24/09/2021
Pretraga
Maja Ručević. Žene koje nisu psovale

Maja Ručević. Žene koje nisu psovale

Žene koje nisu psovale

Postoje ljudi čija su srca preosjetljiva.
Nakon ubitačno osujećenih otkucaja,
Komore nastavljaju život izvan tijela.

To su srca-egzilanti, vucarala i migranti.
Cirkusanti panorama, bilborda i kejeva.
Mašu naivnim ručicama, čekaju da ih opaze.

Njihovi vlasnici ostaju u ćoškovima zidova,
Paze na stabilnost rutine, nosivost konstrukcije.
Paukovi s rupom na mjestu nadanja
I staklenim, goluždravim nogama.

Poznajem takve ljude, a ponajviše
Žene koje nisu psovale,
Ali su se njihova srca odbijala od adresa,
Kao nemilosrdan, ubojit rikošet.

Ponekad lete zrakom izvrnute naglavačke
U nevidljivom muzeju arhetipskih iluzija
Ne proklinjući nikad kolodvore na kojima su
Ispraćale vlakove što bi tuda samo protutnjali.

To su žene koje su se za svoju nesreću
Borile do posljednje krhotine
Posipajući šine konfetima,
Prašinom smrvljenih koljena.

Ako su ikad i razvile debelu kožu,
To je bilo in their secret life.


Sve što izgara

Ljeto je najsvirepija pomrčina.
Promatram infracrveni otvor
Kroz koji urla samodovoljnost
I nalik na tebe, usijani obruč, kaže:
Vidi mene, do mojih plodova ne možeš.

Okrećeš se prema svjetlosti
Neobazrivo kao nadmeni suncokret
Čije unutarnje kazaljke sa sebe tresu
Sve što poželi malo tvog neba.
Ne raspolažem vodenom dosjetkom,
Podvalom elementa kojom bih
Pobijedila taj zanos.
Teško se boriti protiv
Kortea tvojih napora da sjajiš,
I tebi i ljetu, potrebni su
Aplauzi i odobravanje.

U međuvremenu,
Moji organi su se počeli glasati,
Pluća hropću, oči tule,
Ispadaju po asfaltu naših dana
Kao dozrele tamnoplave šljive
Iz džepa šereta kolovoza.
Puštaš ih da vriju bez kisika.
Kad tako odstoje u tišini,
Rađaju ti najbolju rakiju.

Tvoj urlik i moj muk
Dva su Zemljina pola,
Između je samo moja neumoljivost
Da se natječem s vatrom,
Ne bi li te grijala više i od sunca.
Sve što izgara, ne zna biti samo.


Sutra će doći moja ptica

Trideset prvog imala sam slom živaca.
Sve prije toga, prvog će postati ptica.
Odletjet će i van orbite sahraniti
Zavežljaj naših posmrtnih ostataka.
Trideset prvi još traje i nekako moram
Preživjeti noć s ovom trulom lešinom u sebi.

Sve prije sutrašnjeg, novog, prvog,
U meni smrdi, kovitla se, opire krilima
Na kojima će postati prošlost.
Sutra će doći moja ptica i odnijeti te.

Kada pomnožim 86 400 sekundi
Koliko ih ima jedan dan
S nebrojeno mnogo istih
U kojima nisam spavala,
Konačan pad postaje mnogo jasniji.

Nitko te neće voljeti dok ne voliš sebe.
Postat ćeš Gorgona, sa zmijama u glavi,
Očnjake zarivati u mesinu,
Pogledom okamenjivati za uspomenu.
Iz groznice će poniknuti nemir
Kojem ćeš dom tražiti u riječima.
Ići ćeš od jedne do druge i ljutiti se
Kao lik iz moderne japanske novele
Koji nije imao svoju kuću.
Oblici nemoći bit će jedina opipljiva stvarnost.
Zvukovi će se istanjiti kao bodeži,
Prostor oko tebe ispuhati, suziti i pritisnuti
Tvoje tijelo prešom besmisla.

Prije gašenja, srela sam Sizifa.
Rekao je:
Moj kamen je pjena spram tvog,
Ali moj je, i ja ga guram.
A ti, zašto si gurala umjesto drugog,
I to do vrha tuđeg brda?

Zato što – odgovorila sam mu – svatko ima
Svoj prag izdržljivosti, sve dok me taj kamen
Ne ubije, lagat ću sebe da će sutra doći moja ptica.

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt