tijelo me nevoljnu otcjepljuje od sna.
ruka uspavana na mom boku
u dalekoj je vezi sa čelom
koje mi se naslanja na tjeme.
gledam kroz prozor
pravo u podbulo lice kasne jeseni.
pogled ostaje zaglavljen
u zgrčenim granama oraha.
zamišljam kako istovremeno rastu
krošnja, stablo i korijen,
što se tiho podvlači pod temelje
naše kuće.
najsporije, ipak, šire se godovi.
osjećam za vratom živ dah,
potom težinu sopstvenog mesa.
koncentrišem se na prisustvo stvari
koje sam, po želji, birala i rasporedila:
u sorda novembarska jutra
budimo se zbog popisivanja.
i već počne zima.
noć je obukla pidžamu na zvjezdice
i legla na snijeg.
nas dvije gazimo po rukavu
manje ulice.
jedna drhti, nemoćna
da prisustvom umiri tijelo.
laka bjelina ujedinjuje istrajne
usamljenosti gradskih entiteta,
smiruje oštre konture.
ali, uskoro će poluge i motori
pokrenuti najbliži točak neba
i pravu prirodu grada.
ta je misao podsjeća na umor
koji rađa novu –
da je na zavijanom seoskom putu,
legla bi pod prvo drvo
(poželjno i jedino)
i utonula u omamljujuću mekoću
pod zaštitom krošnje
(poželjno velike).
priroda svake prirode
u korijenu je jedino okrutna
i tek odatle kreće grananje
o kom valja govoriti –
trgnuh je momenat prije nego će joj
pomisao na centralno grijanje
ubrzati hod i cirkulaciju.
osvojeno po naredbi želje
palo je lako ko lanjski snijeg.
ovaj što sada pokriva put,
uznemirava ravnodušnošću.
prije nego koraknem dalje,
osjetim kako se pod gusto
složenim slojevima
kao podtekst prostire
mreža žilica sleđenih travki.
talentovana je za preticanje
(i još nekoliko vidova smrti).
evo, baš sada,
njene se kosti utrkuju sa hladnoćom,
usporavajući neznatno
na dionici pored parka
u kom se slojevito obučeni
snijegom čašćavaju
malobrojni klinci i uglavnom psi.
da je vrijeme ručka
(koje je nekad stvarno postojalo),
park bi bio pust.
svaka kora izgledala bi crnje,
vlažna i hladna,
i na minus deset
cijela jedna vojska
u tamnim uniformama,
pokorno nepomična
pred prirodnim autoritetom bjeline
možda bi je navela da pomisli
kako je (ne)prijatelj
daleko moćniji
od onog pod njenim kaputom.
ali, mir je antidar, kaže ona,
mora se zaslužiti.
prosipa riječi kao staklence,
ne čekam više nikoga,
dok juri ispred mene
kroz smrznuto igralište,
život će ti proći u čekanju,
zabrinuto cupka
na tankom ledu,
dodaje još:
posljednje ruke na tvom tijelu
skinuće s kože
samo novi par ruku,
prije nego se oklizne i padne.
brzo ustaje, i nastavlja dalje
(ali cijelim putem
kao da čujem
kako nešto puca).
čekanje će zamijeniti
samo novo čekanje,
ako sam je dobro razumjela.
to po čemu hodaš nije led –
to su klikeri,
kažem joj sredinom zime
kad misli da odlazi od kuće
u čizmama od sirenine kože
tako brzo da izgleda
kako hoda tik iznad zemlje.
vrati se, šapnem,
kad god želiš, govorim
sebi, i zatvorim vrata
usne duplje
dok ponovo
na njih ne pokucaju
toplo obučeni glasovi.
dižu se kapci
i vidim –
na nekom se madracu budi
brekćuća krv sapeta kožom,
kalupom praznine mojih dana.
iz sedam sniježnih kora
koje su se naizgled
jedine obnavljale
u tišini neobično dugoj
za iole pristojnu zimu,
ovog jutra je konačno
iznosi na sunce.
rastresa je i širi
s opranom posteljinom
ispod kreveta za grožđe.
umorene ruke spusti
negdje između sjećanja
na razgranatu lozu
i neizvjesne mogućnosti
rasta.
pod naletima
iznenadnog vjetra
tkanina se sjete
zalijepi za lice
snažno, poput šamara.
po ko zna koji put
mami
nas dvije sjedimo pored prozora
kroz koji sam prije deceniju posmatrala
nepomične krhke stabljike
zavisne od naše brige i neba
i shvatila da moram otići,
i od tada uvijek redovno odlaziti.
govorim kako kretanje izaziva
na rast i obratno.
dok pričam, pogled razapinjem
o snažne, isprepletane krošnje,
gole, ali neumorene zimom,
ne kažem da mi je jasno i ovo –
evo deset godina i to drveće se kreće,
u svim pravcima.
već u voćnjaku smo ništa.
ipak, govorim to tiho,
gotovo se dodvoravam stablima,
savijajući se
i pod najmanjom grančicom.
travke će se izvjesno dići, mislim,
mada za nama sada vidim tragove.
ravnodušnost je protivprirodna,
ona se buni.
kao bezazleno strano tijelo
koje organizam brzo zaboravlja
sunce nas izvlači iz vrta
na ledinu.
kao i smisao,
ćutim, baš kao ljepota.
patimo li manje
za onima koji umru na proljeće,
okrećući glavu od prozora pita.
nedaleko jednu spuštaju u zemlju.
nestaće u njoj,
kao nedavno snijeg,
i s njim sitni, crni tragovi.
nad tlom tutnji potencija
zaborava.
tuče i o naše okno.
probija se prvo ka mjestima
do kojih ne stiže prostor,
osvajajući neminovno
dane koji dolaze.
ciklus pjesama iz knjige poezije
Mi, marije (Podgorica: Fokalizator, 2020; Beograd: PPM Enklava 2020)
