ZEHRA NE ZNA OD ČEGA ĆU UMRIJETI
kad me prestane boljeti
napisaću o svemu tome pjesmu
recimo ovako:bilo je tako puno svjetla
u očima ljudi koje sam sretao
i napisaću priču o maloj ester
koju su esesovci zaboravili
dok je sakrivala lutku
recimo ovako: ruši se niz stepenice kao simfonija
dok trči za ocem kojega odvode
stiže ga i grli
grle se
opisaću kako je izgledao brod
kojim je petrogradska gospoda nekad
bježala pred crvenim oktobrom
i kako je zaboravljena lajala za čovječanstvom
pudlica neke gospođe
s kofera bačenog u more
kad me prestane boljeti
ispričaću priču o tome
kako sam odlazeći iz rodnoga grada
prolazio kroz napuštena sela
i odvezivao zaboravljene pse
recimo ovako:neki su bili tako bijesni
da im nisam mogao prići
a neki su ostajali kao ukopani
na mjestima gdje im skidah lance
kad me sve ovo jednom prestane boljeti
napisaću i jednu, samo jednu pjesmu o zehri
recimo ovako: zehra je otišla sinoć
i zaboraviću kako su drhtali
bijeli jorgovani na kiši
budeći se mirno kao golubovi
u njezinim njedrima
i neko će je drugi voljeti zbog toga
nikada više neće zaplakati
nikome više okrenuti dlanove i reći bojim se
zagrli me, ja sam bolan dijete
CIGANIN KOJI SE SMIJE I SVIRA HARMONIKU
Nisam siguran koja sam krvna grupa
ponekad se sjetim toga kad krenem u čaršiju
jer kažu da bi čovjek morao imati
uza se neki zdravstveni dokument o tome
ali ja već dugo dajem smrti
dvadesetak minuta fore
i u lijevome gornjem džepu kaputa
nosim samo papirić na kojemu piše:
ponekad sam se danju pretvarao da spavam
kako bi mi moje nestašne kćeri
mogle nacrtati brkove od kreona
i to držim osnovnim počelom
svake estetike i sreće.
Moram to prepisati na novi papirić
jer na ovome sam nešto dopisivao
sjedeći predugo u zubarskoj čekaonici
sjekutići su riječ prelijepo djetinje
dizajnirana za djecu, deminutivčić
od nepostojeće riječi sjekut
samo tići koji sijeku zrak
kutnjak-čovjek na granici ludila
očnjak-pogled na svijet
zlatni zub-aušvic
u nekim sretnijim slučajevima ciganin
koji se smije i svira harmoniku.
POVRATAK IZ RATA
majke ne grle sinove
koji se vrate iz rata
samo ih dugo i nježno
diraju u nevjerici
i zubima zarivenim u vratove
odnose ih kao mačiće
na neka druga mjesta
BIK NA MOTOCIKLU
(Guernica našeg vremena)
Neki su ljudi tragajući za zabavom
na youtube nakačili snimak bika
koji se straga penje na motocikl
s očitom namjerom da ga oplodi
Glasovi i smijeh snimatelja
zamijenjuju lik koji nosi samog sebe
kao plamen na Guernici koje se sjećamo
i sva tragika ovoga svijeta stisnuta je
i skrivena u jednom kratkom trenutku
u kojemu bik pomiriše kožu
kojom je presvučen sic motocikla
KOŠULJA
(Abdulahu Sidranu)
Je l se to svatovi čuju, babo?
Ne čuju, Minka, komšiji Fejki haman ugalj stigo za zimu.
A što tako sviraju, babo?
Ne sviraju, Minka, od amidžine kuće vjetar se
kod ograde zapetljo u onu moju košulju na štriku.
Jel to mlada podigla šlajer s lica, babo?
Nije, kćeri, u Božje lice gledam.
Je l to plačeš, babo?
Ne plačem, kćeri. Djeca se neka niz put smiju.
OTAC, NAJSLABIJA TAČKA
(Miroslavu Grujiću)
Ono što sam ja govorio njemu sad govore meni
moje kćeri: kad ćeš već jednom odrasti, babo?
Izgledao je ponekad zaista kao dijete za uho
dotegljeno kući iz neke opasne igre gdje je mati
ružila ga često: tebi bolan, svako dobar, Senahide
voliš ovog, voliš onog, vjeruješ, vjeruješ, vjeruješ
a djeca nam zbog toga još malo pa kašika ni
tanjira neće imat. Kuća će nam se od toga srušit.
Ne boj se biti slab, govorio mi je skoro krišom
kao da odaje najveću tajnu ovoga svijeta. Naše
najslabije tačke drže cijelu konstrukciju svemira.
I vremenom sam puštao da mi do bola trne rame
pod naslonjenim glavama umornih prolaznika uplašen
da će se od svakog izmicanja treskom srušiti nebo.
Vremenom su se zaista rušile kuće pa i naša s njima.
I jednog dana sam se toliko putem zapričao s njim
da sam se kući vratio samo s njegovom sjenom.
Ostao je tako putem ukopan u pola moga osmijeha.
Svijet je ostao stajati samo na onome čemu nikad
nisam našao pravo ime i zbog čega ga je mati ružila.
