18/01/2021
Pretraga
Maja Ručević, kratka priča

Maja Ručević, kratka priča

INAT ARKA

Potrebna je radikalna promjena u životu. To je izvjesnije nego svo beznađe Bosne i Hercegovine.

Spoznao je to, ili bolje rečeno, zaboljelo ga je to jednog dana kada je u užem centru grada posvjedočio najnovijem obračunu vatrenim oružjem između dva odrpana klošara

Svaki bi se prekaljeni novinar bar zadržao iza najbližeg ugla gdje ne vreba opasnost od zalutalog metka, izvadio pametni telefon, kliknuo dvije, tri na licu mjesta, svakako snimio i video bandita koji bježi, zumirao ranjenog na cesti, uskočio revnosno među uspaničene prolaznike, ovjekovječio i njihove zgrožene face, popratio policiju, hitnu, sve odmah dojavio kolegi u smjeni, poslao slike, u hipu smislio dramatičan breaking naslov i produžio korakom svjedoka pravednika. Baš svaki bi to učinio. Ali ne i on, ne danas, ne nakon godina rada u medijima, ne nakon jednog od bezbroj ovdašnjih bijednih uličnih obračuna, u zemlji  kvazipolicije, korumpiranog pravosuđa, mafijaškog politikantstva. Štoviše, ne da to danas ne bi učinio, nego ga čak nije ni zanimalo. Vidio je srž događaja, idiota koji puca u drugog idiota, okrenuo glavu, zamaknuo u najbližu ulicu i produžio korakom svjedoka koji je prije toga osam sati u redakciji jahao po najnovijoj političkoj predstavi za narod koju su po tko zna koji put upriličili predstavnici Predsjedništva spomenute zemlje. Da, opet je objavljivao sranja koja više ni pas s maslom ne bi progutao, no začudo (ili puno izvjesnije od toga – nimalo čudno) masa nikako da ih se zasiti. Zarađivao je kruh. Radio sve što je protivno njegovim uvjerenjima, utjelovljivao onog koji javnosti prenosi informacije koje, doduše vjerodostojne i službeno potkrijepljene, ne služe baš ničemu doli raspirivanju jedne jedine vatre koja na ovom podneblju grije etno-naci-religijsko-fašističke duhove. Činjenica da mediji uglavnom služe potpirivanju huškačke retorike već dugo nije bila upitna. Svi su bili nečiji. Ako to nisu bili, nisu se ni održali. Između mizerije kojom se danas bavio, slušao je razgovore kolegica koje sve redom imaju djecu. To što nije imao djecu, nije ih se ni najmanje ticalo. Mogao je to shvatiti, u ljudskoj je prirodi da se jedan drugom potuži ili pohvali onime što im je zajedničko, ne obraćajući pažnju na onog koji odudara. Majke su majke. Djeca su djeca. Život je to, nepatvoren, svakodnevan, bolan, nezgodan i surov. Nizašto ih nije mogao okriviti, naprotiv. Problem je bio u tome što je sebi dopustio da se u takvom okruženju mora pojaviti svaki dan i što su njegova očekivanja promjene tematike bila utopijska. Bez daljnjeg, istu stvar pamti i dok je radio taj posao u Hrvatskoj. Bizaran je to fenomen, sindrom novinarske rutine, vječno u grotlu svježih informacija na koje vrlo brzo oguglaš. Na što je mogao svesti šest godina rada za najčitaniji portal s najtiražnijom novinom u toj zemlji? Drkač u oblasti aktualnog dnevnog društveno-političkog života, žvakao je bjesomučno iz dana u dan šizoidna, uskogrudnim interesom gonjena prepucavanja vladajućih i opozicije, razotkrivao i opremao raznorazne biznis afere, trpao u sebe taj najbjedniji dio medijskog kruha, sve s profesionalnim naglaskom na, razumije se, točnost i relevantnost. Redakcijski dio te korice kruha bio je, kao i ovdje, oplemenjen dekorom priča iz svakodnevnog života uže poslovne sredine. Jednako su tako majke izbezumljeno dolazile na posao jer su im djeca što stafilokok, što vodene kozice, što upala uha, što ritmička gimnastika, što podbacio-u-školi, što razmažen, lijen, ne-skida-se-s-mobitela, dječji doplatak, a-što-ako-ima-alergiju-na-gluten i McDonalds nije zdrav. Muškarci, ti historijski vladari i privređivači, jači spolovi sa smislom za sveopću konstrukciju, nisu odudarali, možda tematikom da, ali stilom prelijevanja vječno istog šupljeg u isto prazno ne. I sam je bio takav. Utopljen i osuđen. Samo ga je jedno razlikovalo, puno je češće šutio. Kad bi krenule tirade, jednostavno bi zanijemio, čuvajući glasnice isključivo za potrebe razgovora o poslu. Privatni muk bio je jedini vid nesudjelovanja u neminovnom. U Bosni je ista stvar, izuzev tog nesretnog tripartitnog raslojavanja koje diktira hidrataciju svih pora sustava, i nešto opuštenije priče u privatnom smislu, reklo bi se – nešto duhovitijeg mahalanja i mlaćenja prazne slame.

17 i 10. Dok čeka sastanak s bivšim borcem Armije RBIH čiju će priču satkati, opremiti i objaviti sutra, pije dupli viski. Na telefonu otvara aplikaciju za mjerenje zagađenosti zraka. Ove zime je Sarajevo nadmašilo čak i Peking, prenijeli svjetski. Današnji indeks kvalitete zraka – „samo“ 156, koncentracija čestica PM10 – 85, nezdrav, u crvenom. Ispred kafića, vrane kojih po gradu ima više od teške sirotinje (ako je to uopće moguće) zauzele su goli kesten. Vijećaju. Zvuk je nepodnošljiv kada ih se tako mnogo glasa. Hičkokovski. Ne zna zašto, ali misli o planini Ararat i, iako posve  nesklon ornitologiji, pita se koje sve ptičje vrste tamo obitavaju, na kojim se frekvencijama sporazumijevaju, misle li o potopu, točnije, koliko im se, kad svaki dan iznova kreću u potragu za hranom, živo fućka za ono što dolazi poslije potopa.

U 17 i 30 naručio je drugi. U 18, nakon dvadeset tri radna dana bez slobodnog dana (‘novinarstvo je dril’ – rekao mu je pomalo samoživo urednik medija za kojeg radi već nekoliko godina onog dana kad ga je zaposlio, najavljujući tako i bešćutno izrabljivanje uz opis posla), budući da se borac još nije pojavio, iskapio je treći dupli, platio i izišao. Noge su mu se tresle, besciljnost je obarala još jedan rekord, neko dijete je u zgradi iz koje je izašao bjesomučno cviljelo.

Odjednom se mahnito i iznenada primio za ruksak koji je nosio o lijevom ramenu. Taj tik je vukao još otkad mu je nekakav klošarčić na periferiji grada u autobusu pokušao izvući fotoaparat iz poluotvorenog ruksaka. Nekoliko godina prije toga obili su mu stan koji je unajmljivao i odnijeli službeni laptop, svu foto-opremu i dva starija telefona. Džepara i sitnih kriminalaca ima više nego vrana i sirotinje zajedno. Isprva je pomislio da taj smušen luđački potez duguje naglom ispijanju psihoaktivnih supstanci i manje ili više neutemeljenoj paranoji (koja u ovom gradu zauzima visoko mjesto na ljestvici psihoza), ali onda je sa svoje desne strane ugledao nekog tipa. Osjetio je njegovu prisutnost, latiti se ruksaka bio je prirodni instinkt samoobrane.

  • Hey, I respect people here. I didn’t do it. (Hej, ja poštujem ljude ovdje. Nisam ja.)
  • Samo ti poštuj, ali dalje od mene.

Crnomanjasti tip u trenirci s maskirnim uzorkom i debelom crnom zimskom jaknom pogledao ga je kao da ga razumije i nastavio, hodajući tik uz njega:

  • I don’t take things of people. I just want to leave the place. (Ne kradem od ljude, samo hoću otići ovo mjesto.)

Izrekao je to i nasmijao se povećim bijelim zubima kakvi se rijetko viđaju.

Migrant. Biti migrant u BiH. Bože, znaš ono kad si ovim ljudima dijelio rute i iskušenja, tada, dok si im crtao mapu žalosnih kretanja do potencijalno boljeg života, priznaj sad, hajde budi drug, je li tako da si se i ti nasmijao kad si položio svoj mudrošću i sveznadarstvom natopljen kažiprst baš na ovaj komadić globusa?! Priznaj da si pomislio, ma hajd’, neka vas malo i u vilajetu, da vidite kako je ljudima koji su izbjeglice čak i na ‘vlastitom’ teritoriju? – pomislio je Igor, držeći ipak oprezno i kurtoazno odstojanje od niotkud iskrsnulog sugovornika.

  • Where do you want to go? (Gdje želiš otići?)
  • Go West. (Ići Zapad.)
  • Why? (Zašto?)
  • Because of money. There… Better future for me. Here, no job. How you live here? (Zbog novac. Tamo… bolja budućnost za mene. Ovdje, nema posla. Kako ti živjeti ovdje?)

How do I live here? Stvarno, kako li ja živim ovdje? – pitao se Igor, retorički, pogledavajući stranca čas sumnjičavo, čas kao da je providnost sama sišla s neba na zemlju da ga protrese. Daleko od Deus ex machine, migrant je, znao je to, tek usputni sugovornik koji će začas izmagliti i nad njegovom glavom ostaviti neodgovoreni upitnik koji tu ionako često boravi, pritišćući ga katkad do mjere da zamišlja kako mu puca aneurizma u mozgu.

  • It’s simple. You get used to it. You work for nothing and nothing ever changes. (Jednostavno. Navikneš se. Radiš za crkavicu i to se nikad ne mijenja) – odgovorio mu je Igor i samog sebe iznenadio otkud mu uopće poriv da razgovara s ovim čovjekom do mjere da mu još i objašnjava egzistencijalne tegobe.

Narednih nekoliko koraka, crnomanjasti i dalje nije mijenjao putanju, hodao je uz Igora opušteno kao da mu je dugogodišnji znanac, pa čak i kad je oštro zamaknuo u obližnju slijepu ulicu, ovaj ga je u korak slijedio.

  • Why are you following me? (Zašto me slijediš?)
  • I’m not. There is cheap beer here, I to go drink. (Ne slijedim. Tu imati jeftinog piva, ja tu piti.)
  • Where? (Gdje?)
  • Ibro bar. (Ibro kafana.)

Više od činjenice da su obojica bez prethodnog dogovora krenuli kod Ibre, Igora je mučila ta neuobičajena asimilacija migranta. Osim što je pričao krnji engleski i što su mu na licu savršeni zubi sjali kao svijetleći bilbordi oktobarske stranačke kampanje što se kod stanovnika vilajeta rijetko dogodi, doimao se kao najobičniji lokalac – protuha koji će večer dokrajčiti salijevanjem pive u sebe (eto, i on pije), a sutradan to isto, iz krajnje apatije i očaja, nesumnjivo ponovo učiniti. Udomaćeni migrant.

Kod Ibre je karirano, zastrto i intimno koliko to već biva u ćumezima u kojima je stalo vrijeme. Razumije se, kao da je do jučer tu sjedio Toma Zdravković. Svi su kraljevi neuzvraćenih ljubavi tu ostavili svoja jalova žezla od suza. Dim se može rezati škarama, pola čaša je iz socijalizma, ali ugodno je, a Ibro čak ima i mačku – i Milka kunja u kutu kod šanka i prede simfoniju o nekom samo njoj znanom brodolomu.

Gdje bi se god zatekao, Igor bi manifestirao taj svoj nazovi poremećaj koji ga je pratio još od djetinjstva, a podrazumijevao je što bolje smještanje u prostoriji na način da uvijek gleda prema izlazu, TV uređaju ako ga ima, ili pak odabere kut iz kojeg ima najbolji pregled događanja oko sebe. Nije mogao podnijeti da gleda u neki zatvoreni kut ili leđima sjedi okrenut od većine zbivanja. Kod Ibre nije bio stalan gost, ali kad god bi ga put nanio u tu boemsku kapsulu, nekako bi ga čekao njegov omiljeni stol s pogledom na plazmu na zidu, tik do vrata. Novinar u njemu nije se bunio, koliko god mu se sve gadilo, profesionalna deformacija zahtijevala je makar i periferno praćenje žiže i vijesti uz ćaskanje i piće. Ibro je znao što pije i časkom donio viski. Migrant je oklijevao gdje sjesti. Izgledao je kao da bi mu se rado pridružio pa je Igor, za njega inače netipičnom gestom, mahnuo rukom i pozvao ga. Ibro je donio i veliko točeno. Bivši ministar poljoprivrede i trenutna propalica koju su izgnali iz stranačkog plemena zbog šurovanja s opozicijom, a uz to se i sam lansirao daleko od javnog političkog života raspalivši ušteđevinom po kocki i izgubivši sve, razgovarao je za stolom do njih sa svojim imaginarnim prijateljem. Sve je bilo u revijalnom tonu. Jedina je nepoznanica, barem Igoru, bio migrant.

Nakon nekoliko pića, zagonetno klupko zvano Parviz iz Irana počelo se odmotavati. Kako je pojasnio na ne baš tečnom engleskom, državu je napustio zbog loših uvjeta za život i ‘političke situacije’. Nije ga previše zapitkivao o potonjoj, a i Parvizov nedostatak vokabulara na jeziku- sponi nije dozvoljavao dublje poniranje u ionako kompleksnu problematiku. Uostalom, kome je u takvoj muci do politike? Igor je već odavno prezirao svaki vid ovdašnje i regionalne, za globalnu nije imao ni vremena, a Parvizu su pri trećoj ‘klipači’ oči bolno zasjale nekom nesvakidašnjom kombinacijom sjete i umora. U pozadini se tiho čula Zehra Deović s pjesmom ‘Da sam ptica’. Koliko je Bosni preletjeo Parviz dosad, koliko su letjela ta krila, dok se raznoraznih Bosni nisu nagledala? Promatrao ga je pitajući se koliko je jednom čovjeku – ptici trebalo snage, volje i odlučnosti da utjelovi princip dinamičkog jedrenja svim tim tisućama kilometara daleko od svog gnjezdišta? Koliko je snažan morao biti ovaj albatros da, štedeći maksimalno energiju, mjesecima što manje zamahuje krilima, a ipak jezdi nepreglednim prostranstvima u toj seobi, ne napuštajući jedan jedini cilj na koji ga navodi život? Ništa ga nije pitao, migrantska kriza u BiH već je neko vrijeme bila aktualna kao samo još jedna od nevolja za koju nadležni nemaju ni strategiju ni rješenje, a posao mu je nalagao da u takav tip aktualnosti bude sasvim dovoljno upućen. Nije ga zanimalo ni u koju od zemalja tzv. europskog Eldorada želi dospjeti, otkud mu novac, koga je i je li pokrao putem, je li se potukao, potegao nož, ništa, ništa, osim još jedne čaše pića s vidno sjetnim Parvizom nije ga zanimalo.

  • Daj još jedno, i piši na mene – dobacio je Ibri koji je prišao promijeniti pepeljaru.
  • Man, i will be too much drink (Čovječe, ja ću previše piti) – reče Parviz lansirajući još jednom svoj blještav osmijeh prema Igoru.
  • Možda i osvanemo – odgovori Igor, uzvrativši mu osmijeh.
  • Živio… I ti Ibro… Sto godina!
  • What is ‘sto godina’? – upita Parviz.
  • Sto godina… To je jako dug period… Kao ovo tvoje životno putovanje…

Na plazmi se upravo prikazivao dnevnik Federalne televizije. Uz želje za dobru večer poštovanim gledateljima, voditeljica je započela pregled vijesti dana.

Bivši borac Armije BiH Hajrudin Pašić pokušao se večeras zapaliti ispred zgrade Vlade Kantona Sarajevo. Kako je priopćeno iz MUP-a KS, u namjeri su ga spriječila dvojica policajaca koji su se zatekli u blizini dok se Hajrudin polijevao zapaljivom tečnošću i tako onemogućili daljnji incident. Kako saznajemo, ovaj bivši borac Armije BiH na ovakav se potez odlučio zbog neimaštine i potpunog izostanka pomoći nadležnih koju već neko vrijeme traži zbog neriješenog stambenog pitanja…

U ulici Maršala Tita u 16 i 30 danas poslijepodne došlo je do obračuna vatrenim oružjem u kojoj je sa dva metka pogođen policiji od ranije poznat dvadesetčetverogodišnji Salko Mušić, dok je nepoznati počinilac još u bijegu a za njim se aktivno traga. Mušić je hospitaliziran na Kliničkom centru Univeziteta u Sarajevu i nalazi se izvan životne opasnosti. Kako saznaje Federalna televizija od pripadnika MUP- a KS…

Izudin Zukanović, optužen zbog brutalnog ubistva majke u porodičnoj kući u Bihaću prošlog augusta,  smatra se neuračunljivim i nije sposoban da prati tok krivičnog postupka, kazao je u sudnici Kantonalnog suda u Bihaću Eldin Mahić, zamjenik glavnog tužioca Tužilaštva Unsko-Sanskog kantona…

  • Sto godina! Sto godina I travel! Alone, nobody with me! (Sto godina putujem! Sam, nitko sa mnom!) – uzviknuo je Parviz nadglasavši voditeljicu u namjeri da krajiškog ubojicu pomete novim informacijama o zagađenju zraka u Sarajevu.
  • Yes, sto godina samoće, my friend… Reče Igor i ugasi cigaretu. – Idem do toaleta, you stay here. (… Ostani ovdje.)

U wc- u se popišao i umio, obrazi su mu gorjeli. Iz ogledala nišani zapanjujuće bistra stvarnost, kao kad uređuješ naslovnu sliku dok opremaš portalsku vijest, pa u programu mišem povučeš oštrinu do stotke. U pogledu mu Hajrudin koji se umjesto zakazanog razgovora s njim odlučio na samozapaljenje ispred kantonalne institucije, kako da ga krivi? Bi li Hajrudin, ili on, ili klikajuća javnost išta imala od tog portalskog priloga?! Neće ni od samozapaljenja, ali tako bar brže i dramatičnije privučeš pažnju, a danas je sve u tome. U pogledu mu i Parviz, koji nije imao sreće da na svilenom perzijskom ćilimu od milijardu čvorova čitucka Firdusija, već kucka prstićem u ritmu harmonike za kariranim Ibrinim stolnjakom usred Sarajeva. U pogledu mu naprosto odvratna i neizlječiva apatija koja epidemijski proždire mase koje se ipak nekud kreću, ali preme kome, čemu?! Revolucija je utopija, čast pohvalnim pokretima otpora, ali ‘nek-se-ne-puca’ kao postratni sindrom inercije uglavnom krunski isključuje i natkriljuje svaku pomisao na konkretnu reakciju. Možda se, doista, treba i to jednom priznati, makar i u Ibrinom sklepanom wc-u bez sapuna i papira, kroz krajnji umor i nemoć, krećemo samo prema kolektivnom potopu?

Noć odmiče u tempu analgetika, isprva protuupalnim filmom obavija misli i motoriku, a onda i usijana srca. Nenametljiva harmonika i Zehra ne odmažu, tonovi su terapeutski.

Aj, dvije su se vode zavadile

aj, Čehotina, aman, i studena Drina

aj, Čehotina Drini govorila

aj, što s’ se, Drino, aman, mamom pomamila

I Ibro je sjeo da promuhabeti koju. Na stol je stavio nešto sira i maslina i jednu zelenu keramičku posudicu s crvenim arabeskama na poklopcu. Parviz se smije. Igoru se čini da on taj osmijeh ni ne skida. Samo nalijeva pivo i sa svakim gutljajem pokazuje novu svjetlucavu dentalnu galaksiju. Ibri fali gornja trojka, a i donja vilica bi se radovala kirurškoj intervenciji, ali emocijom i osmijehom zdušno prati Parviza. Duše im poskakuju, teško je objasniti zašto.

  • Je li, ašikuješ li ti šta? – upita Ibro Iranca.
  • What is ašikue? (Što je ašikue?) – radoznao je Parviz.
  • Are you in love? Do you have a girlfriend or a wife? (Jesi li zaljubljen? Imaš li djevojku ili ženu?) – prevede Igor.

Nitko ne bi pomislio kako će Parvizovo nasmijano lice odjednom potamniti, a galaksija implodirati. Uozbilji se i zamisli pa tek nakon nekog vremena odvrati:

  • I have a woman. When i leave Iran, she waiting baby, two months. Now she get my son and I don’t see him. I want to see him soo much. My woman give him name. Changaz. The one who is brave.  (Imam žena. Kad napustio Iran, ona čekati dijete, dva mjeseca. Sad dobila mog sina i ja ga ne vidim. Jako ga želim vidjeti. Moja žena dala ime. Changaz. Onaj koji je hrabar.)

S Parvizova lica nestane sve radosti, i kao kad se čovjek pokloni pred grobom drage bližnje osobe, povlačeći se u sebe jer zna da je to trenutak u kojem štovanje i pažnju treba dati onome kojeg više nema, ušuti i skrene pogled negdje u daljinu. Potom iz džepa izvadi blijedo rozu glinenu figuricu stopalca obuvenog u neku vrstu polutotvorenog opanka iz kojeg vire nožni prsti i stavi ju na stol.

  • My woman give me this when I go to the world. This is foot of happiness. Tradition Iran art. (Moja žena mi ovo dati kad sam otišao u svijet. Ovo je stopalo od sreće, tradicija iranska umjetnost.)

Između tih kolosalnih životnih stvari koje je Parviz izgovarao, padala je uporno šutnja sugovornika poput snijega na uvelo zimsko kopno. Ibro je otklopio keramičku posudu sa slatkim i ponudio najprije Parviza, a onda i Igora.

  • Oh! I love this. How do you call this fruit? (Oh, volim ovo. Kako vi zovete to voće?) – upita Parviz.
  • Hurme. Datulje. – odgovore Ibro i Igor u isti mah.
  • You have two words for fruit? (Imate dvije riječi za voće?) – čudio se Parviz.

Ibro i Igor se nasmijaše, kako sad Irancu s kraja svijeta objašnjavati kako Bosanac kaže hurma, a Hrvat datulja, a istovremeno se bezgrešno razumiju. Zajebancija je uvijek bolja opcija.

  • Dragi, uzmi jednu datulju, de – iskrevelji se Ibro prema Igoru.
  • Ah dušo, hvala, hvala, ali samo ako ti uzmeš hurmu – nutka ga Igor.
  • I take one with you! (I ja jednu s vi!) – zanio se i Parviz.

Odjednom komešanje za susjednim stolom. Ministar, čini se, kroz svoj neprekidni delirium tremens, ne odobrava ovo bratimljenje džennetskim voćem. Milka koja mu se oko nogu mota kao da je gospođa Vauquer iz Balzacova Oca Goriota, ide mu na živce. Pukne mačku svom snagom nogom i opali šakom od stol.

  • Dabogda vas dlake ugušile!

Ibro se trzne, pogleda ucviljenu životinju koja je odletjela do šanka, a onda ministra, bez riječi ustane i priđe mu.

  • Izlazi napolje.

Ministar bunca, kroz otromboljene usne izlaze psovke i nešto poput invokacije ‘muslimanske matere’.

Ibro ga zahvaća ispod miške i jednim potezom odvlači do vrata.

  • Izlazi napolje, majku ti jebem alkoholičarsku!!! Ti ćeš meni u moja četiri zida… M’rš!!!

Izbacuje ga van, pogledom traži Milku koja već s jednom stražnjom nogom u zraku liže udareni dio međunožja, nasipa zdjelicu vode i prinosi ju uznevjerenoj životinji. Pogladi ju, opsuje nešto sebi u bradu i nestane iza šanka. Ugasi muziku. Fajrunt. Sad ide specijalno vrijeme, ono za raju. Zvuk na plazmi je utišan. Pokretne slike prikazuju TV debatu aktualnih političkih lidera u zemlji. Milka srče vodu. Osim toga, ne čuje se ni muha. Parviz posve tiho pita Igora:

  • Why was war in Bosnia? Who fight? (Zašto bio rat u Bosni? Tko se boriti?)

Za stol vraća Ibro, u pravi trenutak. Ionako mu na to pitanje nije htio odgovoriti. Ne sad, ne njemu, nikome više, nikada. Ibro na stol stavlja litru šljive, maksuziju koju je dobio od kuma iz Goražda i toči svakome po čokanjčić. Iz unutarnjeg džepa prsluka vadi ostarjelu pohabanu fotografiju i pokazuje ju Parvizu.

  • Ovo ti je moja žena, Medina. Umrla je devetestosme. Ostavila me s Aidom. I ja sam ti sam. Ali zakleo sam se da ću odškolovati malu časno i pošteno. Da mi nije nje, odavno bi se ispalio iz ovog pakla. A dok sam tu, i svoj na svome, nema tog majmuna koji će mi jebat mater!

Parviz nije razumio ništa osim činjenice da je na fotografiji ženski lik koji je Ibri izuzetno važan i da Ibro ne pristaje biti izbjeglica na svom, premda to, sudeći po mrvama dostojanstva koje su većini ljudi na ovom području preostale, možda i nije tako. Ponekad ni sav bjelosvjetski leksik ne može dočarati mimiku kojom se bosanski čovjek zaklinje na neki samo njemu znan i ukorijenjen inat. Taj je inat katkad njegov vrhovni i spasonosni postulat, a katkad kamen spoticanja, kadšto vid protesta, kadšto gluposti, možda put sreće, a možda propasti. Kako god bilo, ne odriče ga se lako, ako uopće ikako. No više no išta, autentičan je. Razumio je Parviz to, sasvim dovoljno da se iskreno osmjehne u znak odobravanja.

A kozmos bi se, barem se tako činilo i Parvizu i Igoru i Ibri te večeri, često urotio baš protiv njih samih. I zapravo, svu trojicu pokretala je neka vrsta inata, tog socijalnog i individualnog prkosa prema okolnostima koje nerijetko ne idu na ruku. Jedan se zakleo da će prijeći milje tuđinā dok ne osvane na izvoru blagostanja koje će jednom donijeti i svojoj obitelji, drugi da će časno raditi ne bi li na pravi put izveo kćerku jedinicu, a treći da će – jednostavno – nastaviti dalje, jer, u kaosu kolektivnih gibanja i turobnih sudbina, barem je imao krov iznad glave, bio je, ako ništa, još uvijek vladar svojih izbora. Bar do neke mjere. Te naoko male životne odluke bile su ustvari titanski zahvati na samima sebi, jer, tko li je to ono rekao, ako ne onaj prdonja Napoleon, mislio je Igor rukujući se s drugovima i napuštajući kafanu – Hrabrost ne znači imati snage za nastaviti dalje, nego nastaviti onda kad nemaš snage.

Prema posljednjim podacima UN-a, trenutno 68 miliona ljudi u svijetu živi u nekoj vrsti izbjeglištva. Jedan od njih je i Parviz, 26- godišnji Iranac koji je u BiH dospio nakon trinaest mjeseci putovanja preko Turske, Albanije, Srbije i Crne Gore. Kada je napustio svoj dom u Iranu, ostavio je svoju trudnu ženu i bolesnu majku i krenuo put boljeg života ne bi li zaradio novac u jednoj od europskih zemalja. Parviz je akademski školovan muzičar, no u njegovoj zemlji socijalna stabilnost nije…

Igor prekine članak koji je tek započeo pisati, otpije gutljaj crne i pogleda kroz prozor. Olujni južni vjetar puše cijelo jutro. Rastjerao je smog i otrovne čestice. Kotlina konačno diše. Dišu i njezini stanovnici, bude se, rade, stare. Ibro preuzima robu, a potom mete sinoćnje krhotine koje su otpale s trošnih vrata kad ih je zalupio za onom štetočinom, Iranac na sarajevskoj autobusnoj stanici u džepu prstima čvrsto stišće glineni Put sreće. Potop se možda događa, ali satkali smo arku od snova, želja i inata. Ponekad nam ništa nam drugo ne preostaje.

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt