27/11/2020
Pretraga
Milan Zagorac: Danas je naša publika naša društvenomrežna skupina kod koje se moramo dokazati, a ona nadilazi lokalnost.

Milan Zagorac: Danas je naša publika naša društvenomrežna skupina kod koje se moramo dokazati, a ona nadilazi lokalnost.

Milan Zagorac rođen je 1976. u Rijeci gdje je završio studij hrvatskog jezika i književnosti. Od 1997. do 2001. bio pomoćnik glavnog urednika časopisa Rival. Od 2002. radio kao pomoćnik glavnog urednika u izdavačkoj kući Adamić, od 2005. do danas vodi sa suprugom Tamarom Modrić izdavačku kuću Studio TiM. Od 2009. do 2013. direktor Izdavačkog centra Rijeka i njegov glavni urednik.

Od 2013. sudionik i suorganizator Ri Lita, suosnivač i urednik časopisa i portala za književnost i umjetnost Književnost uživo. Od 1997. godine objavljuje kritičke tekstove, osvrte, recenzije, prikaze, eseje, poeziju i prozu.

Objavio je sljedeće knjige: Dan velikih valova, antologija Rivalova naraštaja (izbor iz časopisa Rival uz kritički pogovor, koautorstvo s Goranom Ušljebrkom i Mladenom Uremom, 2001.), Želiš li pogledati sunce u ponoć? (roman, 2002.), Jeste li kupili direktoru parkerice (roman, 2006.); Janko Polić Kamov, njegovo i naše doba (u koautorstvu s Mladenom Uremom, 2010.), Spojene vožnje (roman, 2011.), Vražji prolaz (roman, 2014.), Simpatija za luzere na riječki način (izabrane kolumne, 2015.), Objava po povratku iz crne šume – simboli vječnog sazrijevanja (esej, 2015.), Noina velika avantura (roman za mlade, 2016.), Noćni ekspres (proza, 2017.),  Kralj ribar (roman, 2020.) i Sukladnost ljubavnih trokuta (roman za mlade,  2020.)

Povod za ovaj razgovor njegov je novi roman Kralj ribar.

U Vašoj nakladi, Studio TiM, objavljen Vam je posljednji roman ”Kralj ribar”, koji opisuju kao fantastični, misteri, triler, no možemo li zaključiti da su ti elementi pozadinski jer se na većini stranica ipak hvatate u koštac sa svakodnevnim životnim problemima; zahlađenjem bračnih odnosa, potpomognutom oplodnjom i hormonalnim terapijama, samoubojstvom prijatelja, ‘pronalaskom ‘ životnog puta i sl.?

Izvrsno primijećeno! Slažem se, roman je i obiteljska drama. Moram priznati, neke stvari nisam ni uočavao dok mi čitatelji nisu ukazali na njih, dakle, spontano su se pojavile, iznjedrile iz temeljne radnje. To potvrđuje onu poznatu da je istina u oku čitatelja. I da je vrlo raznolika. Doista sam nastojao da roman ne bude samo žanrovski (iako jako cijenim žanr i volim primjenjivati njegova pravila), pa sam jače naglasio taj dio koji se bavi današnjim ljudima, ovdje, sada, koji se nalaze u različitim fazama svojih života i koji se na različite načine nose s njima. A sva se društvena drama zrcali upravo u obitelji. Želio sam jače naglasiti i psihologiju likova. To pridonosi pomalo rašomonskom momentu romana, naime, sve su priče svakog pojedinog svjedoka istoga događaja za njega istinite. Tu se otvaraju pitanja karijere, prekarijata, pristajanja na kompromise, učenje „abecede života“, nošenje s neminovnošću koji donosi zrela dob, recimo, suočavanje sa srednjim godinama, ukratko egzistencije u više slojeva. Otuđenje, strah, sukob s autoritetom, neuspjeh u nalaženju pravoga sebe, ali jednako tako i pristajanje na „pravila igre“ koja donose samo nove i opet nove ožiljke, zatim žongliranje između različitih uloga i postaja života ili, primjerice, odustajanje od idealne slike obitelji, da ne nabrajam, samo su neke od stvari koje su nam svima zajedničke i koje dijelimo i u stvarnosti, ne samo u fikciji. Ideja o neplodnosti, u biti, predstavlja simbolički pustu zemlju, što vidimo kao propadajući i nestajući kraj i s druge strane nemogućnost ostvarivanja jednog važnog dijela sebe, bilo da je riječ o biološkim markerima koji vode u to stanje ili nekoj vrsti mentalne zakočenosti. Jednostavno rečeno, takav stupanj anksioznosti koji onemogućuje da se iskreno, ljudski volimo jer smo u potpunom grču i strahu od nepoznatog nečega, ali što očito postoji i što nas inhibira. To je na neki način ugrađeno u obiteljske odnose i stoga vidljivo u romanu. Matrica lokalnih misterija postaje samoostvarujuće proročanstvo neminovne propasti koja se može poništiti samo nekim drugim „magijskim činom“ kako bi se otklonio veo „zle magije“. Međutim, moji likovi ne znaju prekinuti taj lanac „zle kobi“. Sve što čine, zapleteni u ovu spiralu, postaje samo glavinjanje i nedovoljna utjeha.

Ukratko, važno mi je oblikovati karaktere i psihološke profile koji djeluju autentično, u kojima se čitatelj može prepoznati i čije specifične životne situacije može povezati s vlastitim iskustvima.

U romanu ”Kralj ribar”, glavni lik, Ivan vodi nas kroz konstantna razmišljanja o smislu života. U prvim stranicama ‘vraća’ se uspomenama iz djetinjstva i pokojnom ocu. Pred kraj knjige, ponovno razmišlja o ocu te zaključuje: ”Tek sam nedavno, kada sam i sam izgubio oca, dakle, kada ni on više nije živ, u stanju pohvatati dijelove ove zamršene priče: odnosa oca i sina i njegova sina i tko zna koliko očeva i sinova unazad, taj višegeneracijski transfer iste šutnje o emocijama, neizgovorenim stvarima i istinama koje su možda dječjem uhu neslušljive, ali odrastao ne možeš živjeti tako da misliš da se ništa nije događalo.” (”Kralj ribar”, Milan Zagorac). Zašto započinjete i zaključujete roman razmišljanjem o ocu koji nije jedan od ključnih likova?

Sukob s ocem je svakako jedna od potki romana. To je mitska borba, ta dvojaka uloga oca kao stvoritelja i staratelja koja se kasnije premeće u uranovsku ulogu, odnosno uništavajući aspekt. Ivan je opterećen nečim što nikada nije spoznao i čemu ne može otkriti početak, ali svjestan je da se radi o nečemu što je nastalo u ranim godinama života. To nešto se manifestira kao duboko potisnuti bijes uz neizostavni strah. Nije slučajna scena u prologu romana. Ivan sebi pripisuje moć da uništava i to samom svojom voljom. On možda ne ubija fizički, ali djeluje, možda zvuči smiješno, parapsihološki. Sam sebi pripisuje moć nad životom i smrću. I stoga se ne može otarasiti osjećaja krivnje, bio zaista kriv ili ne bio. Ispravno ste zaključili, otac je posve izvan priče, ali je sveprisutan. On se manifestira primjerice kao Bogdanović ili kao neki od Ivanovih „anđela čuvara“, a odnos prema ocu je jednako ambivalentan kao odnos oca prema njemu. Nije stekao hrabrosti za obračun, već stvari pasivno prepušta vremenu, a bijes i gorčina koje teško uspijeva prepoznati neprestano se gomilaju: umjesto da smogne hrabrosti i obračuna se sa živim ocem, on projicira svoju „negativnu energiju“ na druge, možda najviše na Hanu, kojoj ne može pružiti ljubav (a što kompenzira materijalnim), a sve se dodatno potvrđuje nizom zločina koje možda nije počinio, iako postoje određene sumnje da je on stajao iza njih. Primjerice smrt Teodriakisa, Tomislavovo samoubojstvo, Hanin nestanak, konačno, na Martinovoj samrtnoj postelji on vrlo intenzivno razmišlja hoće li počiniti ubojstvo ili neće. Uostalom, aktivno razmišlja i o tome da ubije Bogdanovića. Sve u svemu, ogromna je destruktivna energija koju Ivan brižljivo prikriva vanjskim ulogama dobrog muža, prijatelja, tješitelja. Ona se donekle rasprskava na oslobađajućoj godišnjici mature u kojoj se sam nalazi na potpunoj prekretnici: ili će prihvatiti tog mračnog sebe ili će nastaviti glumiti i dalje. Taj „mračni on“ je donekle i zavodljiv, i upravo ga jedan sitni, gotovo nevažan detalj potakne da uoči ono što mu stvarno nedostaje: da zaista voli i da bude voljen. To je ona spasonosna ideja koju nikako sam ne uspijeva dokučiti, a sve se više približava trenutku u kojem će presuditi samome sebi.

U radnji romana ”Kralj ribar” dešavaju se određene fizičke i psihološke pojave koje se ne mogu objasniti znanstvenim zakonima. Kakav je Vaš stav o paranormalnim pojavama? Dijelite li razmišljanje lika iz romana, da postoji životna ravnoteža između života i smrti?

Radi se o kompleksnom pitanju i teško mogu dati jednoznačan odgovor. Sav se taj paranormalni moment očituje u psihologiji. Ne u psihologiji kao znanosti, nego u psihologiji svakog pojedinog čovjeka. Neke se stvari može mjeriti ili predvidjeti, statistički obraditi i staviti u obrasce. Međutim, iskustveno, sve što mi proživljavamo u sebi je jedna alkemija. Mi, naravno, racionaliziramo, nastojimo biti prizemljeni i držati se konkretnih rješenja za konkretne situacije, to je ono što nam zaista može pomoći u svakodnevici. Vrlo lako možemo odrediti neke stereotipe, možemo čak i predvidjeti određene ishode. No, naš psihološki život je vrlo složen i teško ga možemo staviti u jednoznačno odredive koordinate koje ćemo potvrditi neoborivim dokazima. Taj je psihološki život, između ostalog, podložan upravo tim magijskim zakonima koje smatramo atavizmima prošlosti, a to su sile koje se vječno bore u nama: rođenje, smrt, majka, otac, poslušnost, potraga, pobuna, prekršaj, krivnja, iskupljenje, izbavljenje. Ta vječna borba ima malo veze s racionalnim. Možemo bježati od njih koliko hoćemo, no ono nas uvijek prati, od rođenja do fizičke smrti. Psihološki se stalno nalazimo u procesima postanka, rođenja, sazrijevanja i smrti što se manifestira u fantazijama, snovima, intuiciji, slutnjama, emocijama i ono što nam doznačuju ti procesi važno je, opet, za ono kako ćemo se postavljati prema stvarnim životnim situacijama. Ne mogu znati niti tvrditi postoji li život poslije smrti, no prilično sam siguran da, u psihološkom smislu, po svojim etapama života možemo naznačiti gdje su bili naši uzastopni počeci i krajevi. Oni se događaju tijekom cijeloga života. Paranormalno je, stoga, odraz naših psiholoških stanja koja su opterećena strepnjama, slutnjama, strahovima, čežnjama, potrebama, osjećajima, a što interferira s osobnim ili kolektivnim iskustvima, mitovima, pričama, bajkama. Svi likovi na neki način pate i nalaze se u stanjima stalne krize, neki su racionalniji, neki manje, neki su više podložni sugestiji, neki su upali duboko u misticizam, pa rješenja traže na tom nepoznatom terenu. Martinova je potraga u biti potraga za ritmom zbivanja, za otkrivanjem onoga što u najdubljem smislu riječi definira tijek događaja, ima tu i neke pasionirane pseudoznanstvene sistematičnosti opterećene krivnjom i podnošenjem žrtve ne bi li se namirila brutalna narav prirode. Hana je, pak, utonula u gotovo fanatični misticizam koji je nužno vodi u tragediju, slično kao i Tomislav koji tone u religijski fanatizam. Ivan, ili primjerice Bogdanović, to doživljavaju na drugi način, oni se nastoje ostvariti kao neka vrsta gospodara zbivanja, no u svojoj misiji postaju zapravo ona sila koja održava poredak, a koja ne bira sredstva ne bi li se i dalje održala na poziciji moći (Bogdanović), odnosno detronizirala stare gospodare kako bi sam sjeo na to isto mjesto (Ivan). Onirički završetak romana predstavlja kraj jedne i početak nove faze, bez obzira što se odigrao na polju fantazije, radi se o nužnosti psihološke smrti starog ne bi li se rodio novi svijet, rasterećen zaliha i tereta osobnih i kolektivnih prošlosti.

Da zaključim, potreba za ravnotežom rođenja i umiranja je nužna ne bi li se život obnovio, a za to nužno moramo pogledati u najdublje ponore nas samih, to su oni strahovi koje često ni ne prepoznajemo jer su potisnuti, ali nužno ćemo se u nekom času morati suočiti s njima.

Kako ste došli na ideju ovog romana, od kud ste crpili inspiraciju za pisanje? Zašto baš Gorski kotar i njegovi stanovnici?

Ovaj je roman u biti nastavak sličnoga pisma koje razvijam još od Vražjeg prolaza ili Spojenih vožnji. Radi se o spojenim posudama, knjigama koje problematiziraju slično ili isto područje, a to je upravo ovaj današnji trenutak, ponajprije dan iz perspektive različitih likova koji svoja iskustva proživljavaju, pa stoga i prenose na različite načine. Inspiracije kao takve rijetko nedostaje, dovoljno mi je samo malo više pratiti što ljudi misle, govore, čine, te ukloniti razinu fraza i praznoga govora koju svi koristimo. Za to, svakako, treba doprijeti do ljudi i osjetiti ih, uči u rezonanciju s njima. Konačno, kao što spomenuh, obitelj – kakav je to izvor inspiracije, pa sva se društvena drama i dinamika lome unutar obitelji, bilo bi krajnje nefer i neiskreno reći da mi vlastita osebujna, mnogobrojna, višegeneracijska i polifona obitelj nije fantastičan repozitorij materijala.

Međutim, svi su moji likovi konstrukti, ali su proživljeni konstrukti u čiju se kožu mogu uvući, iako neke od njihovih postupaka zapravo prezirem. Ili, bolje rečeno, neki od njih mi nikada ne bi bili bliski prijatelji. No, da, istina je, nastojim ih razumjeti i svakako imaju svoju važnu ulogu u djelu, jednostavno, nužni su upravo takvi kakvi jesu.

Naravno, sve to treba složiti u jednu zatvorenu kompoziciju s uvodom, zapletom, peripetijom i raspletom, to zahtijeva ono što sam ranije rekao, poznavanje pravila zanata, kao što treba i vremena, manje da se napiše, a više da se uredi. Naime, puno vremena potrošim na kasnije dorade, pisanje se može odraditi za mjesec ili dva dana, ovo naknadno čitanje, pa križanje, pa čitanje, pa pisanje, to može potrajati mjesecima, u ovom slučaju barem dvije godine. Dovoljno je reći da sam za vrijeme pisanja ovoga romana napisao još dvije knjige koje su bile jednostavno manje zahtjevne.

Gorski kotar sam davno uočio kao nevjerojatan mizanscen, naše potpuno skriveno malo brdovito šumsko blago koje zaista samo priziva neki Twin Peaks ili, donekle, Fargo – sve u magli, šutnji, neobičnom jeziku, tajnovitim prolazima, prošlosti koja se pretapa sa sadašnjošću, mjestima koja lagano, ali sigurno odumiru, kraj koji miriše na dim i maglu, na snijeg. Kraj koji živi svoje lokalne legende. Dovoljno je podsjetiti da je sam Gorski kotar u predmoderno vrijeme nazivan hortus diaboli, vražji vrt. Iako je značajno izmijenjen u modernom vremenu i sve ga više doživljavamo kao veliki poludivlji park između Rijeke i Karlovca, odnosno Zagreba, ipak je do danas ostao vrlo osebujan, zanimljiv, nepoznat i stoga mističan i, što je prilično neobično, autentičan. Dobro, možda mi je toliko privlačan i zbog činjenice da sam po prabaki iz Lokvi, njihova je kuća bila u dijelu mjesta koje je potopljeno. Možda i nešto podsvjesno, zašto ne?

Koji su Vas pisci ‘pratili’ kroz odrastanje te ostavili trag na Vaše pisanje?

Zaista brojni. Tu ne bi bilo kraja kada bih počeo, s jednakim sam interesom čitao krimiće, domaće i strane, kao i kanonsku literaturu, bilo da se radi o svjetskoj ili domaćoj književnosti, ali i filozofiji ili najrazličitijoj publicistici. Možemo to svesti na ovo: od epova staroga vijeka do Marvella. Od Gilgameša do Dylana Doga. Od Shakespearea do Šoljana. Od Poea i Dostojevskog do, nemam pojma, Viktora Pelevina ili Franzena. U nekim stvarima su mi značajniji film ili serije, primjerice , u tehnici stvaranja alkemije odnosa između ljudi ili postizanja jače dramske napetosti. Kako uvući i zadržati čitatelja. Za ovaj je roman značajan koliko Pynchon toliko i Oslobađanje ili Južnjačka utjeha, koliko Kratki izlet, toliko i Dostojevski, koliko suvremeni skandinavski krimić toliko i filmski noir.

Već smo napomenuli, vlasnik ste izdavačke kuće Studio TiM, koju ste pokrenuli 2005. godine sa suprugom. Kakva je trenutna situacija u izdavaštvu? Osjećate li posljedice uzrokovane Korona virusom? Jednom ste prilikom napomenuli da Ministarstvo kulture zapostavlja male nakladničke kuće izvan grada Zagreba.

Supruga je vlasnica izdavačke kuće, ja joj zapravo tek pomažem, na njoj je glavnina posla, a sada se, uslijed svih ovih okolnosti novonenormalnog sve još dodatno zakompliciralo. U prvih pola godine smo radili samo pripreme koje su čekale, nismo objavljivali naslove jer bi samo objavljivanje predstavljalo trošak u trenutku kada je knjige gotovo nemoguće plasirati, a onda smo u drugom dijelu godine morali dati gas do daske da uspijemo uhvatiti korak. Pokazalo se da je cijelo izdavaštvo izuzetno ovisno o javnom novcu, a što znači da ima relativno malu bazu kupaca – pojedinaca. Najveći pojedinačni kupac i financijer je Ministarstvo kulture, potom slijedi sustav narodnih knjižnica, tek onda sve ostalo. I tu se može uočiti značajnu promjenu paradigme: prije svega desetak godina izravno se moglo prodavati knjige narodnim knjižnicama u danas respektabilnim i teško dostižnim brojkama, danas je to svedeno na iznimku. Moglo se prodati i dobar dio naklade preko knjižara, unatoč i onda i sada velikim rabatima. Moglo se doprijeti sa specifičnim vrstama naslova čak i do školskih knjižnica, pa čak i ako nisu lektirni. Moglo se odraditi projekte koji su imali značajan utjecaj na financijsku poziciju nakladnika. Međutim, ovisnost sustava o javnim sredstvima na ovaj ili onaj način sve nas je na nakladničkoj sceni okrenula otkupima, potporama i sigurnim javnim sredstvima, a to znači projektima koji se sviđaju komisijama u Ministarstvu, što zapravo nije dobro. Osobno smatram da je tu potrebno značajno promijeniti paradigmu, i napraviti veći obrat, otvoriti se čitatelju koji je tada i suradnik i kupac, netko tko zaista prati, a što istovremeno zahtijeva i drugačiju ulogu nakladnika, puno interaktivniju no što je ona danas. No, teško je u vremenima u kojima je pitanje preživljavanja na prvome mjestu govoriti o nekim većim preokretima, iako situacija svakako sugerira da se mora napraviti hrabrije iskorake. Ono što učimo iz ove COVID situacije jest da se u nesigurnim vremenima uvijek uzdate u one modele i izvore financiranja koji su najsigurniji i dovoljno izdašni da mogu pokriti trošak poslovanja i produkcije, dakle da ste na pozitivnoj nuli, a manje ćete eksperimentirati, iako bi logika stvari navodila da bismo trebali biti kreativniji. S obzirom na dugogodišnju situaciju u nakladništvu, ovo drugo smatrao bih čudom.

O tretiranju nakladništva izvan Zagreba ne treba trošiti previše riječi: mislim da je Dragan Ogurlić svojedobno ovo sveo na jednu jednostavnu istinu – 94 % sredstava Ministarstva kulture, a koja ujedno čine veliku većinu svih sredstava za nakladničku branšu, osigurano je na području Zagreba i zagrebačkog prstena, 4 % Rijeka, a 2 % svi ostali. Dakle, daleko je to od bilo kakve decentralizacije sustava, pa onda možemo govoriti da je postojanje bilo kakve nakladničke scene izvan Zagreba prava anomalija. Još mi u Rijeci možemo biti sretni, zar ne, umalo pa povlašteni…

No moram reći da nisam sklon žalopojkama, nego više konkretnim djelima, a to se pak postiže samo i isključivo radom kojem iskustvo svakako ide na ruku. Ipak smo u svemu tome više od 20 godina, pa je ipak za očekivati da nam je snalaženje u krvi.

Je li teško ukomponirat pisanje romana uz posao izdavaštva?

Meni osobno pisanje nije toliko ograničeno drugim dnevnim aktivnostima, uvijek mi je bilo i ostalo lako pisati. Istina, uz malo dijete svakako je teže naći pravi slobodan trenutak za pisanje, manje je tog potrebnog praznog hoda koji se može iskoristiti, jednostavno, čovjek je prisiljen naći neko vrijeme u kojem će se posvetiti pisanju. Tu bih dodao da je još važnije ono pisanje u glavi, kada dobijete strukturu, likove, pa čak i dijaloge, to se pak događa uvijek i svugdje, čak i na najneočekivanijim mjestima, poput nekog blinka. Tada sjesti i napisati nije uopće problem, ne postoji taj bijeli monitor pred vama koji nešto želi, nego jednostavno pređete u mod brzog pisanja. I sve se složi odjednom, kao u hipu.

Kakva je književna scena u Rijeci? Nedavno smo čuli zanimljiv komentar, naime, riječka književna scena vrlo je slična riječkoj glazbenoj sceni, u kojoj dominiraju autori bliži gradskoj vlasti. Ima li istine u tome?

Riječka je književna scena svakako slična glazbenoj u smislu svog dosljednog autsajderstva, pa se u tom dijelu konstatacije svakako slažem. Koliko god netko bio relevantan na nacionalnoj književnoj sceni, uvijek je na neki način autsajder, bilo to stvarno tako ili tek zgodna poza da se bolje uklopi u uvriježeni stereotip. No, istaknuo bih da je zapravo riječka književna scena zapravo vrlo žilava, vidljiva i relevantna. Možda zvuči preuzetno, ali zasigurno najvidljivija i najrelevantnija u Hrvatskoj uz onu zagrebačku, uzme li se u obzir raniji navod o financiranju književne i nakladničke scene. Posljednjih se desetak godina po broju objavljenih autora i naslova može zaista zaključiti da se radi o plodnoj, raznovrsnoj i živoj sceni, koliko god mi brundali ili se međusobno koškali. To ne znači nužno objavu knjige u Rijeci, štoviše, nacionalni je standard da knjiga bude objavljena u Zagrebu. No, ne mijenja ništa činjenicu da se radi o riječkim autorima koji donose vrlo važan glas na nacionalnoj razini.

Vječne priče oko raspodjele kolača namijenjenog financiranju književne scene pratim zaista jako dugo i uvijek je negdje u prosincu jedna objava u Novom listu koliko je tko dobio, a sad mi se to čini pomalo izlizano. Namjenska sredstva gradova i općina jednostavno nisu dostatna, tu se pliva u okvirima mogućnosti. I to izaziva taj osjećaj male bare s puno gladnih usta. No, zakoni brojeva ukazuju da se kao pisac ili nakladnik ne možete osloniti samo i isključivo na lokalna sredstva za javne potrebe u kulturi ili na lokalnu publiku, već morate djelovati na nacionalnoj razini – danas je naša lokalna publika naša društvenomrežna skupina kod koje se moramo dokazati, a ona nadilazi lokalnost. Zapravo, vjerujem i nadam se da će se u sljedećem desetljeću riječka književna scena još bolje uspjeti posložiti, iznjedriti nove relevantne autore i nakladnike, iznaći zdrave modele financiranja koji će imati sinergijski učinak, bilo da se radilo o lokalnim ili državnim, sredstvima od prodaje onima čije ćemo čitateljsko povjerenje vratiti ili velikodušnih sponzora za koje vjerujem da će se kad-tad pojaviti.

Odabir Rijeke za prijestolnicu kulture 2020. veliko je dostignuće. Korona virus otežao je provođenje predviđenog programa, no je li Rijeka, bez obzira na pandemiju podbacila kao prijestolnica kulture i doživjela totalni fijasko?

Projekt Rijeke EPK sam od početaka iskreno podupirao. Iako nisam izravno sudjelovao u programima niti u organizaciji samog megadogađaja, sudjelovao sam u programu otvaranja s jednim shizofrenim skečem. Toga mi trena nije bilo ni na kraj pameti da će se dogoditi COVID 19 i cijeli ovaj nezamislivi kaos koji je poharao kako naš grad, tako i zemlju, kontinent i cijeli svijet. EPK priča se još odvija, vidim da ima zanimljivih programa, neki su mi jednostavno ispod radara jer mi osobno nisu u fokusu interesa, ali svakako će ta EPK godina biti nešto o čemu će se pričati. Jednako tako, uvjeren sam da ćemo na kraju, kad se sve okonča, puno hladnije glave, bez tipičnog riječkog hejta ili pubertetske zanesenosti moći reći da su godine prije, zatim godina samog EPK, kao i godine poslije donijele ovo i ovo. Za pravu evaluaciju potreban je odmak, a ne nužno reagiranje sad i odmah, posebno kad je riječ o tom spomenutom hejtu. Uz onaj slogan „volim grad koji teče“ mislim da bi se vrlo lijepo mogao brendirati i „port of hejt“ (nije moje, Vuk Ćosić je to jednom prilikom detektirao kao vrlo specifično riječko stanje svijesti) jer smo pokazali kako se može hejtati sve i svakoga, naravno, često na mrežama, a manje uživo, imali ili nemali razloga. Taj je fenomen zaista jedinstven, i da sam organizator Rijeka EPK 2020 svakako bih uvrstio i ovaj jedinstveni urbani fenomen u neki od pravaca. Šalu na stranu: ono najveće, najbitnije, nakon EPK će ostati jedan uređeni kvart s isključivo kulturnim sadržajima, a to je nešto čemu se izrazito veselim; nadam se da će iz tog velikog pogona izlaziti neki novi klinci s nekim novim pogledom na svijet i kreativnim nabojem koji će stubokom promijeniti ovaj grad. Ako se moje riječi obistine u 50%, očekujem da do 2030. živimo jednu posve novu, modernu, održivu, privlačnu Rijeku, a koja će korijene svoje transformacije upravo imati u ovim godinama netom prije i za vrijeme EPK 2020.

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt