SLUZ
Iz uzorka sluzi
Koja im prekriva kožu,
Braneći tako organizam
Od zaraznih dodira i
Obeskriljenih zagrljaja,
Farmakologija će jednom
Iscrpsti formulu za
Vrhunsku ljudsku kozmetiku
Vraćaš li ribu nazad u more,
Ne diraš ju suhim prstima –
Tako se čuva prirodna obrana
Znaju to kabuki ribari,
I još poneki rijetki empat
Liše ih zraka, ali prema
Samačkom oltaru šalju ih
Mokrim rukama
Ka tom dnu kliznu lako
Kao neke mladenke
Ususret svom epilogu
VEDUTE
Bilo im je osobito stalo
Da postanu netko nečiji
Sudaraju se i pretiču
S tuđim krilima i perajama
Na autoputevima žudnje
Podbacile su baš svaki put
Njihovim su platnima
Tekle iskrivljene topografije,
Opustjele vedute naseobina
Sa čijih bi se bedema
Na sam spomen zajedništva
U smrt bacali prepadnuti sitni
Organizmi bez kičme i snage
I došli su novi stanovnici
Neopterećeni, zaneseni
Bez želje da ikada shvate
Zašto su i za zimskih dana
Tumarale pod suncobranima
Skrivajući lica od tračka vedrine
GERILCI
Poljubi me, pustit ćemo
Da se strah od rastanka
Otkotrlja Mesničkom ulicom
Slavit ćemo na popločanom vrhu
Nerazdvojni sijamski gerilci
Pokosili smo prijetnju
Taktikom udari i bježi
Smijat ćemo se, likovati,
Udebljati od sreće,
Sve do dana kada će se
Između naših glasnica
Razvući muk kao zip-line
A pogledi zapeti u tminama
Dvije nespojive stjenčuge
Naš će poraz biti nalik na
Prebrzo ostarjelu majku
I dalje daje i grije,
Ali to nitko ne primjećuje
Valjda se tako, sijući
U pregolemoj samoći,
Neprestano osjeća sunce
MONGOLKA ILI NEMOGUĆNOST CVJETANJA
Vrijeme je prvi put stalo
Jednog poslijepodneva
U rubovima Mongolkinih
Nabreklih kosih očiju
Tu su zamislile lopočevke
Čiji su se rizomi napajali
Duboko u utrobi boga
To je ujedno bio jedini put
Da su ga molile da izraste
Iz vode u kojoj je ležala,
Pijana lutka na napuhavanje
Kada ih nije uslišao, odlučile su
Izrezati s te nadrealne minijature
Udove koji su se cijedili s ruba kade
Presložiti joj očaj i tijelo
Iz sukulenta u suh mozaik
Teško su shvaćale kako
Taj isti bog od osobe
Bez koje nisu mogle
Napravi cisternu tuge
Ako i one budu dovoljno dugo
Plakale i pile, možda odrastu
Umjesto nje, a ona se
Smanji na njihovu metar veličinu
I postane pijana od djetinjih snova
Kroz cjevčicu alkotesta
Ispuše embrije anđela,
Začetke zelenog povjerenja
U visećim vrtovima svoje sreće
Nisu uspjele i otad ne vjeruju bogu
Vrijeme je stalo još nekoliko puta
Mongolka je uvenula,
A da nikad nitko nije pitao zašto
Osoviti mrtvi suncokret na dugi vrat
Najteže je onom koji i sam gleda u sunce
Ova zemlja je tako škrta
Ako što i nikne, ničije je
TRIPTIH ZA NEISPRAVNE KAMIKAZE
1. Kako opstaju kamikaze
Gdje titan prvobitnog proljeća
Ukleše uske zaljeve,
Fjordove bez kompasa,
Izniknu anđeli
Razvedenih obala
Bez solidnih temelja,
Maternice za uporište,
Pluća za disanje,
Zjenica za prizore,
Plutaju i čekaju
Sve je njihovo
Nabreklo od tekućine
U dobi od četiri godine,
Mahovinom previju
Vodeno krvarenje
Odaberu drvo-donora
I kažu mu: Zacijeli nas
Posade ga na čistinu
Između dvije krajnosti
Koje su načinile njihov
Krhak kičmeni stub
Priviju se uz deblo,
Umisle dendroterapiju
Trljaju se o koru
Dok ne iščezne
Poriv za poništenjem
Sve njihovo vapi
Za stabilnim korijenjem
Autosugestija, placebo,
Uopće nije važno
Njihovo je uvijek bilo
Da sebe reizmišljaju
2. Zašto posrću kamikaze
Anđeli su lakomisleni
Posrnu iz neobuzdane želje,
Tresnuvši bez najave
S jastuka šećerne vune
O bilborde i kiborge
Neiživljeni nožni prsti
Zapletu se u šahtove,
Dalekovode i turbine
Skončaju kao šišmiši
U naopakoj urbanoj priči
Preostane im jedino da
Kože najdražih ulica
Rastegnu do točke pucanja
Samo da vide je li u brazdama
Ugaženih sjećanja
Ostalo ikoga s kime bi
Prošetali kao ljudi
3. Ako te vole kamikaze
Naljuti se
Zamjeri
Napusti
Izbjegni
Prezri
Znaju oni bolje nego itko
Koliko im je krvotok
Zasićen tobom
Dva i po puta
Mogli bi tom dužinom
Opšiti obujam planete
Dok ti zamišljaš
Nešto lako i prohodno
U tako predanu težinu,
Uvijek ćeš se moći
Vratiti bezuvjetno,
Jednostavno, kao Carver
Kad u najljepšoj ljubavnoj*
Sebe poklanja Tess
*Kolibri
Za Tes
Recimo da kažem leto,
Napišem reč „kolibri“,
Stavim je u koverat i
Odnesem je dole niz breg
Do sandučeta. Kada otvoriš
Moje pismo setićeš se
Ovih dana i koliko te,
Koliko te samo volim.
Raymond Carver, SVI MI, sabrane pesme, izd. Beli put, prijevod Flavio Rigonat
