Rođena je u Prijedoru 1992. godine. Odrasla je u Sisku. Živi i djeluje u Zagrebu i Larissi. Objavljivala je pjesme, eseje i književne kritike u raznim časopisima, zbornicima i na internetskim portalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Pjesme su joj prevođene na engleski, rumunjski, slovenski, grčki, makedonski, bugarski i talijanski jezik. Sudjelovala je na međunarodnim pjesničkim festivalima u Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji i Grčkoj. 2018. godine objavljuje knjige Etika kruha i konja (nagrada Goran za mlade pjesnike i Kvirinova nagrada za mlade pjesnike) i Središnji god (nagrada Zdravko Pucak). Sudjeluje na glazbeno-poetsko-scenskim projektima U privremenom smještaju kod ljudi i Poplava.
Zamjenica je direktora Thessalian Poetry Festivala (Πανθεσσαλικό Φεστιβάλ Ποίησης). Završava studij komparativne književnosti i pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Članica je Hrvatskog Društva Pisaca i međunarodne pjesničke platforme Versopolis.
Aktualne teme povod su za razgovor!
U Vašim smo facebook objavama vidjeli da se javno protivite Škorinim i Raspudićevim izjavama o pravima silovanih žena na abortus te da podržavate žene u samostalnoj odluci što će učiniti sa svojim tijelom i zametkom. Spomenuli ste podjelu abortusa na “više” i “manje” legitimne. Da li u slučaju spolno selektivnih pobačaja (Indija je tek 2002. godine zabranila u potpunosti pobačaj radi spola, a Kina 2003.godine) ili one motivirane medicinskim razlozima (hendikep djeteta) također dijelite na “više” i “manje” legitimne? Ili ih podržavate ili osuđujete u oba slučaja?
Tijekom kampanje za parlamentarne izbore, često se moglo čuti političare, za koje bi se moglo reći da pripadaju desnom političkom spektru, kako komentiraju pravo žene na abortus. Moglo bi se reći da se radilo o dezinformiranosti tih političara o općem stavu o pobačaju u Hrvatskoj – većina populacije bila je s pravom zgrožena tvrdnjama da čak ni silovane žene ne bi trebale imati pravo pobaciti, ili da bi žene trebale pitati obitelj smiju li pobaciti. Radilo se, dakle, o pogrešnoj procjeni toga što njihova ciljana publika želi čuti, ili o neformalnom „programu” koji je, pretpostavljam, vjerojatno bio potaknut njihovim potencijalnim stranim financijerima. Oni su pritom, indirektno, dijelili abortuse na „više” i „manje” legitimne. Argumentacija prava na abortus postavljala se u formi „ako_ , onda _” – ako je silovana, ako je kontaktirala obitelj itd. – smije li ili ne smije pobaciti. To je za mene bila jedna vrlo promašena retorika uvezena iz zemalja čije su vlade, nažalost, sve više mizogine i sve manje demokratske, poput Rusije, Poljske, Mađarske i Malte. Žena treba pobaciti ako ona to odabere. Tu za mene priča prestaje. U svojoj sam facebook objavi, dakle, kritizirala tendenciju političara da uvjetuju i razglabaju o tome tko bi imao pravo na pobačaj, a tko ne. Pobačaj je u Republici Hrvatskoj legalan medicinski zahvat, a trebao bi biti i javno financiran te dostupan svima.
Žene nisu homogene, razlikuju se prema klasi, rasi, kulturi, seksualnoj orijentaciji. Feministička znanost odražava stajališta žena srednje klase iz urbanih sredina. Što je s ženama iz seoskih sredina, manje obrazovanim, iz nižeg društvenog i ekonomskog sloja koje se kompletno zanemaruju?
Žene nisu homogena skupina, kao niti jedna druga skupina, ali imaju zajednički set problema koji proizlazi iz patrijarharno definirane ženske rodne uloge. Pritom možemo govoriti o opresiji i o eksploataciji žena. Intersekcionalni feminizam nudi odgovore na pitanja o različitim vrstama opresije, dakle, o intersekciji roda, socio-ekonomskog statusa, klase, nacionalnosti, boje kože, religije, seksualne orijentacije itd., trudeći se pritom da ne naglašava samo stajališta žena srednje klase iz urbanih sredina, nego govori o različitim načinima na koje su različite žene kao pojedinke potlačene. Lijevi/marksistički feminizam bavi se eksploatacijom žena u patrijarhatu, s posebnim fokusom na probleme žena kao radnica. Bavi se zajedničkim problemima žena koji proizlaze iz njihove pozicije kao radnog, ženskog bića, osvrćući se na različite vrste rada. Tako da, na sreću, postoje teorije koje tematiziraju i probleme žena nižeg socio-ekonomskog statusa.
Samo, opet dolazimo do problema da se tim teorijama uglavnom bave – obrazovane žene srednje klase iz urbanih sredina. U toj činjenici ne vidim ništa što bi bilo samo po sebi sporno – feministička teorija je još jedna od akademskih teorija i njom se bave feminističke teoretičarke. Ako sustav akademskog feminizma komunicira s aktivističkom scenom, s medijima i sa „običnim” ženama putem medijskih kampanja, prosvjeda, javnih događaja i dostupnih publikacija te općenito, ljudski, u svakodnevnom životu – ne bi trebalo doći do problema. Evo, sad imamo i feministkinju, i to socijalističku feministkinju, u Saboru, prvi put u povijesti Hrvatske. Naravno, to nije dovoljno, ali je dobro i pomak naprijed.
Ako želimo da svima bude bolje, muškarcima i ženama, kao feministkinje i feministi trebamo postojati i boriti se na što više frontova.
Žene u našem društvu rade posao koji muškarci ne žele i za isti su potplaćene. Gotovo 60 % nezaposlenih u Hrvatskoj čine žene, pri zapošljavanju ih se diskriminira zbog dobi i majčinstva, potplaćenije su za 9% od muškaraca na istim radnim mjestima. Ženske poslove muškarci ne vide kao stvarnu ljudsku aktivnost nego kao instinktivan posao iz ljubavi. Što je uspješnije obavljen to on postaje njima nevidljiviji. Nisu li nam onda muškarci dali samo prividnu slobodu i mogućnost izbora?
Muškarci nam nisu ništa „dali”, žene su se za sva prava koja imaju krvavo izborile. A što se tiče privida slobode i mogućnosti izbora – osobno ne gajim privid slobode, niti vjerujem da većina ljudi trenutno u svijetu ima bog zna kakvu mogućnost izbora. Ljudi su prisiljeni prodavati svoje tijelo za novac – ruke, mozgove, leđa – i muškarci i žene. Zbog tradicionalnih rodnih uloga, muškarcima nije lako kad im sudovi rjeđe dodjeljuju djecu u brakorazvodnim parnicama jer se žene percipira kao njegovateljice i brižne. Ženama je, naravno, još i gore, jer, stereotipno, uz tu „brižnost” i „emocionalnost” idu još i nerazumnost, histeričnost, nezrelost, koje se, nažalost, i danas neobjektivno pripisuje više ženama nego muškarcima. Što onda dovodi to tog da se na rukovodeće pozicije češće zapošljava muškarce te da se žene na radnom mjestu manje ozbiljno shvaća, zbog čega one sporije napreduju od svojih muških kolega.
Sloboda je ideal kojem svi teže i za što nikada ne prestaje borba. No razum, autonomija i sloboda su kompleksno povezani. Sloboda se sastoji od podvrgavanja zakonima koji su podređeni ispravnoj uporabi razuma. Vjerujemo li dovoljno u ljudski razum koji može privilegirano sagledati svoje procese i prirodne zakone? Nije li za ljudski rod ipak bolja stega i oštri zakoni?
Svi vole biti slobodni, ali ne mare svi za tuđu slobodu. Također je i pitanje kako se ta sloboda definira – kao „sloboda za” autentičan život, ili „sloboda od” raznih stvari koje prethode odabiru i na njega utječu. Osobno težim slobodi za autentičan život.
Umjesto idealiziranja slobode sebe i drugih, mnogi ljudi teže očuvanju postojećih stvari i umjesto slobode, to očuvanje im je prioritet, a u procesu tog očuvanja često potiskuju tuđa prava i slobode. Na primjer, u ime očuvanja tradicionalnog braka, ljudi onemogućavaju demokratičniju definiciju braka koja uključuje i istospolne brakove. Naravno, ne svi, postoji velik broj ljudi koji gaje tradicionalne vrijednosti bez da ikome nanose štetu.
Složila bih se, ipak, da većina ljudi voli svoju osobnu slobodu. Do problema dolazi kad se tu slobodu koristi kao izliku da se ugnjetava, omalovažava i vrijeđa druge. Također, po mom mišljenju, nije dobro biti ni na suprotnom dijelu tog spektra – ne podržavam kad si netko uzima za pravo da, u ime jednakosti, ograničava tuđu slobodu govora i onemogućuje dijalog. Naravno, ne govorim o reakcijama na govor mržnje, koje su opravdane, nego o cancel kulturi koja je za mene vrlo problematična, gdje se diskurs zaštite drugih koristi kako bi se ušutkalo ljude koji nam se iz nekog razloga ne sviđaju ili se s njima ne slažemo. Ljudi su uvijek koristili različite, korisne sustave vrijednosti za vlastite, sitne interese. To rade ljudi sa svih strana političkog spektra. Za demokratsko društvo slobodnih pojedinaca presudna je kultura dijaloga i razumno i etično preispitivanje vlastitih motiva za stvari koje radimo.
U ljudski razum vjerujem, a vjerujem i u moć empatije. Smatram da razum mora biti vođen empatijom i da se razum mora obrazovati. Misleći subjekt, koji sam sebe vodi, je subjekt koji sebe obrazuje i tako živi iz dana u dan, to je praktični život vođen teorijom – sprega uma, srca i iskustva. Takav način života čovjeku može pomoći da se približi slobodnom životu, životu subjekta koji živi na način autentičan sebi, a ne na život koji se svodi na biranje manjeg zla, ili izostanak ikakvog svjesnog odabira. Obrazovanje u pravom smislu te riječi je proces koji nam omogućuje takvo bivanje. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu jedno je od mjesta gdje sam naučila tako gledati na slobodu, stoga smatram da Filozofski fakultet mora ostati mjesto slobode, a ne mjesto samovolje rektora Borasa.
Govorimo o slobodi, o duši koja se uvijek želi osjećati neograničenom i nezarobljenom. “Godine su donijele potrebu da pronađeš ljude” (Etika kruha i konja). Nije li sloboda na kraju ipak samoća. Možda i usamljenost? Da li s godinama osjećate sve veću potrebu za ljudima ili za samoćom?
Od samoće više volim dobro društvo. Kraj lošeg društva, biram samoću.
Pisanje poezije iziskuje da rastočimo svoje krivo Ja te da otkrijemo tko smo uistinu. Traži samosvjesno propitivanje sebe, otkrivanje fragilnosti u samom srcu postojanja, ogoljenje intime. Tko ste Vi dok pišete? Je li pisanje oblik čišćenja? Što Vas je pisanje naučilo o sebi?
Pisanje me je o meni naučilo da sam pjesnikinja. Naučilo me i da budem pažljiva, precizna, nježna i jaka. To je puštanje svog unutarnjeg djeteta da se igra u svijetu kao na igralištu.
“Jednom će doći ali nemoj ih slušati” (Etika kruha i konja). Imaju li ljudi potrebu kvariti tuđu sreću? I jesu li ljudi u stalnoj potrazi za srećom, a da ni ne znaju što je ona zapravo?
Mislim da je ljudski željeti biti sretan. Svijet nam nudi mnoge surogate, instant-sreće, kratkotrajne stvari. Osobno nalazim sreću u sebi, u ljudima i životinjama koje volim, u malim stvarima, u velikim idejama, u ljepoti, u planovima koji se ostvare i slučajnostima.
Na čemu trenutno radite?
Trenutno radim na trećoj zbirci koja se zove Vidljiva kost. Izaći će sljedeće godine. Također radim na jednom međunarodnom festivalu u Grčkoj koji se zove Thessalian Poetry Festival.
