Još je pokojna baba govorila da slava opija, a ja to nisam vjerovala dok nisam postala slavna ljubavnica. Godinama su me zvali Šuplja i priče o meni kružile su po kuloarima, no trebalo mi je spontano iskustvo s tamnoputim, bogato obdarenim turistom, eda bi moje vještine i sposobnosti bile izravno obznanjene na jednoj društvenoj grupi.
Slavila sam. Suva Ćora i debela Smoki, cure s kojima sam se od drugog srednje oblokavala petkom-svetkom a i šire, jedva su dočekale da piju na moj račun. Nazdravljale smo spomenutoj babi, spomenutom spolovilu, kao i umjetnosti općenito. Naime, osim trošenjem muškaraca, sve tri smo se bavile umjetničkim stvaralaštvom, osobito ja koja sam uz književne kritike pisala i poeziju i prozu.
Dame su predlagale da će me odsad zvati doña Casanova, što sam ja kategorički odbila.
— Immmam trrrojbu. — prozborila sam — Bittt ću ili Bodddlaire, ili Jesssenjin, iiili Bukkkowski.
Konobar, apsolutni nevježa kad je riječ o književnosti, zamolio nas je neka napustimo njegov lokal. Ne bismo poslušale, da nije zaprijetio organima reda. Zadovoljila sam se istresavši lingvističku bujicu uvreda na račun njegovih spolnih organa, ali bujica povraćke još nije bila krenula. Bacila sam peglu tek iza ugla, uz neki zid pun fleka od vlage i koječega. Ćora je rekla da joj se strašno piški, a Smoki se borila s napadajem štucavice.
Nakon što sam se izrigala, vidim da zid nije flekav nego čist i rumen k’o dječja guza. Ne valja to, pomišljam, nije estetično nego patetično. S gomile šuta koja je stajala u kutu, odabirem komad cigle i po onom zidu švrljam rečenicu, ali u žurbi griješim, neka slova izostavljam a neke riječi spajam. Smoki hihoće, vadi kreon iz torbice pa dopisuje tri slova. Ćora staje pred zid i sriče čitav tekst:
JEO VASRNAČKI KURA! BCC
Smoki je pokušala cmoknuti, po svome običaju, ali namjesto toga se podrignula i pustila goluba/golubicu u isto vrijeme. Meni od toga kao da se primirio želudac pa iako mi je nešto malo povraćke ušlo u cipelice, mogla sam hodati skoro ravno i bez pridržavanja za kulturne i slične spomenike. Zapravo su mi vrata doma kulture bila na dohvat, a na vratima se šepirio plakat koji navješćuje književnu večer.
Cool i rasterećene, Smoki i ja smo krenule onamo, dok je Ćora zastala da se pomokri po spomenutoj šuti. Kad se i ona dovukla, ležala sam s glavom u Smokinom raskošnom krilu, u posljednjem redu publike. Moja jastuk-prijateljica tada je dobila volju da mi, zbog onog grafita, zaprijeti prijavom udruzi za zaštitu crnačkih i inih manjina.
— Thuhužit ćhu the, rhashistice hnihijedna! — dahtala je, ispuhujući mi u lice smrad duhana i miris Irske bombe.
Neki metuzalemi su se okrenuli u našem pravcu, šišteći poput reumatoidno-artritičnih gusana. Možda bih nešto i odgovorila ili bih pozvala konobara, da baš u tom trenutku moderatorica nije htjela znati ima li kakvih pitanja. Na to je Smoki cmoknula par puta pa su sve uši osluškivale što će reći. Međutim je Ćora, koja se upravo smjestila na početak našeg ekskluzivnog reda, zvučnu prazninu popunila izjavom, doduše kolebljivo, ali glasno izgovorenom.
— O-ova cura o-ov-dje, — petljala je pokazujući na mene i rukama i naočalama — po-popular-larno zvana Šššuplja… o-ona želi objaviti zbirku kratkih priča pa, ako ste voljni to pogledati, o-ona će je napisati dok kažete pik-pik-pička.
Naravno da su se neki od onih morona nasmijali kao da im je gola oštriga stavljena pod nos. Međutim, ja sam skupila sve svoje snage ne bih li se koliko-toliko uspravila.
— Piksla! — dreknula sam slavodobitno.
Tako je to s nama piscima: perfekcija prije svega. I iako sam se, samoispljuckana i premorena, opet srušila u horizontalu, čula sam moderatoričin odgovor bogat pozitivnim atributima. Zato sam, više srcem nego razumom, znala da ću zaista napisati tu zbirku, a dani opijenosti tek su mi svitali.
