POTRAGA
Lijepa životinja nepoznate vrste
nasrće na rešetku jezika,
trese se staklena kugla, izvrće grad,
rastresa snijeg, razlijeva se voda
ispod sna, traži se riječ koja bi je zasitila.
Gasi se elipsa dana i prelijeva
u začuđene oči putnika, koji je to dan,
koji je to grad, koja se zagonetka oprašta?
Lagati, sanjati, ostati u putovanju,
vratiti se strpljivim ostacima?
Pomesti snijeg pred vratima.
Puni se i prazni zaboravna kutija,
istom se strašću sabire i oduzima.
Kristali šećera na dječjim rukama,
uskovitlane i raspomamljene zvijezde,
nekome hrana, nekome glad ispod
jastuka, bestežinsko perje, rasparani san,
uvijek iznova, u kovitlacu svjetlosti,
lebde i odgađaju pad, klupko obostrano,
zaigrano dno, anđeo bezbrižno prolazi
i nikome ništa ne govori.
PRISTAJANJE
U tvom pomirenom snu tijelo tone u blato,
rijeka potapa svoju obalu, pijesak zaboravlja
svoje zlato, kiša ne prestaje ispirati grad
kao da je svaka slika isplovljavanje,
plutanje između dva nevidljiva obzora.
To jednostavno pristajanje brodova,
ptica i oblaka, izmorene sjene vode, tamne
brazde pjene u tvom nepomičnom krvotoku.
Ovdje gdje sve završava i sve počinje,
gdje sat otkucava prije i poslije, oslobođen
u snu, prepoznaješ je, približavaš se i udaljavaš
u istom traženju. Sve vrijeme što ga imaš, sve vrijeme
dok je gledaš, sve manje tužnu, sve manje veselu,
maše i gleda vodu i voda gleda svoju zagonetku.
I ne prestaje prijetiti, ne prestaje kišiti, grad ne prestaje
iščezavati, na vršcima prstiju, da te ne probudi,
nečujno odlazi i u toj se slici još jednom sve ponovi.
MISAO O POSTOJANJU
Kao kad dječak stoji kraj prozora
i promatra kišu, satima, danima, godinama,
i tako raste s kišom, i kiša u njemu,
staklo vremena, misao o kretanju i uzviku
koju, opčinjen, zaboravlja i taloži u okviru.
Noću mu prostirem najmekšu postelju,
s lakoćom ga podižem i prenosim dok se
zanesen smiješi vjetru i praznim ulicama.
Nikada ga ne dotiče tama, siguran u svojoj
zračnoj košulji, kosa mu prekriva lice,
izgleda drukčije, ne nalikuje nikome;
kao da nikada neće prestati padati,
noć puni tijelo novom bojom i oblikom,
beskrajem i vremenom što ga je napustilo.
Gledam ga zadivljena, čekam da se nataloži
misao o vodi i stablima iz nenastanjenog,
bezbolnog sna. Ispod leda grozdovi zvijezda,
čuvam ih za njega, čistim od mraka i vraćam
u zaborav. Između dva svijeta hladno, sklisko
staklo, ugašeni zvukovi, potopljene riječi i stvari,
kretnja i uzvik zatočeni na svojoj beskrajnoj putanji;
kao kad dječak stoji kraj prozora
i promatra kišu, satima, danima, godinama,
svojim dahom zamagljuje staklo,
a potom briše napisano, tajno, beskonačno.
POGREŠNA VRATA
Čujem korake. Zadržavam dah,
skrivam se iza vrata, stvrdnjavam
slike u čvorove mraka i čekam
da prolista njihov tamni sjaj.
Stablo sam, pronalazim put do rušenja.
Dječak sam, samo želim sići i pobjeći
van, ali kada otvorim vrata, ispod praga
nema više ničega. Izlaz za nuždu, vrata
za san, od korijenja noći mladice jutra,
vrata za lako i jednostavno, uvijek
pogrešna vrata otvaram.
POVIJEST BOLESTI
Zaboravljanje riječi, nadomještanje nepostojećima:
šuma koju sanjamo, lišće koje skupljamo, snaga koju gubimo,
nepoimanje dana, mjeseca i godine:
pronašli smo mjesto na kojem ćemo prespavati,
prespavat ćemo ledenu sjetvu vjetrova, potope i požare,
sva preostala listanja,
nesnalaženje na otprije poznatim mjestima:
izbezumljene, pregažene sjene, prizor opustošen licima, lica
opustošena prazninom prizora,
gubitak pamćenja i prostora:
disanje iz mraka u mrak, osnažena kuća biljaka, bujno
uplašeno, zeleno čekanje pred nepostojećim vratima,
osamljivanje, osjećaj napuštenosti:
obnovljena bjelina i njezina tamna sestra blizanka,
stiješnjeno sunce, i sunce posvuda,
odlaganje stvari na neuobičajenim mjestima:
u ustajalim noćima, u tišini biljaka, obasjana postelja,
naslagani jedno do drugoga, jedno u drugome
u odlaganju, u zaboravljanju, u napuštanju
u nerazumijevanju, u gubljenju
NI SAN NI BUĐENJE
Opet ona ista voda nadire i napaja
širom otvorena, žedna usta vremena.
Ako gledam iznutra, guši ih i odvlači
u svoj zaglušujući mrak, ako gledam
izvana, posađeno sunce prerasta svoj
posustali dan; ni san ni buđenje, kažu
zvijezde, hladne od spokoja. Kopam
oči čudima i bacam ih pred naša stopala,
i tek što se otvaraju vrata, lijepi se pijesak
daljine po zgnječenim ostacima. Ljepljiva
sluz preostalih koraka, sve dublje propadamo
što se jače otkopavamo, i jasno nam je da
hodamo okrenuti od tla, svijeta, razuma,
da je dno točno iznad nas.
STAKLENKA S BOJAMA
Dovrši sjaj, ugasi led, zaustavi put
od ruke do pokreta, pronađi nove ruke
kojima ćeš izvaditi osrčje, prebrojati
godove, posegnuti u najdublje, zavojite,
zrakasto nakupljene.
Izaberi sliku koja ti se najviše sviđa,
kamenčiće na plaži, puževe kućice,
pleši po valovima, hodaj po vodi
i ne govori nikome zašto se odlama i tone.
Zamisli grad i naslikaj ga, razastri mrežu
zvukova i prepusti ih struji ulica,
budi ispod, iznad, pokraj, budi u prolazu,
u hladnoj i nenastanjivoj, u kući
s tvojim imenom, obiđi je sa svih strana,
oblijepi je slikama vjetra dok se puni
zemljom i plesom biljaka, uspravljanjem
vode i odjeka. U kući je mrak, u mraku
staklenka, u staklenci se jedna boja
zamrznula i rasprsnula, ali prije toga
nacrtaj vrata i prozore, posadi stabla,
svojim zračnim rukama načini zaklon
pticama, napuni im oči svjetlom i sjenama,
ne zaboravi sebe, počni od stopala,
ako se slika pokrene, ako se led otopi,
ako se išta bude moglo vidjeti.
NEMA NIČEG
U računalu ti prostire svoju najskuplju postelju,
u pomno biranim, binarnim snovima nosi te u oblaku,
lebdiš u polju tišine i mirišeš posebno probrano
bestežinsko cvijeće, skačeš od sreće
u plodnoj vodi slobode, u prakrateru beskraja
ili samo panično urlaš o neprobojno staklo,
ovdje nema života, ali ovdje nema smrti
i nema ničeg što ih razdvaja.
PISAR
Kada bi to bila noć u kojoj je sve počinjalo,
kada bi to bila noć u kojoj je sve postojalo,
kojoj je nalikovalo sve što sam pisao,
u kojoj je nestajalo sve što sam znao.
A pisao sam kao da pišem bogu,
kao da mogu pisati do same vječnosti,
pisao sam danima i godinama, probijao slojeve
straha i vremena, slova su se talila
pod mojim prstima, blistala na svjetlu i tonula.
Pisao sam na pismu koje nisam poznavao, na jeziku
koji nisam razumio, u svijetu koji nije postojao.
Pisao sam po vodi i kamenju, pijesku i prašini,
kao da pišem po hostiji, kao da pišem po božjoj koži,
pisao po zemlji, stablima, tijelima, kao po karti
svijeta kojeg nema i nikada nisam saznao
što sam to pisao, što znači to saginjanje i pisanje po tlu,
taj plamen, taj žar, to vrijeme bez sunca i mjeseca,
samo fini pijesak moga crnila, kosti samljevene u prah.
Ta noć puna radosti i tajne. Zvijezde su se rađale
i umirale pod mojim prstima, u tom blistavom crnilu
bio sam blizu vraga, blizu boga, bio sam pred prvim
i posljednjim vratima. Pisao sam i brisao, pisao i brisao
i nikada nisam saznao što sam to napisao.
Kada bi to bila noć u kojoj je sve počinjalo,
kada bi to bila noć u kojoj sam postojao.
