Sjedim na krevetu i buljim u pismo. Čitam mahnito, bojeći se da će nestati – naviknut da sve vezano za nju bježi, iščezava iz sekunde u sekundu, poput vode u pustinji.
Dragi Marco,
ovdje na Braču veoma je hladno i valovi su visoki. Gledam ih s prozora svako jutro i divim se njihovoj moći. Moj djed uvijek govori da „u moru nema vire“, i ja ga tek sad počinjem shvaćati, njega i morsku silu, svako jutro kad sjednem kraj prozora s kavom u ruci.
Učim – zato sam otišla. A i zato što sam se morala malo smiriti.
Zar nije lijepo što pišem rukopisom? Ovdje sam da se maknem od tehnologije i baš mi je dobro. Nisam ponijela ni mobitel ni laptop, ništa nemam, a seminarski rad pišem na pisaćoj mašini. Obećala sam profesoru iz američke književnosti da ću ga predati iako ne studiram engleski. Rekao je da imam dobre misli i da je šteta to negdje ne objaviti.
Pišem o romanu Voljena jer obožavam Toni Morrison. Znaš li da Oprah glumi u filmu snimljenom po toj knjizi? Oprah se svugdje gura. Nisam imala pojma da je bila silovana kao mala, mislim da se čak radilo o ocu. Ili očuhu. Ne znam. A vidi što je sve postigla. Uglavnom, pročitaj nešto od Morrison. Možda ne bi bilo dobro da odmah kreneš od Voljene jer je taj roman ipak poseban. Dosta je mučan a ti si osjetljiv (nemoj me krivo shvatiti kad to kažem). Uzmi Jazz ili tako nešto. Jazz je pravi, kao da čitaš glazbu riječi, stvarno mu naslov odgovara u potpunosti.
Ovdje sam kod prijatelja koji studira psihologiju. Rekao mi je da patim od manične depresije. Kad on izlazi iz kuće, barem pet minuta provjerava je li ugasio plin i vodu i pritom broji do nekog dvoznamenkastog broja čiji zbroj djeljiv s dva daje pet, na primjer dvadeset i osam, trideset i sedam i slično. I onda meni nešto govori, a luđi je od devete bevande.
Spavala sam s njim neki dan prvi put i bilo je dobro, onako, okej. Spavala sam još s dvojicom. Mogu te zamisliti kako si sada šokiran, ali ne govorim ti to jer te želim povrijediti, nego jer je istina. Zbog seksa neke stvari zaboravim, od sebe se udaljim. Nemoj se ljutiti. Voljela bih biti s tobom, ali ne mogu. Ovi momci su drugačiji – za njih me nije briga, a tebe bih mogla povrijediti. Tebe sve vrijeđa, takav si. Da budemo malo duže od onoga što smo već zajedno proveli, upropastila bih ti život, sve to vidim. Kao što ti vidiš ruže, ja vidim trnje i ne mogu to dozvoljeti.
Tako ti ja danju pišem i učim, noću se ševim sama ili s drugim. Sve manje učim. Ne želim te gnjaviti, ali samo tebi to mogu reći. Tako volim svršavati, ne mogu ti opisati koliko. Onda kad se cijela ukočim, utroba mi se stisne. Tad još više ne znam tko sam i to je tako lijepo, koliko god bilo zastrašujuće. Da li je tebi tako? Meni se sve prebriše, ne znam gdje sam ni što radim, budem potpuno izgubljena i beskrajno tužna, tužnija nego prije. Trčim prema tome, a onda se pokajem; onda se sve ugasi i osjetim kako sam još samo jedan korak bliže smrti.
Moj psiholog kaže da sam vrištala prošle noći, ali ja se toga ne sjećam. Da sam plakala, kaže, toga se sjećam. Boji se da ću zatrudnjeti jer je jučer svršio u meni. Govorio je o piluli za poslije i o tome da ne želi biti tata. Nije spavao cijelu noć, a ja sam plakala pa me on tješio, mislio je da je za sve kriv. On ne razumije moju tugu; on misli da sam bolesna u glavu. Jesam li bolesna u glavu?
Mislim da je tako nastao svemir – u orgazmu čestica koje su se razdvojile i opet spojile i onda dale podlogu za ovo gdje smo sad. Cijeli svemir je zapravo seksualan – pročitala sam to u jednoj knjizi, ali tada nisam razumjela tu erotičnost neba. Sad razumijem, zahvaljujući tebi.
Nadam se da ćeš što prije dobiti moje pismo, pretpostavljam da se pitaš gdje sam. Ne želim odgovor. Timing is a bitch, to je jednostavno tako. Nešto je u nama trulo kad smo zajedno. Moj prostor i vrijeme nisu usklađeni s tvojima i to je tako bolno. Tako je bolno kad dvoje ljudi jedno drugo mogu jedino uništiti, samo zato što su se sreli u krivo vrijeme… Ti si sličan mojoj mami – i ona voli živjeti, ona je borac i voli, ona strašno voli; to joj daje neviđenu snagu koju ja samo rušim, i mrzim se zbog toga, da znaš, stvarno se mrzim. Ja sam u vašem životu smetnja. Ja kao da sijem smrt usred toliko života, ne mogu to više podnijeti.
Nemoj me mrziti. I nemoj me zaboraviti. ‘Non ti scordar mai di me, di ogni mia abitudine’. Dobra je to pjesma, zar ne?
Ema
Emine riječi vrte se kao na vrtuljku, ja zajedno s njima. Ne razumijem ih. Tražim Tomin savjet, on šuti. Čita pismo i puši, kao da se radi o romanu koji će analizirati s odmakom, ponuditi mogućnosti različitih interpretacija.
„I, što ćeš sad?“, pita.
„Jel to normalno? Samo mi reci je li ovo normalno?“
Šetam tamo ovamo. „Jesam li sve umislio jer ništa mi nije jasno, vjeruj mi, ništa mi nije jasno!“
Ali papir je u mojoj ruci i Emin rukopis ukrašava njegovu bjelinu, a potpis strši na kraju kao dokaz. Njezin raskošni rukopis koji pripada nekim davnim vremenima, i koji je očito rezerviran za pisanje o tome kako svršava s drugima. Želim razbiti zube toj debilčini koji se rastresao u nju. Krenut ću u tu Milnu na Braču ove iste sekunde, pa jurim u sobu da spakiram torbu, neka se vozni red prilagodi mojim osobnim potrebama, kako god bude.
Toma dolazi za mnom. „Razmisli“, kaže. „Pričekaj do sutra, sad si previše napet.“
Neko vrijeme se opirem, tražim novčanik, ključeve. Ne može to tako, Toma, svi je iskorištavaju, ona je predobra, dozvoli. Pa bacam torbu u kut sobe, čupam par dlaka na glavi. Koja sam ja budala! Izbacit ću je iz sebe, boli me kurac za nju. Neću ići u HELP-a, neću raditi, neću jesti, samo ću ležati, brisati njezin lik, brisat ću je i onda neku ševiti, brisati njezinu kožu koju osjećam po sebi, sastavljati komadiće tijela koji pucaju svaki put sve više kad ih pokušam spojiti. Sve se raspada. Ja se raspadam. Ja sam ona, koja umire svaki dan.
