Paradoks slobode
Sloboda kao čežnja
Prve impresije pri čitanju pjesama Zorana Krstića, otkrivaju zagrebačkog mladića stasalog koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, koji pod utjecajem glazbenih supkultura, američke književnosti i društvenih pokreta, oblikuje svijest i svoj osjećaj života. Paradigma njegovih nastojanja, a po tome se ne razlikuje od svoje generacije, jest sloboda. Osjećaj individualizma suprotstavljen kolektivizmu i totalitarizmu.
Taj period prikazan je u drugoj cjelini zbirke naslovljenoj Biciklisti s nasipa, što je zapravo stih iz pjesme Moj grad. To je vrijeme mladenačkih ideala, kasnog djetinjstva, lirskih zapažanja okružja u kojem se živjelo, kasnijih čežnji za onim lijepim što je izgubljeno. „ja tražim / krošnje iz djetinjstva / tražim / trešnje iz predgrađa / tražim izlaz iz ulica / beznađa…. ja sanjam / bicikliste s nasipa / dok zima / špekule rasipa / moj grad / snijegom zasipa“, i nekoliko vrlo lijepih stihova u pjesmi Kad se nismo poznavali: „nakon / buđenja iz / ništavila / poželjeli smo / povratak u dane / kad se nismo / poznavali / kad smo saonicama / klizili po oblacima / a kopljima pisali / po prašini“… ili „snovi su / mirisali na / pragove željezničke pruge / poljupci / u sjeni vjetrova / zapinjali o stihove“ (Jučer ujutro). No bez obzira na čeznutljivost ovih pjesama i u njima se implicira i ponekad eksplicira jad i gorčina „ovaj grad / oduvijek je bio gad / tjeskoban za domaće / natmuren za strance / tukao je svoje kurve / i zlostavljao pijance“… Zoran korespondira s marginalnim likovima „masne kose / prljave brade / pijane žene“. Nezrela škvadra, pa ipak, taj mu se život čini lijep, iskren, slobodan… Sloboda je tada bila čežnja otvorena svim mogućnostima svijeta…
Sloboda kao izgubljen san
„Hoće li sloboda umeti da peva / kao što su sužnji pevali o njoj?“ Branko Miljković
To Miljkovićevo pitanje postavlja i Zoran Krstić. Temeljno obilježje njegova pjesništva je socijalno, a kritičkim stavovima izražene životne situacije upućuju na marksistički (u najboljem smislu) vid angažirane poezije, danas potrebnije nego ikad prije. Poetski je iskazana bit otuđenja: „smeta me / najava novog treninga / još jedan radni / dan / djelatnost što / nikome / ne donosi sreću“ (Najava novog treninga, naslov ove pjesme, naslov je i prvog ciklusa zbirke). Još žešće iskazana društvena je kritika u pjesmi Kameni lavovi: „vrijeme je / tehnike i znanja / svatko / laje i / zavija sam / radi da bi / kupovao / gomila da bi / vjerovao / plaća da bi / postojao“… O konkretnom angažmanu, o otporu, on dalje pjeva: „moj život je / punk / pjesme za / pjevanje / postaju / pjesme za urlanje / pa ću nastupiti / takvo što / izvesti pred svima / ispred nečije / ograde / s kamenim lavovima“.
Društvena nejednakost prisutna u socijalizmu, siromaštvo uravnilovke iz kojeg je bila izuzeta politička elita, tranzicijom se produbila, pojačala, postala beskrupuloznija, prihvatila nasilje kao princip djelovanja. Ali ono najstrašnije, sve prisutnije i danas, obiteljsko je nasilje nad djecom o kojem Zoran piše u vrlo potresnoj pjesmi Ovaj svijet, pri čemu kao moto represije uzima Njegoševe stihove: „Sv’jet je ovaj tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj!“.
„Nevoljko živimo u ovom svijetu / jer tu te otac / prebio željeznom šipkom / pa još vezao za šljivu / da vani provedeš noć / a u nedjelju te / poveo na tekmu / kao da se ništa nije dogodilo“….
„Ja još nisam ni krenuo u školu / kad me majka / vatreno uvjeravala / da smo / skladna obitelj / prepuna ljubavi i / razumijevanja / a onda me tjerala / da ulazim u krčme / i tražim pijanog oca / prije no zapije / cijelu plaću“… Središnja misao ove pjesme je: „i ti i ja smo / rođeni u areni / i nemamo kamo pobjeći / iz ovog svijeta“…
Izgubljen svijet – trovanje slobodom
U trećem ciklusu ove zbirke naslovljenom Od negda podešen radio, otvaraju se unutrašnje reminiscencije, ljubavni i drugi osobni odnosi, problem roditeljstva, melankolična raspoloženja, praćenje propadanja prirode; svijeta u kojem sloboda kao i sva druga ljudska svojstva, postaju robom široke potrošnje. Slobodna nesloboda stvar je društvene određenosti, društvenog totalitarizma u kojem čovjek preživljava kao tuđe, od sebe odvojeno biće, zatrovano prividnim izborom, a zapravo potpunom zadanošću uvjeta života. „Svijet je / za nas smetlište / hodamo njime / s gađenjem / snovi su nam / festival užasa / njihovo tumačenje / najbjedniji pokušaj / pronalaska identiteta“ (Neprilagođeni).
Bez obzira na temeljno nezadovoljstvo, tjeskobu, nemogućnost ostvarivanja ljudskih svojstava, u pukotinama čovječnosti proviruje ljepota. To je u pjesmama izrečeno u nekoliko navrata: „Žigosani kamenjem, / kojim smo kao djeca / razbijali glave, / oplemenjeni / olujnim svađama / i slatkim pomirenjima / pod toplom kišom dudova, / prstenovani mjesečinom, / narcisoidno uronjeni / u ogledalo rijeke, / trajemo u otporu redu, / tražimo kocku šećera / u bisagama uspomena.“ (Nespremni)
„O kako ljudi / dobro pišu / uvjereni da su dotakli istinu / i kako je / kako je to isto / neki lažni umetak / u život / kao ovo prerano proljeće“… (Prerano proljeće)
M. Heidegger napušta sve uobičajene pojmove slobode… Čovjek ne raspolaže slobodom, ne “posjeduje” je, već obratno: sloboda posjeduje čovjeka i to tako izvorno, da jedino ona osigurava čovječanstvu odnos koji svu povijest tek utemeljuje i obilježuje.
U zbirci pjesama Trovanje slobodom, Zoran Krstić zatrovanost života prevladava odmakom u slobodu stvaranja, u trenutke istovremene izrecivosti i neizrecivosti „ljudske nemoći, / gubitkom značaja / u obruču vlastitih misli.“ (Sjene noći) „Bez izrazite namjere / prenio je potomcima / potrebu / za njegovanjem iluzija / vječnih kao kruženje voda“…( Adam), čistom neposrednošću doživljaja: „za tobom je / lelujala kosa / kao morska trava / sakrio te doletjeli tramvaj / zaslijepio me / bljesak svjetla / u staklu“ (Epizoda)… Trenutkom koji je poezija…
Marija Lamot
