04/08/2020
Pretraga
Marina Gudelj: Kao ljudi, naučeni smo da kopiramo, to je ujedno i prvi način na koji učimo.

Marina Gudelj: Kao ljudi, naučeni smo da kopiramo, to je ujedno i prvi način na koji učimo.

Marina Gudelj (Split, 1988.) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru i otada malo radi, malo ne radi kao profesorica hrvatskog jezika u školi. Prvu književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17.-om izdanju Festivala europske kratke priče.  Dobitnica je nagrade “Prozak” za najbolji rukopis autora/ica do 35 godina starosti za godinu 2018.

O pisanju i zbirci priča “Fantomska bol” razgovarali smo s Marinom Gudelj.

U jednom prijašnjem intervjuu objasnili ste što nalazite u pisanju.  ‘’Volim savitljivu stvarnost, pronalazak nestvarnog trenutka u čistoj realnosti.’’ Da li to upravo proživljavate nakon Nagrade Prozak te objavljivanja Vaše prve zbirke priča ‘’Fantomska bol’’?

Objava knjige nakon toliko čekanja svakako se može činiti kao nestvaran trenutak, no zapravo mi je sve djelovalo najprirodnije moguće. Ne čini mi se čudotvornim, baš suprotno. Valjda sam se načekala. To ne znači da nisam uzbuđena ili sretna zbog objave, naravno da jesam.

Da li u trenutku inspiracije prenosite na ‘’papir’’ ono što osjećate ili imate unaprijed zacrtan plan priča? Pišete li za sebe ili ipak pomislite što čitatelji traže od Vas?

Ne pišem s namjerom da prenesem neku isključivu poruku. Često se u procesu pisanja tema sama iskristalizira. Vodim se različitim načinima, ponekad krenem samo od smišljene prve rečenice koja onda vodi dalje. Nekad me vode likovi, više se oslanjam na ono što bi oni napravili ili ne bi napravili nego na ono što, uvjetno rečeno, mora biti priča.

Bilo je priča za koje sam baš željela nešto posebno reći, no rijetko bi to na kraju tako ispalo.

Ono što pišem isključivo za sebe nitko ne čita. Ponekad to doradim pa pustim van. Dakako da mislim na čitatelje, čini mi se da bi svi trebali, odnosno takvo što i sama kao čitateljica očekujem od autorice ili autora samim time što volim čitati ono što je dobro. Moja pažnja očituje se u bijegu od sentimentalnosti (kad pišem samo za sebe sve je vrlo dramatično i patetično) ili pretjerane stilizacije.

Većina ljudi koja se odluči na pisanje osjeća se ugodno u intimnosti svoja četiri zida stvarajući priče za svoje čitatelje, no dogodi se trenutak kada autor mora predstaviti svoj materijal pred publikom. Kako se nosite sa javnim promocijama? Osjećate li strah pred nastup?

Tome se još uvijek učim. Nisam pretjerano sklona javnom govoru, ali trudim se. Bilo je nastupa za koje smatram da nisu mogli proći katastrofalnije nego što jesu, a posljedica su početničke treme, no kako vrijeme ide, navikavam se.

Čitajući priče iz Vaše zbirke obuzima me osjećaj da mnogi od nas žive život namijenjen drugima. Zašto nas toliko koče tuđa očekivanja, drhtimo pred svakom promjenom i nemamo  hrabrosti  složiti vlastitu priču već prihvaćamo što nam drugi nameću?

Kad bih znala odgovor na ovo pitanje, bila bih čudotvorac ili bi barem k meni dolazili da im gledam u karte ili talog kave.

No, istina, likovi u mojoj zbirci zbilja su uplašeni, strpani u tuđa očekivanja zbog kojih onda njihova prava priroda kapka iz njih i curi tamo gdje možda ne bi trebala.

Kao ljudi, naučeni smo da kopiramo, to je ujedno i prvi način na koji učimo. Ostati tamo gdje nam ne odgovara osobni je, ali i društveni problem koji nije baš lako rješiv s malo lude hrabrosti. Čovjek nije sam, samim time okružen je s milijun opravdanja, valjanih i prozirnih, zašto nešto ne bi trebao učiniti.

Doduše, smatram da svi mi na koncu napravimo ono što želimo, na ovaj ili onaj način. Baš kao i moji likovi i baš kao i njima, nekad to ima užasne posljedice jer smo toliko dugo čekali.

U kojoj se mjeri stigmatiziraju ljudi koji su napravili iskorak iz svoje sredine vrlo se dobro  vidi u priči ‘’Tetka Jelena’’. ‘’Zabranjeno je, nosi usud. Boga, vraga i Jelenu ne spominjemo, a njihova imena pišemo kraticama straha kao na glagoljskim spomenicima.’’(‘’Fantomska bol’’, Marina Gudelj). Usađujemo li već djeci strah i predrasude prema drukčijem i nepoznatom?  ‘’…glad za nepoznatim koje se nikada nije posluživalo u našoj kući.’’ (‘’Fantomska bol’’, Marina Gudelj)

U društvu u kojem se krećem to je vrlo slabo, ako i uopće izraženo. Međutim, u gradu u kojem živim, na nekoj općoj razini, bilo kakva različitost se pretura po kavama, internetima, novinama i nerijetko eskalira u nasilju. Doduše, različitost ide u najmanje dva smjera, a često ni s jedne strane ne postoji, ako ne razumijevanje, onda barem blagost.

Priča Tetka Jelena tematizira jednu starinsku vrstu istupa, odnosno prijestupa gdje razmetna kći uzima pripadajući dio kuće i odlazi za svojim životom, s razlikom da se ova kći ne vraća. Neki bi i danas, nažalost, smatrali da je Jelena izdajica obitelji.

‘’Nije li svaka prava bol fantomska? Nije li, na kraju krajeva, sve što osjećamo nekome drugome fantomsko? Bol nedostajnja također je, u svakom smislu fantomska.’’ (‘’Fantomska bol’’, Marina Gudelj). Za neke osjećaje ne postoji ljestvica boli, no ne znači da je patnja manja. Nisu li svi likovi u Vašim pričama iskusili baš tu fantomsku bol?

Naravno da jesu, svi baš svi.
Kad sam krenula sa stvaranjem priča za zbirku nisam imala jasnu viziju o tome što će uopće te priče povezivati. Imala sam svega par priča kad sam se javila na natječaj Prvi Prozak Na vrh jezika. Kad su mi javili da sam ušla u uži izbor, napisala sam još par samo da im mogu nešto poslati. Kasnijim čitanjem tih najranijih priča zaključila sam da su mi likovi osmljenici, bez obzira jesu li u društvu, obitelji, ljubavnoj vezi. Tako je i radni naziv zbirke bio Sami. Kasnije je došla priča Fantomska bol. U početku je bila zbrčkana, što vremenski, što pripovijedno. Tu je Kruno Lokotar uskočio i iskazao se. Kad sam složila priču kako treba uočila sam da svi ostali likovi nisu sami ili osamljeni, oni su svi nečim osakaćeni i to upravo tako, fantomski, nekad i neprimjetno, a što je najvažnije, nekome iz njihove okoline sasvim nerazumljivo.

‘’Govorili su da sam vještica.’’ (‘’Fantomska bol’’, Marina Gudelj). Nisu li sve žene pomalo vještice?

Od situacije Vještice iz Rija do danas prešle smo dug put. Sad vještica zvuči kao kompliment. Jednom se to već na sličan način spominjalo. Vješta žena – vještica.

‘’Sve ovo počelo je onda kad sam samu sebe susrela i nisam prepoznala.’’(‘’Fantomska bol’’, Marina Gudelj). Jeste li ispunili svoja dječja očekivanja?

Radim u školi s djecom, odnosno tinejdžerima koji imaju od desetak do četrnaest godina i često se zateknem u uspoređivanju svog i njihovog djetinjstva. Zanimljivo da se sjećam događaja iz vremena kad sam bila dijete, ali veoma slabo i načina na koji sam ih doživljavala. Zato mi je teško odgovoriti na ovo pitanje, nisam sigurna koja sam uopće očekivanja imala kao dijete i jesam li ih imala. Dakako da pamtim što sam u kojoj dobi htjela biti kad odrastem, no to nije odgovor na ovo pitanje. Znam da sam kao dijete mislila da svijet drugačije izgleda i da sve mora biti onako kako to vidim u svojoj neposrednoj blizini. Drago mi je da ta očekivanja nisu ispunjena, hehe.

Voljela sam pisati i kao dijete, izmišljati igre i priče, bila sam sklona igrati se sama satima i provoditi vrijeme u svojoj glavi, ali da sam tada očekivala da ću biti spisateljica, to svakako nisam. Točnije, dok sam bila dijete uloga autora ili autorice bila mi je potpuno nevažna. Zanimala me isključivo priča, a nisam se pitala odakle ili od koga dolazi.

Koji su Vaši snovi? I ako mislite da se od snova ne živi, mislite li da nam barem olakšavaju javu? ‘’ Ovdje se od snova ne živi, običavao je reći na kraju svake priče. No mi smo živjeli.’’ (‘’Fantomska bol’’, Marina Gudelj).

Ma naravno da se od snova živi, od snatrenja što će iduće biti i nade da će biti dobro; od ideje da ćemo se izvući, od dobrih planova, pa makar bio i samo plan za godišnji, od sna da će se stvari globalno i društveno promijeniti, od malih snova, osobnih, do velikih, globalnih, ljudskih.

Dakle, od snova se živi, ali od snova se ne zarađuje.

Written by
Petra Đorđević

booke.hr

Na portalu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku, kolumnu i zanimljivosti iz svijeta knjige naši će gosti odgovarati na katkad uvrnuta, neobična i politički nekorektna pitanja. Izbjegavat ćemo standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.