1. Lev Ozerov, Portraits without frames (Neuokvireni portreti), Granta, London 2018.
Pravo otkriće, možda i knjiga godine uopće, sjajna knjiga narativnih pjesama, „Neuokvireni portreti“ Leva Ozerova (Lev Goldberg, 1914-1996) nude pedesetak dojmljivih pogleda u živote sovjetskih pisaca, skladatelja i umjetnika uhvaćenih između umjetnosti i politike, pri čemu Ozerov ne ocrtava cjelokupne životopise, nego se usredotočuje na rijetke, gdjekad i jedine susrete s tim ljudima pri čemu iskazuje izniman dar za precizno zapažanje i liričnost očito neliričnih stanja i situacija. Riječ je o poetskom pripovijedanju dokumentarističkoga tipa koje može podsjetiti na Sebalda. Nestrpljivo iščekujem prijevod na hrvatski.
2. Samuel Beckett, Novele i tekstovi nizašto, DHKP, 1976., prev. Mirjana Dobrović
Danas (a riječ „danas“ začas gubi tlo pod nogama, kao kad kažem, „danas je moj rodni grad pogodio strašan potres“) se pitam – zašto uporno čitam Becketa, i to ponajprije njegovu prozu, pa i radio igre, koje su zapravo hibridnoga karaktera, gdjekad bliže prozi, primjerice „tekstovima nizašto“. Možda zato što u tom apsurdu i beznađu uvijek proplamsa humor, Beckett zna biti nevjerojatno duhovit pisac. Jer nema beznađa, je li?! Njegov svijet je i dosljedno ispisan i upravo ta dosljednost napisane rečenice, fragmenta, monologa – trajno fascinira i nadahnjuje.
3. Franz Kafka, Dvorac, Šareni dućan, 2011. prev. Boris Perić
Dok su drugi u prvome valu korone iščitavali Camusovu Kugu i tražili sličnosti s našom situacijom, ja sam neposredno prije lockdowna posudio Kafkin Dvorac, koji, na svoju sramotu, dotad nisam čitao. Kako ispada, postoji opravdanje za sva kašnjenja, za zakašnjelo a zapravo pravodobno čitanje, recimo Mirisa, zlata i tamjana, pa tako i za Dvorca. Fascinirala me vrlo moderna, pročišćena Kafkina rečenica, čitajući nisam imao dojam da je to pisano prije stotinjak godina, možda upravo zbog humora, koji u Dvorcu isijava možda bolje i lucidnije nego u drugim njegovim djelima, ponajviše zahvaljujući situacijama u kojima se pojavljuju legendarni K-ovi pomoćnici.
4. Bob Dylan, Kronike, 1. dio, Algoritam, 2006., prev. Vladimir Cvetković Sever
S Dylanom sam proveo veći dio godine, lijepo je to i umirujuće bilo druženje u kontekstu korone, bilo uz njegove Kronike, bilo uz briljantni album Rough and Rowdy Ways. Kronike brižno, s iznimnim osjećajem za detalj i malu povijest bilježe postupnost Dylanova rođenja kao autora, odnosno koje su se to silnice sastavile u njegovom autorskom biću kako bi proizvele ono što prepoznajemo kao Dylana, iz čega je razvidno kako Dylan nipošto nije slučaj, u knjizi se bezrezervno ogoljuje, ne taji svoje korijene, priznaje u čemu su bolji, u čemu su veliki, npr Woodie Guthrie, zato je i Dylan velik.
5. Evelina Rudan, Smiljko i ja si mahnemo, Fraktura 2020.
Struktura te čudesne zbirke pjesama ispisanih u istrijanskom dijalektu i autoričinu idiolektu je jednostavna, proustovska u zagledanju u prošli svijet, a njezina su granjanja to jest, maleni spjevovi, njih četrdeset, očuđavajući, nepredvidivi. Iz Smiljka se nema kamo, to je svijet za sebe, određen stanjem “dokle su još svi bili živi” i stanjem jezika , iz čega sipi i radost i smijeh i melankolija i plač. Napokon je netko u hrvatskoj poeziji kravu ustoličio kao urbani lik, a ne kao simbol bešćutno zaključan isključivo u seoski svijet. A tu su još i sveci, i prašćina, i eagleton, i kocbek, i jesenjin, i dida u utrobi broda, i rip kirby i branje ljurljavica … Sve mi se to neopisivo peža!
