***
Ubaci u kotao jednu cjepanicu i zatvori ga za sobom. Uzeo je stvari koje je kupio u trgovačkom centru i krenuo prema kuhinji i dnevnom boravku. Vjerojatno od umora, zamagljena vida i debelih zavjesa, još izvana nije primijetio da je iz dnevnog boravka dopirala svjetlost televizije. “Hej, napokon si došao”, kaže Iva. “Zvala sam te na mobitel, ali…” “Ufff, jebemu sve!” opsuje Vili. “Zaboravio sam ga u onoj gužvi.”
Potrči u podrum po mobitel koji je sakrio u jednoj od ladica ormara i ugleda niz Ivinih poruka i poziva. Druge poruke je zanemario, uključivši i Tinine prijedloge oko skore brako razvodne parnice. Brzo se vrati u dnevni boravak, priđe Ivi i poljubi je u tjeme. Ona ga uhvati za ruku. “Sve prošlo okej?” upita ga. “Apsolutno, osim nevremena”, odgovori kratko dok je slagao stvari koje je kupio po kuhinji i kupaonici. Iva je sumnjala da je nešto skrivao oko tog mobitela. Hinila je ljubaznost, štoviše, sad joj se ta naizgled sitnica činila jako bitnom. Još ga je onaj dan, kad su se vratili iz Zagreba, vidjela da kopa po stvarima u garaži. Jasno, išla je vidjeti što je to mogao tražiti i otkrila da nema njezine stare Nokije. Što će njemu moja stara krama od mobitela, pitala se znajući da Vili ima ionako najnoviji iPhone. “Idem se okupati”, kaže Vili. Onako kao i prošli put, pomisli, no umjesto toga odgovori: “Može, ja ću odgledati seriju. Pojedi poslije nešto!” povikne za njim. “Ma nisam baš gladan”, odgovori Vili. Bila je to istina. Kao da mu je onaj betonski uteg stezao želudac. Nakon što se dugo tuširao nastojeći odagnati nelagodne misli koje su mu se u bljeskovima pojavljivale, odvukao se do spavaće sobe u nadi da će ubrzo zaspati, ali mu pregrijanost kuće i ovo silno uzbuđenje oko svega što se dogodilo danas nije dalo mira. Kao da je ona prethodna količina adrenalina sada počela djelovati u drugom smjeru. Uzeo je dvostruku dozu tableta i tek je nakon sat vremena prevrtanja zaspao.
Gledao je mirnu površinu jezera. Bio je oblačan dan, nešto poput jeseni ili ranog proljeća, nije mogao znati. Bio je sam i sjedio na samoj obali koja je strmo padala u dubinu. Odjednom je ugledao kako se iz te tamne dubine nešto primiče. Nešto bijelo i paučinasto. Tada je ugledao mrtvački bijelu ruku koja je izvirila iz vode, a potom još jednu za njom. Nije se mogao ni pomaknuti, bio je kao paraliziran, sve dok ga te ruke napokon nisu uhvatile za noge i počele uvlačiti u vodu, sve dok nije posve potonuo i dok nije iščezla i posljednja zraka svjetla.
Vili se po tko zna koji put prenuo usred duboke noći. Bio je oznojen i prestrašen. Ogledao se oko sebe i vidio da Iva spava na boku. Pogledao je na mobitel. 4.45. Za jedan sat ustajem, kaže samom sebi, svjestan da više neće zaspati. Nastavio se prevrtati do 5.15 kada je napokon ustao. Iva ga je čula, ali nije ustala za njim. Mučila su je pitanja. Mobiteli, prekasni dolazak, bio je mokar kao pas, miris spaljene plastike. Ne, Ivi ovdje više nije bilo ništa ni jasno ni sigurno. Jedva je čekala da nestane iz kuće. Kada je čula zvuk Pajerova motora kako nestaje u jutarnjoj magli, odbacila je debeli poplun, navukla papuče koje je odložila pored kreveta, ogrnula se vunenim kardiganom i izjurila najprije van, gdje je gazila po snijegu u laganim kućnim papučama, bez čarapa, i osjećala da joj se jutarnja studen penje uz kralježnicu. Potom je otišla u garažu. Upalila je svjetlo. Osvrtala se lijevo-desno, mahnito otvarala ladice i ormare, premda ni sama nije znala što je tražila. I bi li uopće željela naći to nešto. Na kraju je odustala. Sada već mokrih nogu, sjela je na malu drvenu stolicu pored peći. Ubrzano je disala. Onda je ugasila svjetlo i krenula prema vratima. Ni sama ne zna zašto je zastala, iznova upalila svjetlo i otvorila vratašca peći u kojoj se taložio pepeo.
