foto: Mate Zemljić
I
Majka je počela propadati onog dana kad je postala zla.
Telefon je prestao zvoniti i više nije bježala od kuće u strništa otkuda bi se vraćala zgužvane haljine i crvenih obraza. Počela me jače stezati svojim prstima-kliještima, sijevala je očima i izmicala mi tlo pod nogama. Preda mnom i ocem prosipa gnjev, a u sobi i kupatilu tiho plače. Bježimo i od gnjeva i od plača. Majčina koža pretvorila se u koru drveta. Debelu i hrapavu kakvu imaju stoljetna šumska stabla. Pola dana provodi u kadi punoj čaja. Ništa ne pomaže. Kosa joj je izgubila sjaj i umrla kao cvijeće pod prvim mrazom. Volim kad majka šuti. Tad je ništa ne pitam i slušam kako zidni sat otkucava sekunde.
Jedna sekunda, dva otkucaja srca.
*
Zovem se Margareta.
Tako je odlučila majka ugledavši moju bijelu kosu što je stršala oko žutog okruglog lišca. I ocu se svidjelo. Volio je margarete. Rasle su uz prugu dok je išao majci. Dok bi stigao do nje u ruci mu je bio cijeli stručak. Majka ga je držala u crkvi ispred oltara.
U dobru i zlu. Zdravlju i bolesti.
*
Kad je majka postala zla očeve čizme pocrvenjele su od blata.
Uzalud đonovima struže po travi kao pas. Otvori vodu na česmi i čeka da nestane i posljednji blatnjavi trag. Kad se osuše, čizme opet blago pocrvene kao kad na njih padne tanki sloj kasnoljetne prašine. Takve su sve vojničke čizme u selu. Gaze kaljužu ispred Gorjanine kuće. Tamo izbijaju smrdljivi izvori kisele vode.
I kad se zalede svi seoski putevi iz kaljuže se toplo puši.
*
Gorjanine zečice kote se neprestano.
Sva su djeca u selu dobila po jednog zeca. Otac me pitao želim li i ja. Rekla sam da želim iako mi se strašno gadio i bojala sam ga se. Krzno mu je bijelo i pahuljasto. Vruće. Ispod lupa malo srce. Mnogo brže od mog. Sekunde zidnog sata za njega su puževi. Kosti krhke ledenice. Zubi preveliki za tako sićušno biće. Raste brzo. Kad ga povučem za uši i podignem velik je gotovo kao ja. Držim ga u kavezu ispred kuće i iznosim samo kad idem u naše sklonište u potoku. Ljeto je i sad je isušen. Gorjanin Dragan i ja se tamo pravimo da smo muž i žena. Ležimo na staroj deki i gledamo u rascvjetalu draču. Jedemo bijele cvjetove. Mirišu na med i čaj. Zec je vezan za nogu tankim užetom. Kad pojedemo cvjetove Dragan mi stavi ruke u majicu i škaklja me.
Brzo se zajapuri.
- Da rospija dopusti da joj stomak naraste kotila bi se kao i njezine zečice.
Kad joj sise nabujaju Gorjana zaključa vrata. Na pragu joj vojnici ostavljaju po stotinu njemačkih maraka da riješi problem. Beba je tada samo srce. Što je manje to srce brže kuca.
Gorjana otključa vrata kad krvarenje prestane.
Zečje srce je puž za bebino.
* - Noću se iz šume u selo spuštaju Gorjanina djeca. Ječe oko pragova i vrebaju iz vode i gustiša.
Već pada vlažni sumrak. Ne osjećamo kapljice, ali kosa i krzno su omekšali i zalijepili se za kožu. Nebo je još uvijek modro i glatko kao kožica zrele šljive. Crne grane drače su mokre, mirisne haljine okačene u dvorištu. Udaraju nam u lica. Odvežem zeca i podignem za uši, a on se otima i batrga kao osuđenik na smrt. Dragan sklonište prekrije komadom starog najlona. Sutra smo opet ovdje. Hodamo priljubljeni jedno uz drugo. Jednom rukom stežem Draganovu ruku, drugom zečje uši. Zvukovi iz šume nam ubrzavaju korake.
Glavom odzvanjaju otkucaji bebinih srca.
*
Bojim se crnih pragova.
Gledam ga krajičkom oka. Najprije zeca stavim u kavez i odnesem u šupu. Odgađam ulazak u kuću, ali se bojim i mrklog mraka. Oprezno spustim nogu na prag i odahnem kad osjetim prazno drvo. Prozori tek slabašno svijetle plamenom uljarice. Otvorim vrata i začujem pucketanje plamena. Crni dim je brz, udara u plafon pa se širi zrakom. Čađ i kiselost miješa se s mirisom majčinih trava za čaj. Čujem kako u kupatilu pljuska voda. Očevih čizama nema kraj vrata. Večeras neće doći. Cijela kuća je samo majčina. Posvuda su njezine stvari. Pored kauča je hrpa ljubavnih romana i velika kristalna pepeljara. Kad se okupa legne i čita. Tad se na majčinom licu može uhvatiti smiješak. Do ujutro se iz prepune pepeljare po stolčiću prosipa pepeo. Majka zatvorenih očiju grli knjigu. Samo tada spuštam ruke na majku. Milujem sasušenu koru. Šušti pod mojim prstima. U kuhinji su u zatvorenim teglama začini, ljekovite trave i sušene jabuke. U plastičnim posudicama su melemi. Svinjska mast i kuhano cvijeće. Kad dođe, otac kašlje i otvara prozore. Uzalud.
Kuća je majka. Majka je kuća.
II
U selu već danima krepavaju zečevi.
Razboljeli su se s prvom velikom kišom. Iz šume se na selo sručila bujica prljave, hladne vode. Napunila je potoke i razlokala puteve. Polja su pocrnjela i strula. Zec miruje u kavezu među uvenulim listovima kupusa. Dragan me čeka kod skloništa. Sve naše stvari odnijela je voda. Ni drača više ne miriše. Otvorim kavez i izvučem zeca. Batrga se snažnije nego ikada. Sad mi se zec gadi još više. Velike kapi kiše udare mi u tjeme. Požurim.
Zečji trzaji su oslabljeli. Bacim ga na tlo pred Draganove noge. Krzno mu je mokro i blatnjavo. Tijelo se zatrese i poskoči, a onda umiri. Dragan kaže da mu nema spasa. Kažem da ga više ne mogu gledati, a on ga uzme za uši i baci u potok. Prljava voda ga odnese daleko. Ne znam kamo. Odahnem.
Sad kad više nemamo skloništa u potoku Dragan i ja se igramo u staroj šupi.
Ovdje, u mraku, Dragan diše mnogo brže i glasnije nego u potoku.
*
Večeras su ispred Gorjanine kuće vojničke noge blatnjave do koljena.
Otac stoji na njezinom pragu s puškom i brani drugima da da ga prijeđu. Plače. Nisam nikad vidjela oca da plače. Nisam nikad vidjela muškarca da plače, osim na filmu. Suze su mu crvenije od kaljuže. Bježim kući.
Ispod mojih čizama podižu se krupne crvene kapi. Osjetim svaku kako udara u moju kožu.
*
Majka večeras ne čita.
U kući se ne može udahnuti od jakih mirisa. Cijela se premazala melemima. Kutijice otvorene i razbacane po kuhinji. Kosu je podigla i ukrasila kopčom. Haljina šušti glasnije od njezine kože.
Podigne slušalicu nijemog telefona. - Čuješ li me?
Spusti, pa je opet podigne. Govori sve glasnije. Majka slušalicom udara o stol.
Rukama se osloni na prozorsku dasku. Zagledana je u mokra i prazna strništa. Da nisu vruće njezine suze bile bi kiša.
Srca Gorjanine djece puževi su za majčino.
*
Noćas srca majke i oca kucaju istom silinom.
