04/12/2021
Pretraga
Ludwig Bauer, Repriza (odlomak iz romana)

Ludwig Bauer, Repriza (odlomak iz romana)

Repriza (Fraktura, 2020.)

VJERA I MISAO

Zima je bila blaga, u najmanju ruku za nas. Gore iznad nas četiri se puta zabijelilo po nekoliko dana, onaj zadnji snijeg zadržao se možda i cijela dva tjedna. Kod nas je padao samo jednom, ali su se pahuljice otapale u dodiru sa tlom. Trava je stalno bila zelena, i konji su marljivo čupkali usnama travke između sitnijega kamenja. I jeleni su se oslanjali na blagodat paše, nisu morali glodati koru drveća kao u nekim drugim, grubljim vremenima, ali su se zadržavali niže od položaja naše nastambe. Vukovi su se sve više ponašali kao domaći psi, podjednako čuvari i lovački psi. Danju su spavali kad god nas nisu trebali pratiti u lovu, ali i u snu bili su dovoljno na oprezu da im ne promakne nijedan neobičan zvuk. Noću su zadržavali čagljeve na udaljenosti od nas i konja, ali prema zvukovima koji su dopirali do naše nastambe, nije bilo žestokih okršaja, štoviše moglo se zaključiti da se dva naša vuka i čagljevi zapravo druže i zajednički love glodavce koji su iz svojih skloništa izlazili noću.

Nekoliko puta pokušao sam slati dimne signale, prvenstveno ukazujući gdje smo, ali je struja zraka raznosila dim prije nego što se uspio dovoljno uzdići da Wolf i ja budemo sigurni da je mogao biti uočen.

U proljeće gornji se sloj oblaka istanjio i raspucao. Wolf je prvi put u svome životu imao prilike ugledati sunce i plavetnilo neba.

“Sunčane zrake mogle bi sada razarati donji sloj otrovnih oblaka”, rekao sam, “i možda ukloniti nakon nekog vremena, očistiti najniži sloj atmosfere od otrova.”

“Voljela bih još jednom u životu vidjeti nizinu ispod planine”, rekla je Barbara, “ali moramo nažalost biti nepovjerljivi prema jačim zrakama sunca. Mi smo nasljeđem oslabljeni, nemamo dovoljno prirodne zaštite od štetnosti dijela sunčanih zraka.”

“Nikamo bez šešira široka oboda!” rekao sam. “To vrijedi već duže vrijeme.”

Dok sam s Barbarom provjeravao u obližnjoj dolinici neke travke za koje je Barbara smatrala da su stabljike raži, ugledali smo kako se iz kamenjara pojavljuje Frank. Teturao je, iako se oslanjao na neku batinu, krznena odjeća bila mu je mjestimično razderana, a kada se još približio vidjeli smo i rane na licu.

“Tri dana su mi trebala da vas nađem”, rekao je. “Pretukli su me Redari pravoga puta pa sam morao pobjeći. Namjeravali su me i dalje tući. Ti su klipani uživali u tome. Uživali su cijelom plemenu pokazivati svoju moć.”

Dok mu je Barbara u našoj kolibi ispirala rane i ogrebotine i mazala ih nekom svojom biljnom tinkturom, valjda od kopriva i stolisnika, Frank je pričao o svojim grijesima. Gore je vladala glad. Bili su pojeli sve konje, a s muflonima su sada nastojali postupiti štedljivije. Bili su svjesni da nakon što bi nestalo muflona, više nikakve ozbiljne rezerve hrane ne bi imali. Mladi lovci bili su neuki i nesposobni da nešto ozbiljnije ulove. Doduše, hladnoća je i prorijedila lovinu.

“S obzirom na strahovladu koju je uveo”, rekao je Frank, “Nikolas se nije usudio napustiti naselje. Bojao se da bi došlo do pobune. Zbog toga se nije organiziralo lovove u nižim predjelima, iako je bilo očito da su i svinje i jeleni otišli dolje. Umjesto toga, Nikolas je inzistirao na kojekakvim ritualima. Iz dana u dan izmišljao je nove. Tvrdio je da će rituali i pokora umilostiviti prirodu. Djeca su morala klečati golih koljena oko one nakaze od hrama i moliti se Prirodi da im udijeli milost. Među onima malobrojnim koji su se usudili buniti, ja sam bio najglasniji. Na večernjem savjetovanju rekao sam da su rituali idiotizam, da Nikolas uništava  pleme i budućnost čovječanstva koje smo počeli stvarati. Pobjesnio je. Vikao je da sam izdajica, veleizdajnik, neprijatelj svoje djece i braće, da sam gori od zime i gladi, da vrijeđam Prirodu, da sam dio pobune koja želi uništiti cijelo pleme i da će se to istražiti, da ću i ja i svi moji suradnici u tom đavolskom planu biti kažnjeni i onemogućeni. Sutradan došli su po mene Redari pravog puta i odveli me na ispitivanje. Ispitivanje se sastojalo do udaraca i traženja priznanja tko je sve dio urote protiv Nikolasa i Prirode. Onesvijestio sam se. Sljedećega dana sve se ponovilo. Opet sam se onesvijestio. Kada sam se osvijestio, gotovo nisam imao snage stajati. Redari više nisu znali što će sa mnom. Načuo sam da im je Nikolas naredio da ne smijem umrijeti jer bi to pobunilo pleme. Prestali su me tuči. Prestali su me ispitivati. Čekali su da se malo oporavim da bi me onda nastavili tući iako više nisu znali što bi me pitali. Ali bio sam vidio da uživaju, istinski uživaju kada me tuku… Zapravo su to zbunjena djeca. Prerano odrasla djeca, ali sasvim zbunjena, zavedena potpuno apsurdnim idejama nasilnika koji je skrenuo. Nikolas je zaista poludio!… Suzana i Andrej pomogli su mi da izađem noću izvan ograde. Zapravo su me izvukli kada je stražar zaspao. Ležao sam skriven u žbunju dok nisam uspio prikupiti snagu. I onda sam pošao nizbrdo, teturao i lutao prema mjestu na kojem sam svojevremeno vidio dim, a čak nisam bio ni siguran je li to zaista bio dim ili neka magla, oblačić magle. To je otprilike to.”

“Moraš se odmoriti i oporaviti”, rekao sam. “A onda ćemo otići gore i srediti stvari s Nikolasom jednom zauvijek.”

“Misliš da to možeš?” rekao je Frank. “Uz njega je sada već velik broj ljudi, napola djece, ali vrlo snažne djece, djece sa snagom odraslih ljudi. Dio je plemena uz njega iz uvjerenja, a dio zbog straha od onih koji fanatično vjeruju u ono što im Nikolas nudi.”

“Mislim da mogu… Siguran sam da mogu. Samo mi je žao što sam dozvolio da stvari dosegnu ovaj stupanj. Vjerovao sam da je pleme organizam koji se sam može i mora suprotstaviti gluposti.”

“I ja sam dugo u to vjerovao…” Frank je zašutio i sklopio oči. Nekoliko trenutaka kasnije umorno je disao kao čovjek koji spava.

Četiri, pet dana kasnije Frank je mogao opet normalno hodati, držati se uspravno. Nije mu više trebao štap o koji se još oslanjao prvih dva dana. Počeo je skupljati po okolici granje za vatru na kojoj je Barbara kuhala, a pošao je s njom i u prikupljanje jestiva korijenja koje je ona poznavala.

“Želio bih se uključiti u sve poslove”, rekao je. “Drago mi je da pomažem Barbari u prikupljanju biljne hrane, ali mislim da ću uskoro biti sposoban i za jahanje i lov.”

“Za to će uskoro doći vrijeme”, odgovorio sam. “I bit ćeš ovdje itekako potreban. Sljedeći tjedan spremam se otići gore u naselje i prekinuti s time Nikolasovim besmislom. Ako uspijem, zapalit ću veliku vatru, a ako ne uspijem i ne bude nikakva znaka od mene, brini se za ovo dvoje i pomaži im umjesto mene.”

“Gore ne ideš bez mene!”

Dva dana kasnije primijetio sam da Barbara pakira dio naših stvari.

“Pakiraš?” upitao sam.

“Ti si prvi počeo.”

“Znači li da ti je Frank rekao zašto?”

“Morao je priznati kada je shvatio da pogađam. Ali i Wolf je shvatio da pripremaš neke stvari za odlazak. Bez obzira što izgleda kao Tarzan, legendarni kralj majmuna, Wolf misli i zaključuje kao da je završio tri fakulteta.”

“Za toga Tarzana nisam još nikada čuo”, rekao je Wolf unoseći trake sušena mesa iz kamene sušnice iza nastambe, “ali sluh mi je dovoljno dobar da čujem kada me spominju. Što je moj zadatak?”

“Da ostaneš ovdje s majkom i s Frankom i da se brineš za njih dok mene nema!”

Wolf je pogledao Barbaru. Barbara je uzdahnula. “Nećemo puno o tome raspravljati. Idemo svi!”

Nismo više raspravljali. Dva dana kasnije natovarili smo tovarne konje, osedlali jahaće i uputili se prema naselju. Prema planu, stigli smo u blizinu naselja plemena poslijepodne, ali nismo mu se sasvim približili. Zaobišli smo naselje i ulogirali se u šumarku iznad njega. Navečer je Frank kuckanjem o ogradu dozvao Evu.

“Imam takvu molbu koja te izvrgava riziku, sasvim malom riziku”, rekao joj je Frank. “Reci onima u koje imaš povjerenja da ćemo sutra ujutro stupiti pred Nikolasa.”

“Za vrijeme prve pobožnosti?”

“Da. Ispred onoga rugla od hrama.”

Eva zabrinuto vrti glavom. “To je opasno. Svi njegovi redari i bojovnici bit će tamo.”

“I bolje je tako!” kažem. “Zaista – bolje je da svi budu tamo!”

Eva se približava Frankovu uhu, nešto mu šapće.

“To nije novo!” glasno izgovara Frank. “Već prije bio je sasvim lud! Već prije bio je dovoljno neuračunljiv da svojima nanosi zlo. Zar nije mene dao pretući? Preživio sam zato što me je život u planini već odavna bio očvrsnuo. Ali ja ga se… mi ga se ne bojimo!”

Eva drhti. “Nadam se da me nije nitko vidio… Sretno!” kaže i nestaje u tami.

Prema Frankovom savjetu, ujutro čekamo u blizini ulaza. Kada se začuje pjesma, otvaram kopljem vrata ne silazeći s konja. Ulazimo na konjima. Pjesma utihne. Ne odjednom nego u onakvom nizu kako se ruše uspravno složene pločice domina. Nikolas silazi s podesta na kojem je oltar i oslanjajući se na biskupski štap koji drhti u njegovoj ruci, viče: “Tko vam je dopustio?”

Sjahujem i prilazim mu. Oba me vuka slijede. “Od tebe više nikada nitko neće ni za što tražiti dozvolu!”

“Ti to mene izazivaš?” viče Nikolas, i glas mu treperi, od bijesa valjda. “Izazivaš me na dvoboj za prvenstvo u plemenu? Ipak se usuđuješ, gnjido?”

“Ništa od toga! Dobro znaš da te se nikada nisam bojao bez obzira na to što si uvijek bio snažniji od mene. I sada si snažniji, ali si zapravo jadan!”

Uz Nikolasa se postavljaju sa svake strane trojica snažnih dječaka. Imaju kratke batine u rukama. To su valjda Redari pravog puta. Jedan podiže batinu kao da se sprema udariti.

“Ako se pomakneš”, izgovara Wolf muklo, “rascijepit ću te sjekirom kao divlju svinju!”

“Zdrobit ću te!” zaurla Nikolas i pokušava zamahnuti svojim biskupskim štapom.

Stariji vuk glasno zareži. Pridružuje mu se i mlađi.

Nikolas ustukne. Sada štap drži sasvim drugačije, onako kao da se namjerava njime braniti. I njegovi Redari povukli su se korak-dva.

“Daj ih obuzdaj!” uzvikuje Nikolas. Trebalo je to zvučati strogo, zapovjednički.

Pristupam k njemu, sklanjam njegov štap lijevom rukom i desnom ga ošamarim. Gleda me netremice nekoliko trenutaka, a onda zavrti glavom, mahnito, reklo bi se, kao da želi poništiti sve što se upravo dogodilo.

Okrenuo sam se prema plemenu, prema djevojkama i dječacima-momcima koji su me gledali susprežući dah. Činilo se da neki očekuju čudo. Možda da Priroda zagrmi iz nesklapnog tornja od neobrađenih balvana.

“Od danas ovaj čovjek, ovaj luđak nitko je i ništa!” povikao sam. “Morat će se valjano potrudi da postane ravnopravan član plemena. Vjera kojoj vas je poučavao potpuno je besmislena, ali i da nije, trebalo bi se je kloniti. Mi koji smo pobjegli ovamo u planinu od opće Katastrofe dobro znamo da je do nje došlo upravo zbog prejakih uvjerenja. Suprotnosti i sukobi koji su doveli do Katastrofe bili su sukobi vjera i čvrstih uvjerenja. Upravo zbog takvih vjera i uvjerenja cijela je ljudska povijest bila popis čovjekovih zločina, ludosti i nedaća. Mi koji smo preživjeli, izbjegli Katastrofu bijegom u planinu, morali smo se na najgrublji način suočiti s time. I zato smo odlučili da nećemo dopustiti stvaranje novih vjera ili obnavljanje starih. Vi mladi, naša djeca, dali ste se zavesti riječima i pritiskom osobe koja je izgubila zdrav razum. Naveo vas je da vjerujete u Prirodu kao natprirodno biće, kao biće koje odlučuje o ljudskoj sudbini. Naveo vas je da vjerujete u nešto što se ne može vidjeti, što se ne može vidjeti i što se ne može na razuman način dokazati. U to se može samo vjerovati, naravno – ako pristajete. Majke u to nisu povjerovale, ali povjerovale su u nešto drugo. Povjerovale su da je za vas dobro da u nešto vjerujete. Neke su smatrale da će vam vjera nadoknaditi znanje koje je Katastrofa progutala zajedno s gradovima, brodovima, avionima, knjigama i sveukupnom civilizacijom. Neka su se pak naprosto dale zastrašiti pa su ušutkale svoj zdrav razum koji se protiv nametnute besmislice bunio. Neki su, poput mene, šutjeli zato što su smatrali da tako poštuju demokratsko pravo onih koji su izabrali vjeru, ma kako ta vjera besmislena bila. Ali onda su stvari dovedene do potpunoga apsurda. Ova je zajednica na rubu izumiranja od gladi, a umjesto da se brine za to da dođe do hrane, da lovi, da skuplja hranu, zajednica se moli nečemu izmišljenom i nepostojećem… Sada je tome došao kraj. Umjesto vlasti onoga ludog Vođe našim će plemenom sada upravljati Vijeće Majki. Uzdam se u njihovu mudrost. Nitko nikome neće braniti da bilo koji pojedinac vjeruje u nešto, ali nikome se neće nametati bilo kakva vjera, a svatko će do nas ponijeti stvaran teret za napredak ove zajednice, jezgre budućeg čovječanstva. Moramo biti lovci, sakupljači, a uskoro i zemljoradnici. Ali kao društvo nećemo biti vjernici, iako – ponavljam – pojedinci to mogu imati kao svoj izbor. Nastojat ćemo obrazovati svoje mlade generacije, poučiti ih o tome što zaista čini svijet. Učiniti ih zrelima da misle na način koji ne nosi u sebi uništenje zbog povjerenja u čuda. Umjesto da vjerujemo, da slijedimo neku vjeru, moramo postati sposobni istinski misliti. Tek tada vrijedi da mi jesmo ono što mislimo i da sve ono što jesmo nastaje u našim mislima i odlukama. Ne vjerom nego svojim mislima stvaramo svijet koji ima smisla!”

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt