18/01/2021
Pretraga
Marko Gregur, Vošicki (odlomak romana)

Marko Gregur, Vošicki (odlomak romana)

Roman o nama kakvi smo bili

Koprivnica, 1942.

Ružićeva je uhvatila trenutak da Nemeca pita bi li mogla s njime ukratko govoriti o jednoj privatnoj stvari, a kako je suprug i dva dana nakon onog s otomanom bio odlučan da ne misli s njime razgovarati (zvao je da je bolestan i ležao u krevetu), sama je otišla do njega.

            Uranila je deset minuta, a kako tajnice nije bilo iskoristila je priliku da odmah uđe pa ostala iznenađena zatekavši poslovođu nekoć Rosenbergova, a sad Nemecova dućana, u njegovu uredu. Pogledali su je tako da joj je bilo jasno da je prekinula povjerljiv razgovor. Posve se smela. Istina je bila na njezinoj strani, ali ipak nije mislila da će mu je morati iznositi takoreći u lice. Znala je kakav je, sve će izvrnuti u svoju korist, još lagati da nije bilo tako! Sve joj se najednom učinilo tako prostačkim i odbojnim i na tren je mogla shvatiti supruga. Nemec je primi naoko srdačno, ali njen osmijeh ne prijeđe granice kurtoazije. Neka vidi da je pretjerao, makar sto puta bio kotarski povjerenik. Ionako se šuškalo da će ga maknuti prvom prilikom. Časak kasnije Nemec zamoli poslovođu da ih ostavi nasamo. Kad vidi Rosenbergovu bilježnicu, i onu novu, Nemecovu, opet je prođu žmarci nelagode. S druge strane, čemu to? Nitko ne spori ono što u njima piše.

            Sjednu za stol i on odmah uzme bilježnicu u ruke, bez imalo poštovanja, kako joj se učini, kao da je zadnja pralja. Pita je za iznos, hladno i mehanički, što ona potvrdi.

            „To će biti riješeno čim suprug dobije plaću. Barem vama to ne moram objašnjavati.“

            „Ipak ste ovdje…“

            Zatekne je, i dok ona muca, nastavi: „Mislio sam da je bolje da ipak provjerimo.“

            „Međutim…“ pobuni se Ružićeva, „način vašeg poslovođe posve je nepotreban i prostački, da ne kažem degutantan.“

            Ne može se poreći da je poslovođa prerevno i netaktično izvršavao njegove naredbe da više nikome ne daje na veresiju, potaknut u prvom redu sad već smiješnim priljevima iz logora, gdje je bilo sve manje ljudi i jer je bio pred zatvaranjem. Ružićevoj tako nije dao ni da izvuče papir s popisom, već ju je pred svima oblatio rekavši joj da nikaj od toga dok ne plati stare duge. Podivljala je, zadržavši to za sebe.

            „Dug? Vi to smatrate dugom? Pa to možda i jest za nekoga neciviliziranog poput vas, koji ne razumije ophođenje i načine uglađenog društva“, prezrivo frkne, „pa sam slobodna uputiti vas u staru Europu gdje je posve prirodno platiti račun na kraju mjeseca.“

            „Prošla su dva.“

            „Propustili ste poantu, dragi“, izvuče odgovor tako prirodno i samouvjereno da se svi kupci podsmjehnu, smatrajući to i osobnom zadovoljštinom.

            Nemec joj prizna da je poslovođu bio prisiljen opomenuti te da je neupitno i svakom jasno da je prešao granice dobra ukusa.

            „Smatrajte to riješenim. Platit ćete kad će vam konvenirati“, makne bilježnicu u stranu.

            Zahvali, ne propustivši kazati da je to za nekoga sitnica, ali da je sve jednostavno morala izvesti načistac, već i zbog samih najbližih poslovnih, pa čak i prijateljskih odnosa koje gospodin gaji s njenim suprugom.

            „Upravo zbog tog našeg uzajamnog uvažavanja i želeći vam sve najbolje bit ću slobodan ukazati vam na neke, kako da kažem, nespretnosti, na koje sam naišao prelistavajući Rosenbergovo poslovanje, a koji bi bez ikakva razloga mogli dovesti do neugodnosti“, kaže Nemec.

            „Molim?“ ona razograči oči. „To je sve podmireno“, odmahne rukom kao da želi otjerati bilježnicu poput kakve deplasirane pudlice. „Mi tomu čifutu nismo ostali dužni ni krajcara.“

            Povjerenik podigne ruku da je umiri, ali i prekine.

            „Riječ je o čisto pravnim stvarima, propustima nesumnjivo učinjenim u najboljoj volji.“

            „Nisam sigurna da znam što mislite“, odgovori, ali želudac se buni, jer pretpostavlja.

            „Na pomoćnu zgradu…“

            „Pomoćnu zgradu?!“ u trenu je na nogama. „Mislite na onu šupu?“

            „Da, pretpostavljam da je možete i tako zvati.“

            Srce joj počne preskakati, prokleta aritmika s kojom jedno vrijeme nije imala problema. Otkucaji joj se poput račića penju u vrat pa teški padaju nazad u pluća, svatko može vidjeti kako joj se nadimaju nekoć moćne grudi, od svega ne može disati i zna – sad će se javiti panika i neće umrijeti samo ako istrči iz ureda.

            „Pa to je naša šupa. Sve je regularno, pitajte Rosenberga.“

            „No, ovo je bilo zločesto od vas“, pecka je. „Osim toga, sve da je i ovdje, nije baš da je nadležan i mjerodavan za pitanje regulacije kupoprodajnih ugovora.“

            Ona počne drugim tonom, kao na probi zbora.

            „Imamo papire da je sve u redu.“

            Nemec je prekine, i dalje fin: „Bojim se da je došlo do previda s vaše strane. Nehotičnog, naravno. Naime, malo sam se konzultirao i nedvosmisleno je mišljenje da niste mogli kupiti Rosenbergovu šupu iz ordinarnog razloga što on njome nije imao pravo raspolagati.“

            Ružićeva počne teško disati, uhvati se čvrsto za naslon jednom rukom, a drugom mahne ispred lica.

            „Želite li malo vode?“

            Odmahne glavom.

            „Sve je učinjeno prije zakona…“ izgovori kad se malo smiri.

            Ovaj raširi ruke.

            „Gledajte, vi kažete da jest, drugi kažu da nije. Datumski bi čak i moglo odgovarati, ali bila je atmosfera promjena, morate priznati. K tome, netko zloban bi mogao reći da bi datum mogao biti lažiran. Tako da, uzimajući u obzir širu sliku, šupu i dalje smatramo Rosenbergovom.“

            „Odnosno vašom.“

            „Možete to i tako gledati.“

            Ružićeva kipti, ali zna da ovo vrijeme traži stratege. Nemec je ionako bivši, svi kažu. Ne samo zbog pljački u kojoj je gori od Židova. Seljaci mu ne žele prodavati hranu za logor, pogotovo nakon što se pročulo da su ubili Miškinu. Ponekad se po krumpir tandrkaju skroz do Bjelovara ili čak Virovitice. Stvorila se fronta koja radi protiv njega. Još od travnja prošle godine Miškini je, nakon što je pritvoren pa pušten na slobodu, kretanje ograničeno na područje đelekovečke općine, nakon čega su mu nudili da bude načelnik te iste općine, ali je odbio. Ne zna on da je Ružić vidio kopiju Bzikova izvješća na njegovu stolu u kojem je uredu I. Ustaške nadzorne službe javljao da je Miškina dio neke skupine koja se sastaje i radi protiv države. Može i ona pisati o tome Kvaterniku pa neka mu objašnjava. Vidjet ćemo još, sikće Ružićeva, hoda i kune, sita svega i svih.

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt