Prozaikova etida
Simple present perfekt – pluskvamperfekt. Futur; prvi second third conditional. Condition = stanje, bolest, uvjet, uslov. Živim bezuslovno, znaš? Les études Béle Bartóka. Vježbaj prste, trebat će ti u životu. Što bih učinio dosad kad bih se bio izgubio? Isto što i ti. Valjda. Ne volim ekspresionizam samo modernizam: “ASSEZ AVEC TOUTES CES COULEURS!” We can do without them. Gledat ćemo svijet in black and white – ebanovina i slonovača. Condition = stanje; sranje. Bio sam jednom zaljubljen onda nisam a onda once again jesam. La vie ç’est love. A bez love se ne može. Prošlo prošlo vrijeme – moj život tek je počeo. “THE WHOLE WORLD IS BEFORE US, BABY!” Crveni grčki križ plava šestokraka. Jedine boje koje nam trebaju; ponekad. Bio bih, prije, napisao i – žuti krug. But, znaš, the yellow Sun disc danas je dépassé. Znaš, kažeš? Trés bien. Budemo vidjeli. Condition = bolest, stanje organizma. Mikroorganizma tijela u makroorganizmu uma. Le diagnostic: Život. Imperfekt lomljah prste. Danses roumaines, bunjevački baby-bearing bokovi. Imperfect nisam savršen. Nisam svršen – ovo jest.
Pisac-piljar
Ja odvagnem svaku riječ; poneke i više puta. Nekad dam i više nego što tražite. Nekad Vas, pak, zakinem za najbolju robu. Nudim Vam slatko i nudim Vam trpko. I, naravno, ono što zovu zeleno s notom gorkastog klorofila.
“Opet ćete pola kilograma ovih najslađih? Ali, već su skoro prezrele.” Odvagnem. Deka previše – nema veze, ionako su moje kruške jeftine.
“Aha, pekmez ćete praviti.” Pametno. On stoji na polici čekajući svoje vrijeme. A na mojim policama, u mojoj smočnici – knjige. Svezak do sveska, svesci na svescima. Nisu slatke. Ja preferiram gorko i kiselo. Ženice i starci koji kupuju kod mene, koje ne vole “plastično” voće i povrće iz marketa, bez mirisa i okusa; oni uglavnom traže slatko. I ja se radi toga trudim da svake godine na mojoj tezgi bude slatkog: krušaka i dunja koje mirišu na djedov stari Stari zavjet. Jagoda i malina što valjda posuđuju svoju boju ljubavnicima u jeftinim prijevodima ljubića iz supermarketa. Muškatne bundeve pravi su hit posljednjih godina. A ja, meni hit nikako da se posreći.
Poslijepodnevni metež pospremanja robe zamijenim, čim dođem kući, spokojnom tišinom u kutu kuhinje. Samo ja i moj butternut-narančast “UNIS tbm de Luxe” pisaći stroj. Kažu mi da je narančast, oni rijetki koji uđu u moj stan – ja to sam ne mogu procijeniti jer sam od rođenja daltonist-akromat. Mmm, mango – egzotika – erotika. Ne, isuviše je jeftino.
“Daj nešto gorče, ljuće, realnije!”
Pelin i kulen. Kulen je dobar, sjedne na želudac pa Vas cio dan podsjeća da ste ga jeli. Takvi želim da budu moji stihovi i proze. Da Vam sjednu na dušu i da o njima mislite cijeli dan.
Loša vremena za nas pisce-piljare. Neminovno ću dogodine uvrstiti u ponudu i pelin, travaricu i šljivu. A ispod tezge – svoje piskarije. Ma, samo da se narod nečime opija.
Aurora aequatorialis
Rose, Madame de Marais, jednog je poslijepodneva primila dugo očekivano pismo od brata koji je već više od dvije godine boravio u Francuskom Kongu. Njegova se kolonijalna avantura izrodila iznebuha jednoga jutra 1898. godine, kada je teklićem javio u kuću de Marais kako je prethodne noći doživio snoviđenje o napuštanju Republike i zlatnom usudu na Crnom Kontinentu. Prije polaska na put, Lucien se s obitelji susreo samo jednom. Prolivene su suze, izmijenjeni prisni zagrljaji i poljupci u obraze. Pisma su u početku bila česta, kasnije sve rjeđa. Pismo koje je Rose de Marais primila 18. prosinca sljedovalo je onomu koje je stiglo još u kolovozu.
3. prosinca 1900. (praskozorje)
████████████, Port-Gentil, Gabon, Afrique-Équatoriale française
“Draga Rosette,
osjećam da dolazi ono vrijeme o kojemu sam sanjao. Dugo već nad sobom ćutim težak i taman oblak melankolije. Isti onaj oblak koji sam radom odagnao kada je père preminuo. Tada je bilo drugačije, bio sam dječak, ████████████████ ████████. Oprostite mi ti i ████ na tome što vam nisam pisao nekoliko mjeseci. Imao sam svoje razloge. Poput majke, ████████████. Naša je ████ nasljedna. Nešto nam je u krvi. Duševno sam loše. Kako su djeca; kako su Auréle, Violette i Blanche? Često žalim što se nikada nisam oženio i imao svoju djecu. Istina je da sam █████████████████████, ona ju je nazvala Élie i tvrdi da sam joj ja otac. Ironija je što ne će nositi naše prezime iako je jedina zapravo crna. ███████████████████ pa prelazim na onu nezgodnu stvar koja me je potaknula da se najzad javim. Prethodnih sam nekoliko noći probdio. Razlog je tomu – svjetlost. Aurora. Prava, nisko na nebu, iznad zaljeva i grada. Mislim da silazim s uma. Geografski je nemoguće, logički je nemoguće. Je sus fou! ████████████ ███████████████ polarnu svjetlost, ranije bih ga bio smatrao slaboumnim. Sada se mirim s činjenicom da sam ja slabouman. Ujutro sam se raspitao u gradu, u luci. Dovraga, nitko osim mene ne vidi te blještave zastore žutih, ljubičastih i bisernih čestica koje titraju noćnim nebom i poput usporenih valova lelujaju nada mnom. Osim ████, a on je napola slijep i nekim se čudom još održava na životu iako za takvim čime više nema nikakva povoda. Vjerujem da u mojoj mahnitosti vidi zrno nade da zapodjene razgovor s nekim tko bi ga pokušao razumjeti, tko ga ne bi ismijavao i psovao, tko bi ga gledao kao ljudsko biće. Moji su dani mračni od oblaka koji me prati, a noći besane od te demonske svjetlosti. Zatvorim sve zasune, navučem teške zastore preko prozora – ali pomisao na tu nadnaravnu pojavu ███████ nagriza moju svijest, i kada zatvorim oči, umjesto tame vidim raznobojne oblake, lukove, paru i korone kako mi pale zjenice ispod kapaka i koliko god ih stišćem, talasanje boja bode me kroz očni živac pravo u centar mozga. Kada za popodnevnih sati uspijem nakratko zadrijemati, javlja mi se opet onaj isti san ████████████████████. Tama, tama u kojoj vidim sebe koji se približava točki srebrno-zlatne svjetlosti, samotnoj zvijezdi koja je nadohvat ruke beskrajno udaljena. Javljaju mi se u snovima neki ljudi koje tek kasnije srećem. Poludio sam! Možda je vrijeme da posjetim crkvu. Priča se da ovdje neke žene to i dalje rade, ██████████████████████, možda je Élie stvarno moja i ████ █████████████████████████ što sam joj upropastio život.
Molim te, Rosette, molite se za spas moje duše.
Novca ne trebam. Dogodine planiram put do Marseillea. Do viđenja, budite zdravi, kada ja već nisam.
S ljubavlju vaš,
Lucien Noiret”
Rose de Marais primila je na Božić, 25. prosinca, pismo adresirano na sebe pod nom d’usage, Rose Noire. Zašto je Lucien svoje zadnje pismo potpisao umanjenicom njihova prezimena, nikad ne će saznati. Ne može ga više pitati – pismo javlja kako je Lucien Roy Noire dana 15. prosinca podlijegao teškim ozljedama koje je sebi nanio – osljepljivanje dušičnom kiselinom koje je dovelo do razvoja sepse i bolne, ali brze smrti. Obdukcija je prenerazila patologa – u Lucienovu tijelu je umjesto krvi bila samo crna žuč. Rose se nadala da je Lucien konačno uspio uhvatiti blistavu zvijezdu koju je sanjao proteklih godina. 1910. shvatit će i zašto je Lucienovo pismo adresirano iz A.-E.F.
šest × šest + šest
Jučer još, dijelili smo moj krevet.
Ljubavnici, aspavasmo leđa o leđa.
Danas te ponovno ljubim – posljednji put.
Poznanici koji se više ne prepoznaju.
Sutra bih te volio vidjeti sretnog.
Ništa neće ostati od našega svega.
