Vrijeme kad je Zemlja mirna
kad drvo nikne
raste traje i umre
i to je uobičajeno
Vrijeme kad mir ispari
u nekom dahu sa zapada
izblijedi u polarnu svjetlost
padne u provaliju pod južnom stijenom
Istrune vrijeme
pred drvom
pred svitanjem
istrune vrijeme pred vratima
taštine uobraženih
pred riječju
zato o tome šuti
Samo utone
u beskonačnost praznine
tada svi i sve čeka
i hladno je
nula je
ničeg nema
potpuna nula
samo vrata
i sve sebičnosti
trunu u prah
Vrijeme kad postanu ništa
mir se vrati
drvo započne iznova
Reski udarci
tako brzi da zvone kao dug potmuli zvuk
tupo odjekuje u prahu uzduž ulice
Metla kao simbol reda
ali nije moguće mesti nešto što je posvud
Metla kao vojnička zbijenost
ali zatiče se u zube polomljene cigle
Rađe zapletimo ruke u zagrljaje
u obranu u molitvu
odlomimo vrhove strelica
da ne ubijaju
ako slučajno izlete s jezika
Naši prsti će izgorjeti
kad ćemo štititi djecu
a kad sve to prođe
netko će i dalje živjeti
netko će imati novu djecu
koja će moći opraštati
Naša usta su puna pepela
lijepi se na jezik i tamo će ostati
nerazumljivo ćemo mumljati
neće razumjeti naše
mračnosti i nasrtljivosti jer
to neće više biti isto vrijeme
na kuće će se vratiti krovovi
na ulice visoke pete
i udarci će biti zvonki
odmjereni s korakom žudnje
tada
u tom drugom vremenu
