27/11/2020
Pretraga
Maja Ručević, Pjesme iz novog rukopisa

Maja Ručević, Pjesme iz novog rukopisa

SLUZ

Iz uzorka sluzi
Koja im prekriva kožu,
Braneći tako organizam
Od zaraznih dodira i
Obeskriljenih zagrljaja,
Farmakologija će jednom
Iscrpsti formulu za
Vrhunsku ljudsku kozmetiku

Vraćaš li ribu nazad u more,
Ne diraš ju suhim prstima –
Tako se čuva prirodna obrana

Znaju to kabuki ribari,
I još poneki rijetki empat
Liše ih zraka, ali prema
Samačkom oltaru šalju ih
Mokrim rukama

Ka tom dnu kliznu lako
Kao neke mladenke
Ususret svom epilogu


VEDUTE

Bilo im je osobito stalo
Da postanu netko nečiji
Sudaraju se i pretiču
S tuđim krilima i perajama
Na autoputevima žudnje

Podbacile su baš svaki put
Njihovim su platnima
Tekle iskrivljene topografije,
Opustjele vedute naseobina
Sa čijih bi se bedema
Na sam spomen zajedništva
U smrt bacali prepadnuti sitni
Organizmi bez kičme i snage

I došli su novi stanovnici
Neopterećeni, zaneseni
Bez želje da ikada shvate
Zašto su i za zimskih dana
Tumarale pod suncobranima
Skrivajući lica od tračka vedrine


GERILCI

Poljubi me, pustit ćemo
Da se strah od rastanka
Otkotrlja Mesničkom ulicom
Slavit ćemo na popločanom vrhu
Nerazdvojni sijamski gerilci
Pokosili smo prijetnju
Taktikom udari i bježi

Smijat ćemo se, likovati,
Udebljati od sreće,
Sve do dana kada će se
Između naših glasnica
Razvući muk kao zip-line
A pogledi zapeti u tminama
Dvije nespojive stjenčuge

Naš će poraz biti nalik na
Prebrzo ostarjelu majku
I dalje daje i grije,
Ali to nitko ne primjećuje
Valjda se tako, sijući
U pregolemoj samoći,
Neprestano osjeća sunce


MONGOLKA ILI NEMOGUĆNOST CVJETANJA

Vrijeme je prvi put stalo
Jednog poslijepodneva
U rubovima Mongolkinih
Nabreklih kosih očiju

Tu su zamislile lopočevke
Čiji su se rizomi napajali
Duboko u utrobi boga

To je ujedno bio jedini put
Da su ga molile da izraste
Iz vode u kojoj je ležala,
Pijana lutka na napuhavanje

Kada ih nije uslišao, odlučile su
Izrezati s te nadrealne minijature
Udove koji su se cijedili s ruba kade
Presložiti joj očaj i tijelo
Iz sukulenta u suh mozaik

Teško su shvaćale kako
Taj isti bog od osobe
Bez koje nisu mogle
Napravi cisternu tuge

Ako i one budu dovoljno dugo
Plakale i pile, možda odrastu
Umjesto nje, a ona se
Smanji na njihovu metar veličinu
I postane pijana od djetinjih snova

Kroz cjevčicu alkotesta
Ispuše embrije anđela,
Začetke zelenog povjerenja
U visećim vrtovima svoje sreće

Nisu uspjele i otad ne vjeruju bogu
Vrijeme je stalo još nekoliko puta
Mongolka je uvenula,
A da nikad nitko nije pitao zašto

Osoviti mrtvi suncokret na dugi vrat
Najteže je onom koji i sam gleda u sunce
Ova zemlja je tako škrta
Ako što i nikne, ničije je


TRIPTIH ZA NEISPRAVNE KAMIKAZE

1. Kako opstaju kamikaze

Gdje titan prvobitnog proljeća
Ukleše uske zaljeve,
Fjordove bez kompasa,
Izniknu anđeli
Razvedenih obala

Bez solidnih temelja,
Maternice za uporište,
Pluća za disanje,
Zjenica za prizore,
Plutaju i čekaju

Sve je njihovo
Nabreklo od tekućine

U dobi od četiri godine,
Mahovinom previju
Vodeno krvarenje
Odaberu drvo-donora
I kažu mu: Zacijeli nas

Posade ga na čistinu
Između dvije krajnosti
Koje su načinile njihov
Krhak kičmeni stub
Priviju se uz deblo,
Umisle dendroterapiju
Trljaju se o koru
Dok ne iščezne
Poriv za poništenjem

Sve njihovo vapi
Za stabilnim korijenjem

Autosugestija, placebo,
Uopće nije važno
Njihovo je uvijek bilo
Da sebe reizmišljaju


2. Zašto posrću kamikaze

Anđeli su lakomisleni
Posrnu iz neobuzdane želje,
Tresnuvši bez najave
S jastuka šećerne vune
O bilborde i kiborge
Neiživljeni nožni prsti
Zapletu se u šahtove,
Dalekovode i turbine
Skončaju kao šišmiši
U naopakoj urbanoj priči
Preostane im jedino da
Kože najdražih ulica
Rastegnu do točke pucanja
Samo da vide je li u brazdama
Ugaženih sjećanja
Ostalo ikoga s kime bi
Prošetali kao ljudi


3. Ako te vole kamikaze

Naljuti se
Zamjeri
Napusti
Izbjegni
Prezri

Znaju oni bolje nego itko
Koliko im je krvotok
Zasićen tobom
Dva i po puta
Mogli bi tom dužinom
Opšiti obujam planete
Dok ti zamišljaš
Nešto lako i prohodno

U tako predanu težinu,
Uvijek ćeš se moći
Vratiti bezuvjetno,
Jednostavno, kao Carver
Kad u najljepšoj ljubavnoj*
Sebe poklanja Tess


*Kolibri
Za Tes

Recimo da kažem leto,
Napišem reč „kolibri“,
Stavim je u koverat i
Odnesem je dole niz breg
Do sandučeta. Kada otvoriš
Moje pismo setićeš se
Ovih dana i koliko te,
Koliko te samo volim.


Raymond Carver, SVI MI, sabrane pesme, izd. Beli put, prijevod Flavio Rigonat

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt