljudi su uglavnom reproduktivci ili kreativci. Kompozitori ne mogu postati vrhunski pijanisti. Prije nego što bih savladao savršenu izvedbu nečega, ja bih nehotično počeo komponirati.

6. Kao i kod svih velikih pisaca i kod Vas je, u romanima, prisutan i humor – veoma profinjen i vrlo umjereno doziran. Koliko ste se smijali životu i u životu i što Vas je najčešće nasmijavalo?

– Humor je dragocjena stvar. I ja sam jedan od malog broja ljudi koji izmišljaju viceve. Ili sam to barem činio dok sam bio mlađi. Kao gimnazijalac ponešto bih i zaradio pišući viceve za beogradski časopis Jež. Sklon sam tome da u svakoj situaciji osjetim mogućnost nečega smiješnoga i nerijetko se šalim na vlastiti račun. Najčešće me nasmijavaju paradoksi. Primjerice, kada netko može reći da je sve što ima stekao svojim radom, a zapravo nema ništa.

7. Promijenili ste dosta zanimanja, obavljali razne poslove, znatiželjni ste i svestrani, čovjek velike životne energije, pravi “renesansni tip”. Je li ostala neka neostvarena želja, nešto što ste željeli probati, a niste uspjeli?

– Htio sam ploviti, biti pomorac, barem nakratko. Ali u jedan život ne stane sve što čovjek zamisli. Dijelom sam tu želju kompenzirao uzastopnim ljetnim plovidbama na Brodu knjižari-Brodu kulture. Zahvalan sam Igoru Gerenčeru koji je to organizirao, a posebno Enesu Kiševiću, koji je oplemenio program i Jasminu Novljakoviću, koji je bio redatelj moje drame “Nebeski teatar”, što se s uspjehom prikazivala u jadranskim lukama.

8. Kao ljubitelj literature za djecu, ne mogu se oteti mišljenju da su najbolja, najvedrija, najlepršavija djela za djecu i mlade napisali najozbiljniji, pa i najtjeskobniji ljudi. Koliko ima istine u tome?

Složio bih se da su vrhunska djela za djecu pisali vrlo ozbiljni ljudi. Otkrio sam jednu lijepu bajku koju je napisao James Joyce i preveo sam je na hrvatski. Krasne tekstove napisao je John Burdon Sanderson Haldane, britanski i indijski znanstvenik svjetskoga glasa. Također i Friedrich Wolf, njemački liječnik i diplomat, koji je opisao nježnu ljubav između Pita Pikusa i galebice Leile.

9. Iz Vaših je djela razvidno da ste uvijek na strani humanosti i humanizma. Vaš najnoviji roman “Repriza”, anticipacija je budućnosti čovječanstva, jedna alternativa. Upozoravajući na ponavljanje istih pogrešaka, govorite o najvećim manama našeg suvremenog društva: o fanatizmu, povodljivosti mase za častohlepnim vođama, činjenici da se vjera postavlja iznad mišljenja i (stjecanja) znanja.   Čini se da nemate iluzija u pogledu ljudske naravi, ali niste ni ogorčeni, moglo bi se reći da ste realist. Slažete li se?

– Roman je za mene istraživanje predmeta koji je u središtu djela. Po tome je srodan znanstvenom istraživanju, iako istražuje druge aspekte ljudske prirode. Vaš zaključak sukladan je onome što moje istraživanje otkriva. Sve one stranputice koje čovječanstvo vode na rub katastrofe i sukoba, naprosto su antropološka konstanta, dio ljudske prirode. Tu spada i sposobnost ljudska na koju sam ukazao na kraju romana da sve možemo pretvoriti u sapunicu.

10. Družili ste se i družite se s umjetnicima, vjerojatno prisustvovali i svjedočili njihovim ekscentričnostima, distorzijama i ekscesima. Recite, što Vi mislite, je li se umjetniku, čovjeku osobitog, osebujnog doživljaja života i svijeta, teško prilagoditi, uklopiti, voditi jedan odgovoran, građanski život? Je li to moguće i u kojoj mjeri?

Ozbiljan pisac svojim je pozivom izdvojen pa čak i postavljen na promatračku distancu prema društvu. Književni je poziv visoko individualiziran, a pisac uglavnom stvara sam, ili u suradnji sa sličnim izdvojenim kreativcem, kao što je, primjerice, Truman Capote napisao svoj glasoviti “Doručak kod Tiffanyja” u suradnji s iznimno talentiranom Harper Lee. Ali i tu je neophodna izdvojenost i distanca od okoline.

11. U posljednje vrijeme, putem društvenih mreža i raznoraznih anketa, učestala su pitanja o pet-šest najdražih knjiga, o tome tko su nam omiljeni pisci, glumci ili glazbenici. Ja ću Vas pitati ovo: Da ste kojim slučajem u prilici, kome biste, široj čitateljskoj publici nepoznatom pjesniku ili prozaiku, dodijelili Nobelovu nagradu za književnost?

– Mnogi su Nobelovu nagradu dobili opravdano, ali mnogima bih je bio i uskratio. Posebno u posljednje vrijeme bilo je dosta promašaja. Žao mi je što Nobelovu nagradu nije dobio Amos Oz i Philip Roth. Nije ju dobio svojevremeno ni veliki Karel Čapek. Velikog hrvatskog pjesnika Josipa Severa uništio je alkohol prije nego što je uspio zaokružiti svoj opus. Ipak je ostavio besmrtne stihove. On bi tu nagradu zavrijedio.

12. Za kraj, zahvalio bih Vam na susretljivosti, na tome što ste se pristali na suradnju s našim portalom. Ukoliko Vam nije teško, zamolio bih Vas da nas počastite jednim neobjavljenim prepjevom neke pjesme Vama dragog pjesnika. 

– Poeziju sam prevodio s mnogih jezika, najviše s ruskog, slovačkog, češkog, nešto s njemačkog, engleskog, talijanskog. Možda mi je najdraža od svih tih pjesama koje sam prevodio “Sea Fever” Johna Masefielda, ali je ona tiskana u nekoj čitanci. Nemam najomiljenijeg pjesnika, mnogi su mi dragi. Isto tako, imam mnoštvo omiljenih pjesama. Zato bih vam ovdje ponudio ljupku talijansku – “Rio Bo”.

Rio Bo

Tre casettine
dai tetti aguzzi,
un verde praticello,
un esiguo ruscello: rio Bo,
un vigile cipresso.
Microscopico paese, è vero,
paese da nulla, ma però…
c’è sempre disopra una stella,
una grande, magnifica stella,
che a un dipresso…
occhieggia con la punta del cipresso
di rio Bo.
Una stella innamorata?
Chi sa
se nemmeno ce l’ha
una grande città.

Aldo Palazzeschi

Original je valjda bolji od moga skromnog prepjeva.

Rječica Bo

Tri kućice,

pokrivene slamom,

zelena presjeka,

malena rijeka: rječica Bo,

čempres na straži.

Selo sitno ko šipak,

beznačajno selo, a ipak…

nad njim je uvijek zvijezda,

velika, veličanstvena zvijezda

koja, kako se čini,

očijuka s vrhom čempresa na uzvisini

iznad rječice Bo.

Zvijezda zaljubljena?

Pitanje je sad

je li gdje i kad

imao takvu i neki velik grad.

Ovaj sam prijevod bio posvetio dragom prijatelju Tonku Maroeviću koji je kao zvijezda s neba s ljubavlju pratio svaku pojavu u hrvatskoj kulturi i umjetnosti i obasjavao je svjetlošću svoje interpretacije.

Written by
Zoran Krstić

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt