04/12/2021
Pretraga
Miroslav Mićanović, Izbor iz tri knjige

Miroslav Mićanović, Izbor iz tri knjige

GORE I DOLJE – U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI

MASIV

– Zašto to radim?
– Zašto to radiš? – pita me žena.

Nag u 7:30 prilazim krevetu,
nogom ispod njezina uzglavlja
izvlačim podnu vagu za mjerenje
i stajem pažljivo: prvo lijeva
zatim desna, onda s obje noge ravnomjerno,
u ravnoteži, u potpunom životnom
balansu, smiren kao japanski pisac
pred harakirijem, spuštam glavu
niz trbuh, između koljena, mičući
nožnim prstima provjeravam,
koliko pokazuje kazaljka:
95 – 97 – 99 – 100 kilograma.
95 – 97 – 99 – 100 kilograma.
95 – 97 – 99 – 100 kilograma.

– Zašto to radim?
– Zašto to radiš? – pita me žena.

Nakon što sam napustio kupaonicu
u kojoj sam neuspješno pokušao
pod snažnim svjetlom na
stropu i pod onim manjim na starom
tvorničkom noćnom ormariću, čija se
gornja plastika počela topiti i urušavati,
sa zalijepljenom crnom životinjom,
logom vuka, zaštitnim znakom
zimskih olimpijskih igara u Sarajevu,

  1. piše ispod njegovih šapa,
    ne znam tko ga je zalijepio,
    (jesu li zatekli svi stanari kad su doselili
    u našu zgradu nasmiješenog vuka u seriji
    običnih trodijelnih ormarića).

– Zašto to radim?
– Zašto to radiš? – pita me žena

Pokušavao sam učiniti sam sa sobom
ono što, vjerojatno, milijuni osamljenih muškaraca
rade u samačkim hotelima, motelima,
u skladištima, magazinima, iza šaltera,
u pokrajnim prostorijama, u tuđim
spavaćim sobama kuća u kojima traje
zabava s raskalašenim sredovječnim ženama,
s radoznalim djevojkama koje neopreznim
yappijima zavlače ruke u džepove
hlača ili im vrh nožnog palca zabijaju između
nogu dok oni razgovaraju na mobitel,
donose presudne odluke za kompanije,
države, zaključke međuplanetarnih konferencija,
čitaju sms-poruke ili urotnički pokazuju
muškom društvu poruku koju su dobili
od one mačke, ribe ili, kakav već rječnik
postoji za seks na brzinu s djevojkama
iz ureda, iz tramvaja, s udanim ženama
u trenucima dok su bespomoćne smišljale lovu za
podstanarstvo ili nešto daleko profanije…

– Zašto to radim?
– Zašto to radiš? – pita me žena.

Prije nego sam se spustio na ledeni
asfaltni trg, koji su zaposjedali
ranojutarnji dostavljači novina, kruha,
dva mesara izvlačila polovice, goleme
komade mrtvog mesa skidali s metalnih
kuka, stare žene čistile iz zatamnjenih
stakala bistroa, prije nego sam prošao
pokraj trgovine iza čijih su blagajni
sjedale žene slične mojoj majci, prije
nego sam viknuo: Bog, Mate,
čovjeku koji svako jutro prodaje krumpire,
domaća jaja (je li riječ za taj posao:
baštovan, kaže li se za takvo prigibanje
zemlji i biljkama baštovaniti?).

– Zašto to radim?
– Zašto to radiš? – pita me žena.

Ustajao bih, kažem, prije trčanja,
nekoliko puta noću i gledao vlastito
lice u zrcalu – loveći trenutak kad vidiš onoga
glasovitog Drugog/Drugu – trenutak u kojem
strojovođe sviraju prije mosta ne sluteći nesreću,
pilot se diže iznad 10.000 metara, kirurg
reže kao mahnit u utrobi starca koji je već
odavna u društvu i Petra i Pavla – trenutak
kad je sve bolje od snova koji su donijeli
crvene majmune i papige iz Afrike, kad
se cimet topi ispod tebe kao što nestaje rub
broda nadomak Cejlona, kao što pokušavaš
udahnuti-izdahnuti odgađajući onaj trenutak
male smrti prije žene i ona se čudi „što je sad“
pita, vježbaš, dižeš utege, meditiraš kao posuda
za vino u Gorskom kotaru i Lici.

– Zašto to radim?
– Zašto to radiš – pita me žena.

Stuštiš se i trčiš preko polja kao pas poslije
katastrofe nepoznatog plemena u savani,
pretrčavaš ledeno polje, konačno
pogledom prema gore, prema
masivu koji lebdi u modrini, koji
titra kao djetinjstvo Maksima Gorkog,
koji je tu nadomak, samo se trebaš
pokrenuti i pružiti ruku, pristati
da si ti taj golemi švedski konj,
da si ti taj masiv koji se približava sam
sebi, preko planinarskih domova,
preko otpada iz kojeg će izroniti
žena s eliksirom života i reći:
dečki, gdje ste dosada, dečki gdje ste!
Pazi da se ne probudiš, pazi da ne odustaneš,
trči, diži se kao dizala u njemačkim
filmovima, kao masivni bikovi u
poeziji E. Kocbeka, trči dok frcaju
blato i bude se barake, dok dižu
zaštitni krov iznad staračkih domova,
dok koncerni postavljaju svoje ljude i
s aerodroma pristižu službeni automobili
i trepere njihove zastavice iznad
kromiranih blatobrana, trči, trči, trči.

– Zašto to radim?
– Zašto to radiš – pita me žena.

Htio sam u kombinaciji vruće vode
i vlastite ruke, s vodom
koja se u snažnom mlazu slijevala
iz improvizirane pipe za tuširanje,
sa sapunom koji sam razmazivao ispod
trbuha, niže i niže, pokušavao sam
u pari, buci ventilatora za odvod
zamisliti tijelo djevojke, njezino lice i
usta, ruke koja će uspjeti ono što mi odmiče,
što nestaje, kao da će zmija zalediti osmijeh
na licu planinara ili djeteta koje se prvi
put zaputilo u šumi, ali ja sam već tu
i virim iza odškrinutog prozora, jer
moram bdjeti, čekati, bijesan jer tko
će dočekati iz tako neugodnog položaja
prolazak dječaka, je li to moj sin, je li to
moje dijete, jesam li ja već starac koji
tu čeka sto godina i ne zna da više nitko
neće proći, je li to moj glas koji čujem
na radiju dok govore, mucaju, šušte
stogodišnjaci i stogodišnjakinje,
hoću se odmaknuti, hoću izvan, hoću
van, kao onaj masiv koji nedodirljiv
i modar stoji vječan i mlad, stoji kao,
stoji kao, stoji kao, stoji kao…


NATJEČAJ ZA SLOBODNE PROSTORE

obećao sam slavku jendričku tekst o poeziji
milorada stojevića za časopis znakovita naslova
riječi. dogovor je pao u sisku, ljeti, kad dogovori
padaju lako kao pogledi na djevojke koje prolaze
uz rijeku. (i sjetio bih se njegove brade, i sjetio bih se
njihovih brada, i sjetio bih se sebe kako
napuštam vlastitu kožu, i sjetio bih se glazbe
koja se presvlači uz put kao toliko puta do sada.)

ali disali smo prije toga teško, među
knjigama, u vrućini prostorija matice hrvatske.
ne bih rekao da nam je bilo teško, jer uzbuđenje i
nelagoda slavodobitnika pjesničke nagrade dali
su za pravo zajednici da vjeruje u vlastitu važnost
i postojanje, kao što se u tom trenutku na vjetru
pomiču i kreću, vrte oko vlastitog korijena rijetke
trave i biljke, runolist na primjer, na velebitu.
na tibetu, na zaboravljenom brdu u istri ili bosanskoj
posavini, gdje trčim kao dječak i gdje se čuje
pucanj amerike i uzdah afrike.

i napisao sam esej o poeziji m. stojevića, jer
riječ je o riječima, mislio sam i pokušao ponešto
pronaći u knjizi (prostrijelne rane & other poems,
naklada md, zagreb, 2001) kojoj sam bio urednik.
htio sam se dosjetiti
rada na njoj, kao što je u njezinu ovitku bilo
ruku vrtlara koji obrađuje svoj godišnji posjed
i kao da neće jesen na vrhuncu dozvati zimu
i kao da neće umrijeti žena s čijom neumrlošću
računa ratar u egiptu ili vjetar na groblju u
drenovcima do koga smo došli korak po korak,
na početak i kraj. htio sam se sjetiti večeri
kad su ugašeni kompjutori i ne stižu poruke
nego si spreman za seks s vlastitom ženom
koja još misli da ti možeš i da te ona
voli.

kao da ništa nismo mogli u ravni
slavonije s kojom se mučim i radujem,
magla i sunce izlaze i nestaju,
kao što se obješeni trenutak prije
konačnog zategnuća sjeti i smije,
kojoj ne znam dati ime, kao da moje znači
bilo što… pričali smo o tome
kao da to nikada neće ni u jednoj
pjesmi biti zapisano.

nije svakako riječ o ništavilu već o prikupljanju,
rekao bih da u toj općenitosti nije i ponešto
radosti u kojoj istrajava poezija, prizvati sve
što se oko tebe događa, upisati za jedan dan,
za jednu noć… teorija možda ponešto zna
o takvoj ljubavi, o razlici i Drugom.

nisam muškarac kojem je od presudne važnosti
jutarnji zbor delfskih žaba, osim što pomažu
dok palim svijeću za uljanicu (jeftina imitacija rituala
za svježinu i odmor), pravim čaj, zatežem navlake
i režem kruh za dječje sendviče (ne u jedan sir, u drugi
da, krastavci u oba), dakle, vratio se poslani esej
kao neisporučiv, javlja administrator, Your message
To: slavko.jednricko@sk.t-com.hr
Subject: Miroslav
Sent: Wed, 18 Jan 2006 06:29:37 +0100

did not reach the following recipient(s):

tbencic3@pop.htnet.hr on Wed,
18 Jan 2006 06:30:02 +0100
E-mail sistem nije uspio poslati poruku,
no nije naveo specifičan razlog.
Provjerite adresu i pokušajte ponovno.
Ako i sada ne uspije, obratite se
administratoru sustava.
< as401.t-com.hr #5.0.0 X-Postfix; host pop1.t-com.hr[195.29.150.26] said: 552 4.2.2 tbencic3@pop.htnet.hr: Mailbox full — Quota exceeded (in reply to end of DATA command)>

i izlazim u jutarnji mrak kao rudar na svjetlo
dana, spreman rudariti u nježnoj jezgri
dana, potrošen i potrošiv, snažan i div
kao stepa, „ni čegrtuše ne bi tako“ i
ugledam na vratima oglas:
natječaj za slobodne prostore
natječaj za slobodne prostore
natječaj za slobodne prostore
natječaj za slobodne prostore
natječaj za slobodne prostore
natječaj za slobodne prostore
natječaj za slobodne prostore
natječaj za slobodne prostore
jest, pomislih, riječ je upravo o tome
da toga u eseju o poeziji m. stojevića
nema, svega onoga što je stavljeno u
pčelinjak, sličan zrcalu i „nalik majkama
hrvatskih pjesnika“, nema natječaja i
slobodnog prostora i vratih se na početak
red po red, u djetinjstvo gdje dječaci
na rubu dvorišta prave bazene i nose
nepoznate alate: što ću sad? misle pred
izgonom, u srcu svake čitanke gori
žigica i živi „gospodar od posuđena
sumpora“.

otputovah u vukovar i govorio sam
privedenim učiteljima i nastavnicima
razredne i predmetne nastave o putu u
središte kratke priče. ali taj me odlazak
ne oslobađa obveze prema zajednici i
počeh gorljivo govoriti radoznalim
ljudima ispred sebe.
sjeo sam u klupe i htio biti jednak,
ali oni su znali da je to laž, jer izdale
su me moje nove cipele i tekst koji
sam pročitao hodajući između njih.

postavio sam prvo pitanje.
postavio sam drugo pitanje.
postavio sam treće pitanje

„Rečeno iz Mene. A ja sam Zrak iznad Mraza.“

pitao sam: zašto veliko i malo slovo.
pitao sam: zašto i veliko malo slovo.
pitao sam: zašto veliko i malo slovo.

nastavnici i učitelji su pitali mene, kao da
znaju: „što potvrđuju jutarnje vijesti s hipodroma“

bio sam, naravno, ljut i prijetio sam,
napišite sami tekst
napišite sami tekst
napišite sami tekst

i javio se jurica cesar

Poštovanje,

u privitku se nalazi kratka priča
s radionice u Vukovaru. Također sam
dodao i jednu koju sam napisao prije
2 godine i koja je objavljena u
hrvatskom kajkavskom kolendaru
pa ako budete imali vremena
pročitajte je.

lijepi pozdrav,
jurica cesar

Obloki

Vužižem kompjutora. Ventilator,
stari ventilator, leto dni prestari
ventilator dumi.
Windowsi se zdiguvljeju.
Kažiprstek desne ruke dela
dvaput levi klik,
još jemput klik.
Otpira se…
Težačku mašinu z tacnom
of put nišče ni pehal.
Pak su si na Forumu kak na gmajni.
Kavkaz z Azerbejdžana,
Ribič z Zuricha,
Huda Baba z Amsterdama,
GjuroKaiser z Čakovca.
Postove su nove spustili:
Huda Baba posts→ DD ZZ i OLJDV
Kavkaz reply→  (dvotočka zaprta zagrada)
Gjuro posts→ Da se vidime?
Kavkaz reply→  (dvotočka otprta zagrada)

Windowsi nigdar neju bili obloki,
a ni Forum gmajna.

DD ZZ i OLJDV

i što sam sad napravio
mislio sam, i što sam sad napravio,
sve se preselilo, iz deminutiva u
deminutiv, iz ————

dragi slavko, javio sam, jesi li
uz kompjutor za pet min.
rekao je: jesam.
rekao sam: nisam

i poslao.


GORE I DOLJE – U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI

Ona je ostala gore.
On se spustio dolje za stol s društvom.
Ona se samo javila na kratko
porukom da mu kaže da odlazi.
Ona nije znala gdje je on, ali
ni ona nije znala gdje je,
pored svega što želi i mora
i pokraj čega će proći.

On nije znao gdje jest,
ali ustao se kad ju je vidio
kako prilazi mjestu na kojem
će je pokupiti. Samo trenutak,
rekao je i prekinuo razgovor o
poeziji i tim važnim stvarima,
o ozbiljnoj ludosti smo pričali,
izustio je kad joj je prišao.

Oboje su bili dolje, što ne znači
da su tih nekoliko trenutaka prije
bili odvojeni ili da su mogli biti
bliži, bliži jedno drugom dok je
ona ostala naizgled nepomična.

Ona je ostala gore.
On se spustio dolje za stol s društvom.
Ona se javila samo na kratko da odlazi
i on je ispod oka motrio kad će se to
dogoditi. Ali ona nije htjela da on to
vidi. On više nije znao gdje je ona
i gdje on jest. Ona se pomakla za samo
deset metara. Razdaljina napravljena
zbog mnogo čega što se u poeziji da
iskoristiti. On nije znao gdje je kad
su je pokupili. Vidio je, tri-četiri-pet
usporenih trenutaka prije, vrh njezine
glave, koja nije bila njena jer je virila
iz auta i tražila je tako slična njoj.

Ona je ostala gore.
On se spustio dolje za stol s društvom.
Ona se samo javila na kratko
porukom da mu kaže da odlazi.
Ona nije znala gdje je on, ali
ni ona nije znala gdje je,
pored svega što želi i mora
i pokraj čega će proći.


PAS IVANA ROGIĆA NEHAJEVA

Vozimo se prema vrhu Heinzelove i
suton je, siv i ziman, vrijeme neodređeno,
kolona ispred spora i puna bijesa.
Nisam nešto poznat kao osobito
oprezan čovjek, ali podižem glavu i
gledam naprijed čvrsto držeći volan,
jer djeca su iza mene i repertoar je
razveden i bogat, od šutnje moje
žene do njihove gladi, od zajedničkog
nezadovoljstva i očekivanja.

Hoću reći sva je prilika
za ozbiljnost i ne propuštam takvu šansu:
gledam naprijed i oprezno vozim. Ali
svu rutinu naruši prizor ispred mene.
Poslije prvog semafora i skretanja na
glavnu autocestu, s njezine lijeve i desne strane,
horda pasa, izmučeni, sivi, zapušteni
okupljeni oko praznine što se jedva nazire
u pozadini, zalijeću se jedni u druge i laju.
Ne znaš je li riječ o igri, obijesti ili borbi
na život i smrt. I što bi se sve moglo dogoditi:
što ako napuste opasni rub pločnika
i sjure se s obje strane travnjaka na asfalt, prema
nama. Nestvarna je ravnodušnost radnika
na benzinskoj, valjda već znaju o čemu se
radi, možda to danima i noćima gledaju
i ne obaziru se ni na što oko sebe misleći samo
o benzinu, pljačkašima i njihovim pištoljima
i puškama.

Pažljiv sam, vrlo pažljiv i prestajem govoriti
sam sa sobom. Upirući pogled u polumrak,
pojačavajući svjetla, osjetim slabost i drhtanje,
ne smijem reći nesigurnost, zabrinutost ili strah,
ugledam psa koji se izdvaja i počinje trčati s
jedne na drugu stranu, kao da je izgubio svoj čopor,
kao da ne pripada nikome, kao da je neodlučan
ili možda ranjen. Ta se zvijer od psa zalijeće sad na
jednu sad na drugu stranu i negdje napola ili već
pri kraju odustane i vrati se. Ostaje sam na autocesti
ne obazirući se na sviranje, blicanje, ili valjda
već unezvjeren od svega toga hita prema nekoj
svojoj izgubljenoj divljini. Što se događa? Ne znam.

Mogao bi to biti pas Ivana Rogića Nehajeva,
pomislim, jer znao sam ih tu viđati kako predvečer
uredno, s koraka na korak, hodaju zajedno.
Osamljeni, napušteni, zatvoreni, zadovoljni? Ne znam.
Ali ne nije, nemoguće, kažem na glas, nije to pas
Ivana Rogića Nehajeva.

I krenemo nekako dalje,
i sve se smiri, i pas i oba čopora nestanu u svom
mraku i mi nastavimo voziti pod škrtim noćnim
svjetlima, u svoje stanove, u svoje kuće,
u svoje šume, u svoju divljinu, u svoju samoću.

Ali nikako me ne napušta
slika psa i ta neodređenost njegova bježanja i trka.
Što je on htio i što je tražio? I zašto sam samo pomislio
da bi to mogao biti pas Ivana Rogića Nehajeva?


PJESNIKOVA SE ŽENA BORI S NJEGOVIM SNOM

Pjesnikova se žena bori s njegovim snom
i nema ništa u tom prizoru neobično, jer riječ
je o godinama i ranom poslijepodnevu,
njezina ruka na njegovu dlanu, na laktu i
molba – molim te, nemoj spavati – nemaju u
sebi, naravno, ništa biblijsko. Nije to
materijal za poeziju, za pjesmu, iako se
govori lijepo i usputno upravo o tome.

Zajednica okupljena u neveliku broju ima
pravo vjerovati u značenja takva sudioništva.
Ne bih rekao da i njegov san ne pripada tom
okruženju, ali on jednostavno tone i nestaje
pred mojim očima i očima njegove zabrinute
žene. Izbjegavam, plaho, njezin pogled jer bih
morao odgovoriti na njega, ali ne znam kako:
s razumijevanjem i blagošću, s čuđenjem ili
nekom uvrijeđenošću.

Kako bih trebao gledati, kako misliti dok riječi
izlaze i nestaju. Sâm sam kao dim, sâm sam kao
div, sâm sam – htio bih joj poručiti, ali kako možete
reći bilo što? – jer onaj ste koji nema poruku i koji se
sam u sebi nema na čemu zgrijati.

Vidim da bi to moglo otići predaleko
i predano nastavljam s riječima i oko njih, što
je dobar zadatak za vrtlara ili kakav „prognanički
um“. Ništa, dakle, od onoga što bi mi moglo
pomoći, ništa kao žvakaća koju žena dodaje pjesniku
u borbi s njegovim snom, popodnevnom pospanošću,
ništa kao uzor i predanost, pouzdanost, ništa…

Sve bi tako i završilo da se mogu odvojiti od tog
prizora, ali ja znam da nisu u pitanju samo godine
ili neki iznenadan umor, ono što vjetar donosi i raširi
po licu kao uspomene, kao slatko pamćenje koje
te omami, povuče da zaspiš kao dijete.
Pridružujem se tom povlačenju, odustajanju,
tonem zajedno s njim, jer mi kao da obojica znamo
da će kad otvorimo oči biti za sve kasno i da još
jednom velikom brigom koju donosi naša pospanost
ostavljamo prostor za lake riječi, za zbogom, koje se
ne izgovara, kojem se ne gleda u lice.

Pjesnikova se žena bori s njegovim snom
i nema ništa u tom prizoru neobično
koliko god nas ruku pridržavalo i koliko god
zabrinutih očiju ispraćalo.
Pridružujem se tom povlačenju, odustajanju,
tonem zajedno s njim, jer mi kao da obojica znamo
da će kad otvorimo oči biti za sve kasno i da još
jednom velikom brigom koju donosi naša pospanost
ostavljamo prostor za lake riječi, za zbogom, koje se
ne izgovara, kojem se ne gleda u lice.

POEZIJA

Čitam u pjesmi norveškog pjesnika kako netko taman vesla i, usprkos vlastitom nesporazumu sa strofama i poznatim prizorima, vidim i slušam cijelu noć tog veslača iz pjesme.

Izbor iz knjige Dani, Meandar, Zagreb, 2011.


KUĆA NA PRODAJU

MUŠKARCI

Mrtvim muškarcima koji prelaze cestu
ugašene su u ustima cigarete i riječi.

Oko im je prazno od prizora koji
plaše ili na kraju mjeseca
donose veliku brigu.

Mrtvi muškarci prelaze cestu da bi došli
na svoja nekadašnja mjesta, sjeli i
pjevali, jeli i ljutili se.

Šutjeli i plakali, iako to muškarci,
osobito mrtvi, ne čine pred licem
majke. Ili zabrinutog oca.

Mrtvim muškarcima koji prelaze cestu
ugašene su u ustima cigarete i riječi.

Oni stižu od svoje do kuća u kojima
su njihovi bližnji.

Traže one s kojima će podijeliti
alat za gradnju i rušenje, klanje životinja
i branje nevještog grožđa ili plodova
koji su prispjeli i sada ne znaju
tko će ih i gdje staviti na stol.

Mrtvim muškarcima koji prelaze cestu
ugašene su u ustima cigarete i riječi.

Jednom od njih stolarska olovka
svijetli iza uha.
Obična olovka kojom su bilježene
mjere za buduće prozore, vrata.

Nešto sasvim nepoznato i
nezavršeno.

Nepoznato i nezavršeno
i njemu i onome koji sada gleda
svjetlo iza uha i ne zna
što bi moglo značiti.


ZVIJEZDE

Josef Metzger sjedi na ljuljački u dvorištu,
drži se za lijevu i desnu stranu,
odguruje nogama i laganim zamasima
odvaja od zemlje na sekundu-dvije.

Kad mu topli lahor dodirne lice,
zatvori oči i onda ih na povratku
brzo otvori.

I tako svaki dan:
između doručka i ručka, ručka i večere.

Svoje sam napravio, kaže djeci
koja ga žele skinuti s ljuljačke i zauzeti
njegovo mjesto, ne dolazi u obzir,
ponavlja, kad je od svih napušten i sam.

Ne mijenja plan kad kiša pada,
dok mu se modro radno odijelo raspada,
kad zabrinute sestre zbog njega napuštaju
svoj posao, bolnice ili staračke domove
u koje su zapale.

Neki tvrde da do kasno u noć čuju škripu
ljuljanja pod zvijezdama.

Josef Metzger sjedi na ljuljački u dvorištu,
drži se za lijevu i desnu stranu,
odguruje nogama i laganim zamasima
odvaja od zemlje na sekundu-dvije.

Kad mu topli lahor dodirne lice,
zatvori oči i onda ih na povratku
brzo otvori.

I tako svaki dan:
između doručka i ručka, ručka i večere.

Kad sve prijeđe svoju mjeru i
kad im nema druge, jedino što im
preostaje jest nada da će ga uvjeriti
njegova umrla žena.

Ona dođe i kaže:
pogledaj se, vidi kako izgledaš,
ne može više tako.

Svoje sam napravio, kaže ženi
kao što je rekao djeci, sestrama,
ne dolazi u obzir, ponavlja,
kad je od svih napušten i sam.

Josef Metzger sjedi na ljuljački u dvorištu,
drži se za lijevu i desnu stranu,
odguruje nogama i laganim zamasima
odvaja od zemlje na sekundu-dvije.

Kad mu topli lahor dodirne lice,
zatvori oči i onda ih na povratku
brzo otvori.

I tako svaki dan:
između doručka i ručka, ručka i večere.

Ali kad se svi pomire s tim da je on
takav i da je učinio što je trebao učiniti,
kad se pomire s tim da postoje takva
godišnja doba i takvi muškarci s umrlim
ženama, dođe niotkuda njegova majka.

Ali o tom trenutku nitko ne želi ni
misliti.


KONJ

Joso Mrkonjić stoji na jednoj
nozi ispred svoje kuće, naslonjen
na žičanu dvorišnu ogradu.

Jedino tako, mrk, čvrstih ruku
i tamnog lica, može stajati.

Desnu je nogu izgubio u
drugom ratu, što samo znači
da je postojao prvi (i još jedan
poslije drugoga).

Sigurno da u svakom ratu
neki ljudi izgube nogu.
Desnu ili lijevu, zbog istih
ili sličnih razloga.

On stoji i gleda dok cestom
prolaze konji koji voze kruh
za radnike s obližnjega dobra.

Pričaju da je izgubio nogu
zbog konja kojeg su vojnici
u povlačenju htjeli željeznicom
na silu odvesti u Njemačku.

Oni koji su čitali knjige kažu
da se to nije jedanput dogodilo
u prvom, drugom i da će se
ponoviti u bilo kojem ratu.

Samo da se zna, kažu oni koji
djeci pričaju priču iz rata.

Djeca tako imaju pouzdan razlog
za igru i uče kako se dijeliti na
dobre i zle.


KUĆA NA PRODAJU

Može se opisati jednostavno
kuća na prodaju u Gunji
dvije tisuće i trinaeste godine:
prostrana i očuvana,
s dvorištem i vrtom, zelenom travom
i niskim voćkama, s ljetnom kuhinjom,
dobrim alatima i pouzdanim komšijama,
s udobnom drvenom klupom ispred nje,
da se može vidjeti svijet koji prolazi
(i koji odlazi).

Oglašeno je kuća na prodaju,
kuća održavana rukama različitih
zanatlija: zidara, stolara, električara,
bravara, parketara, keramičara,
krovopokrivača, rukama poznatih
i nepoznatih majstora, neznalica,
sumnjivih namjernika, kuća rađena
i čuvana rukama njezina vlasnika
Antuna Raba (koji je s posljednjim
ratom otišao u Švedsku i tamo
umro).

Može se opisati jednostavno
kuća na prodaju u Gunji
dvije tisuće i trinaeste godine.
Može se doći i vidjeti ono što je na
prodaju i tko je kupi može biti
miran i siguran u njezinu
dugovječnost.

Jedino nije oglašeno
da je njezin umrli vlasnik obilazi
i nadalje, brine o njoj i popravlja je,
kad je vrijeme za to, kad se to
već nekako može.


KOVAČ

Mihajlo Kovač misli da
je imao veliku sreću što se
njegovo prezime podudara
s njegovim zanatom.

Kaže: kao dijete želio sam biti
kovač i sretan sam da to jesam.

Govorio bi to djeci okupljenoj
oko golemog mijeha,
a njihova lica žarila su se
kada je udarao po željezu.
Gostima, u dvorištu, pokazivao
je snagu vatre i čekića, ruku.
Ponovio bi to i svojoj ženi
koju su zvali Majstorica.

Kad su na nagovor njihove
kćeri, krupne Estike (uvijek je
grickala pržene sjemenke od
bundeva), otputovali iz Gunje
u nepreglednu Australiju,
pričalo se da netko i dalje
u kovačnici majstora Mihajla
Kovača noću puše u mijeh,
raspiruje vatru, lupa i
pravi potkove za konje.

Tko nije putovao svijetom
i želio da bude majstor
na svom mjestu, da se zove
po svom zanatu, bio kovač
ili ne, zna da to nije istina i
da to nikako nije moguće.


ZECARA

Zvali su ga baš tako:
Zecara. Detalji oko
njegova nadimka nisu
poznati.

Živio je u onom dijelu
Gunje gdje je džamija.

Zecara je moglo biti
od zec, hitar kao zec,
hrabar kao zec.

Ali to bi onda bila
opasna zabuna,
loša slutnja.

Učiteljice su učinile
što su mogle. Zvale su
mu majku u školu i
rekle joj pred svima
da ne može, za kaznu,
s razredom na izlet u
Bosansku Bijelu.

Zabranili su i jednoj
djevojčici da se s njim druži
za vrijeme velikog odmora.

O njemu i njegovu nadimku
ništa nisu znali Albanci
koje je htio prevariti na kartama
u noćnom vlaku München –
Zagreb.

Izbacili su ga na
jen-dva-tri iz vagona,
daleko prije granice,
kao zeca.


RADNO VRIJEME

Po Đuri Staniću moglo
se navijati sat svako božje
popodne, kad bi u bilo koje
godišnje doba, od ponedjeljka
do petka, u pola pet izašao
iz autobusa.

Ručak je završio
i on bi se laganim korakom,
redovit kao japanski vlak,
uputio u gostionicu.

Nije bilo važno
hoće li se vratiti kući
dva ili tri sata kasnije,
s manje pouzdanim korakom,
ili s nekom većom brigom.

Zvijezde su bile jasne,
budućnost i poslovi sigurni
kao radno vrijeme ispisano
kredom na mračnim ulaznim
vratima mehaničarske radionice
u Drenovcima.


GROŽĐE

Pratiti krave od točke
A do točke B složen
je matematički problem
za dječake od sedam ili
devet godina.

Prašina s kojom se
bore kravlji repovi i
štapovi u njihovim
rukama sada su samo
slovo.

Marko Peić, gunjanski
gostioničar, iznosi pred
dječake sok od grožđa,
odrina je nestvarna
pozornica, prsten na
njegovoj ruci znak
neuhvatljive buduće
sreće i –

i onda sve to nestane.


KOSTI

Kada u vrt dođe
gluhonijemi Đurica,
započinje ljeto.

Govori prstima:
zvijezda, salto, stoj na
rukama, pozdrav
suncu.

Svako jutro otvori
čitanku ljeta. Nijemo tijelo
teksta.

Radost je bila sigurna
na pragu kuće.

Nešto je bilo glasno?
Nešto je govorilo?

Stranice između redaka
sada puni praznina.
Slova su znaci mrtvih i
napuštenih mjesta.

Majka na pitanje:
je li živ gluhonijemi Đurica?
kaže da njegove kosti
pokriva crna zemlja.

Nešto je bilo glasno?
Nešto je govorilo?

Glasnije od riječi.

Od ljeta.
Od smrti.

Izbor iz knjige Jedini posao, 2013.


INVERZIJA

Riječi
Sjede s roditeljima u iznajmljenu stanu: prvi, drugi i treći sin. Pričaju se priče koje se ponavljaju, nerijetko se čine odavno poznate i samo od večeri do večeri ponešto izmijenjene. Možda ih vrijeme istodobno čini istim i drukčijim – i priče, i roditelje, i sinove. Govori se o dvojici koja su stradala u drugom ratu: jedan je zakopan u voćnjaku u Bjelovaru. Drugi je ubijen duboko u zimskoj šumi pokraj Karlovca. Telegrami o smrti stigli su s velikim zakašnjenjem, zapeli su zaboravljeni na prozoru kuće gdje ih je ostavio poštar.
Priča se o onom i ovom, što je došlo, otišlo, nestalo. Kako se javljalo i putovalo? Kako se mislilo i izdržalo? Uglavnom, svakim je danom teže uhvatljivo, razumljivo, tko je koga vidio, prepoznao, prevario ili mu učinio dobro, zaboravio. Što bi se sad s tim prošlim moglo učiniti? Najmlađi sin šuti, drugi je mrtav, najstariji misli da bi trebalo nešto od svega toga zapisati. Ali i on i oni odustanu: sve će, baš sve, potonuti u mulj, blato zaborava – čemu onda trošiti riječi koje će potonuti zajedno sa svim što se priča i što one znače.

Što se to sa mnom događa?
Javili su mu na Uskrs da je umrla tetka u Beogradu. Pozlilo joj je u tri ujutro: bolovi u predjelu srca. Zvanje hitne pomoći. Tableta, tlak 200. Dolazak bliske prijateljice, drugi poziv hitnoj pomoći. Ujutro u pet sve je bilo gotovo. Posljednje što je rekla bilo je, prenosi mu njezina usplahirena kći: Što se to sa mnom događa? Dok je spuštao slušalicu, sjetio se da je upravo tetka bila ona koja mu je, prije 40 i više godina, prišla u zimsko rano jutro, zagrlila ga i rekla mu, plačući, da joj je umrla majka, da mu je umrla baka. Pouzdano zna da tada nije znao što znači da je netko umro. Nadao se da će ona prestati plakati, da će se nasmijati i reći nešto sasvim drugo. Gotovo je siguran da je ona tada plakala ponavljajući (neutješno) riječi koje će ponoviti u susret vlastitoj smrti, četrdeset i više godina kasnije: Što se to sa mnom događa? Što se to sa mnom događa? Što to se sa mnom događa?

Skriveno
Gotovo svako jutro, dok im prilazi, njih petero stoje jedno do drugoga, okomito, u odnosu na glavnu prometnu neveliku ulicu. Ona na početku reda u zategnutim modrim trapericama, on s velikim sunčanim naočalama i sleđenim licem, onaj do njega pospan i s netipičnim zulufima, “bafe” kažu brijači u Splitu, idući je u redu muškarac s muštiklom u zubima i vječnom bijelom vrećicom (sendviči, cigarete, hrana i dim, valjda). Na početku reda stoji uspravno vojnik u sivozelenoj uniformi, s ruksakom na leđima. Nestabilan i pokretan red onih koji čekaju autobus da ih odveze na posao u susjedni grad (Petrinja, Sisak), u drugo vojno područje, centar. Ali autobus privatnog poduzetnika koji skuplja zaposlene u vojsci kasni: promet, južina, prometna nesreća, svašta bi moglo biti. Možda se ne treba uzrujavati, drže se reda i čekaju uperena pogleda niz Donje Svetice, prema nadvožnjaku, nedaleko od Branimirove ulice. Autobus kasni. Rat je prošao. Rat stiže u autobusu. Rat kasni. Rat nije prošao. Dogodilo se sve što se nije trebalo dogoditi. Dogodilo se što se moralo dogoditi. Dogodit će se. Doći će. Stići će. Rat ima vremena. Nema vremena. Rat stiže u autobusu privatnog poduzetnika. Kad stignu u drugu zonu, drugi centar, vojno područje, oni koji sada čekaju sjest će za radni stol i uključiti kompjutor. Ona će popraviti šminku. On će skinuti naočale i pogledati se u njihovu tamnu sjaju prije negoli ih odloži nekamo u ladicu. Pospani traži telefon obližnjeg frizeraja, doveo bi sutradan ženu, jeftinije je. Idući će zaviriti u vrećicu i na trenutak pognuti glavu i zatvoriti oči. Uspravni vojnik u sivozelenoj uniformi odlaže ruksak i pravi zabilješku o kašnjenju autobusa. Za rat još ima vremena.

Blow up
Zaustavi se svaki put u prolazu hodnikom i nagne tijelom, prisloni uho na vrata iznajmljenog stana u kojem borave njegovi roditelji. Osluškuje u hodniku jesu li u 7 sati ujutro budni. Čuju li se? Jesu li živi? Osluškuje, spustio je dlan na glatku površinu vrata, sluša i diše, sluša i diše, viri kroz mutni otvor: nejasno vidi rub stola, bijelo svjetlo prolazi kroz rolete. Perspektiva ribljeg oka. Ali, pomisli, što ako majka čuje njegove korake kad se približava vratima za njih unajmljenog stana i onda se, njoj nevidljiv, zaustavi? Što ako ona, jednako kao i on, naslonjena na vrata s druge strane, s prislonjenim uhom čeka, sluša i pogledava se s ocem: zašto je netko stao i diše kroz njihovu špijunku? Tko je to? Što od njih želi? Zašto šuti i stoji? Trenutak je provjeravanja, čekanja, iščekivanja. Trenutak tišine. Vani i unutra. Hodnik i kuhinja. Ali to je nemoguće, bilo bi smiješno da oboje stoje s različitih strana vrata, šute i osluškuju. Sigurno još spavaju, miruju, uvijek to pomisli. Lakše mu je tako – i produži. Onda neko vrijeme sluša vlastite korake, dok se spušta niz hodnik, dok ne napusti zgradu.

Usporeno
Došao je s bratom po oca na Rebar, onkološki odjel, 3. kat, soba 224. Zatekli su ga već odjevena i ispružena na krevetu, podvučenih ruku na zatiljku. Gleda ih neveselo. Dežurne medicinske sestre upozorile su ih “ponesite njegove stvari”, ali da ni njega ne smiju zaboraviti. Smijeh na hodniku, podjela lijekova, ručnika, plahti… Htio bi mu reći da je prva kemoterapija dobro prošla, da dobro izgleda. Otac se drži jednom rukom za njegovu, oslanja na štap drugom. Tapkaju prema izlazu, korak po korak, iz bolničkog kruga.
– Ne moramo moliti portira da nam digne rampu – kaže usporenom ocu.
Onda u hodanju i usporenosti obojica stanu: prije dvadeset, trideset, četrdeset, pedeset godina – sve je bilo drukčije. Tko je kome davao oslonac? Tko je kome bio u ruci? Ali otišlo bi se s pitanjima i odgovorima predaleko, a nepotrebno je: u subotnjem prije¬po¬dnevu, dok parkovi dišu, gradske ptice lete visoko i sluti se vrućina dana. Na drugoj strani ulice otvorena su vrata automobila, brat čeka da prijeđu zebru i krenu u drugom smjeru.

Neslavni Jude
– Tko ne voli životinje, ne voli ni ljude – kaže mu Mira, sestra njegova prijatelja i mentora Josipa, koji prevrće očima, snebiva se i zdvaja: Kako to možeš reći? Kako to smiješ reći?
– Istina – odgovorio bi joj. – Istina: ne volim ni životinje ni ljude!
A riječ je bila, zapravo, o mačkama, o neslavnim seoskim mačkama bila je riječ, o mačkama s imenima slavnih kazališnih glumica i glumaca, filmskih zvijezda, pisaca i spisateljica, glasovitih opernih pjevača, heroja, heroina, o mačkama s imenima dobivenim prema njihovu izgledu, karakteru: Neslavni Jude, Simone Signoret, Oskar, Srećko, Petruš, Cakan, Nježa, Crnčić, Dragica, Maza, Teo, Leo, Jednooki Joe, Jean-Pierre, Lawrence, Buharin (bio je, očekivano, pun buha).
Ona nije odustajala od optužbe. On je potvrđivao da “tko ne voli životinje, ne voli ni ljude”. Njezin se brat ljutio i žalostio. Itd. itd. itd. Ali sve se to događalo davno, pripada djetinjstvu, “smijehu i zaboravu”, knjizi koja se toliko puta čitala. Mira je umrla. Bilo mu je žao što je bio tvrdoglav. Josip je šutio. Sve u svemu: bilo pa prošlo. Ako je utješno, čuje i dan-danas njezin glas, ljutnju, prijekor: Tko ne voli životinje, ne voli ni ljude. Što je istina. Što nije istina? Što je rečeno. Što nije rečeno? Što jest? Itd. itd. itd. Priča o mačkama priča je o ljubavi i samoći. O onome što se ne izgovori, što se ne sazna. Gramatika dana i noći. Što se ne izgovori? Što se ne kaže? Što se zna? Što se ne zna? Prazno mjesto, nulti morfem, oznaka za rod, broj. Što se ne smije znati: o sebi i o drugima. Itd. itd. itd.
Sve su preživjele, nadživjele, neumorne mačke u učiteljskom stanu, nedaleko od gunjanske osnovne škole, seoske mačke bez repa, bez noge, bez oka, bez glave. Jure sive, žute, tigraste, modre i crne, jure s imenima slavnih kazališnih glumica i glumaca, filmskih zvije¬zda, pisaca, glasovitih opernih pjevača, heroja, heroina. Jure s običnim i neobičnim imenima, dobivenim prema svojem izgledu, karakteru. Itd. itd. itd. Tekst smijeha i zaborava. Tekst straha. Nepoznatog i skrivenog. Tko se boji žene-mačke, mačke-žene? Tko se boji mačke-muškarca, muškarca-mačke? (Orlando, tko je: Orlando, tko si?) Ono što se ponavlja. Ono što se zaboravlja. Ono što se ne može znati o sebi i o drugima. Ne može ili ne smije? Itd. Itd. Itd.

Nečitljivo
Sjede na širokoj drvenoj klupi u Jurjevskoj ulici. Uzbudljivost međusobnog razgovaranja, ispovijedanja i zavođenja kotrlja se između njih kao bačena lopta na obližnju zelenu kosinu livade. Vrte njih dvoje različite događaje, prva iskustva, nedavne poraze i gubitke, zablude i gorčinu osame. Pričaju predano, iskreno, jednostavno i u tom trenutku njihovi im se životi čine silno zamršeni, zapetljani i nepredvidivi. Lijepi i važni. Poneko dijete, šetač prolaznik, trkač, trkačica ili automobil uđu i izađu iz ljetnoga prizora klupe, padine i šume. Brzo ih njih dvoje preskoče pogledom i okrenu se jedno prema drugom. Ljubavnu bliskost stvaraju odgovarajuće riječi. Kao iz srebrene folije kakva kolača odmotavaju svoje priče. Zagrizu ih, zatvaraju i otvaraju oči, usta, mrmljaju, duboko dišu, smiju se i uživaju. Čini mu se da zna sve o njoj, ona o njemu i da na bilo koju nedoumicu, brigu ili sumnju jedno drugom mogu dati pouzdan odgovor. Sigurnost. Njezine usne, nerazumne poštapalice – sve postaje zavodljivo, dostupno: bjelina nogu, pokret ruke i njezini usputni dodiri njegova ramena, kose, koljena, njezina haljina… Njegov pogled započinje s njezinim grudima i izgubi se negdje niže. Ali kao u svakoj (ljubavnoj) priči, nastupi trenutak nerazumnog. Ako se to može tako reći. Nečitljivog, nesigurnog. Trenutak sretnog neznanja. Nakon dva-tri sata sjedenja i pričanja ono što on želi moglo bi se svesti na jednu jedinu riječ. Skoro da je zausti, kaže. Međutim, sve što smisli kao izjavu, pitanje, traženje, izgleda mu banalno, obično, uvredljivo. Okoliša što bi i kako bi – i prešuti. Ne kaže. Ali on ne zna da bi ona, da je bilo što rekao, izgovorio, izjavio, pitao, tražio, odgovorila brzo i jednostavno: da.

Bešćutnost
Starija beskućnica na vrhu Palmotićeve ulice, u zamašćenoj zastarjeloj crnoj bundi, izgleda kao odbjegla, preživjela žena iz ruske plemićke obitelji, žustro i predano prekapa po kontejneru. Gledajući je, pomisli na nekoliko stvari: da u tom trenutku – 16. lipnja 2015. – zahvaljujući nesretnoj ženi može istodobno biti u bilo kojoj ulici bilo kojega svjetskog grada, da njezin lik u neočekivanoj lipanjskoj vrućini može izroniti iz priče bilo kojega ruskog, srpskog, slovenskog, rumunjskog pisca, da on lako može biti na njezinu mjestu i da je za to potreban samo jedan nepotreban, pogrešan korak… Gotovo je panično htio zapamtiti nešto od svega toga, sliku njezina lica i sjaj crne bunde, ali onda je sve postalo dio teksta, dnevnika, zimskog dnevnika nekoga drugog pisca, dio priče tolikih drugih pisaca, tolikih drugih beskućnika.

Marry me
Zvala se Ulica Rade Končara, a kasnije je preimenovana i podijeljena na Ozaljsku cestu i Tratinsku ulicu. Mogla je biti Radnička, Herojska, Junačka, ostati takva, nadomak mnogočemu, npr. trgu, npr. kolodvoru. Mogla je ostati mračna i lijepa kao njezin kvart. Trešnjevka. Ali nije. Ulica, uvjeravaju, nije mogla opstati vječno u zvuku čekića, u vlasništvu urara, obućara, brijača, nadohvat radoznalu svijetu koji bi u njezinim dućanima, radionicama, na tržnici kupovao, tražio i trošio. Rekli su da je nestala potreba za čavlima, mlincima za kavu, potpeticama, staromodnim frizurama, da su se promijenile navike i običaji.
Onda je na tom potezu, između dva semafora, osvanula prodavaonica, salon “Marry me”. Da, baš to, vjenčaj me, ženi me, voli me, zavoli me, ženi me, oženi me! Glasnogovornik. Voli me, zavoli me, ženi me, oženi me, zavedi me, odvedi me, jebi me, zajebi me. Trbuhozborac. Oglas. Oglasnik. Tko? Komu? Čemu? Što? Oženi me, oženi me, moglo je biti bolje, svjetlije, točnije, na hrvatskom jeziku. Oženi me. Oženio me. Jednom i zauvijek. Ugasimo svjetlo. Ženi me. Oženi me. Upalimo svjetlo. Ženi me. Oženi me. Tiho i točno. Sad. Sad. Sad. Marry me. Jednostavno. Marry me.
I to je to.

Botanički vrt
Približava se brzim hodom visokoj, dugonogoj ženi u žutim hlačama s naglašenim šarenim cvjetnim uzorcima. Hodajući botanički vrt. Zavodljiv hodajući botanički vrt. Sustiže je i zadihan prolazi pokraj njezine pognute, skrivene glave. Htio bi vidjeti sve. Lice. Oči. Pogled. (Valjda znaš što radiš?) Htio bi znati što daje oblik botaničkom vrtu, njegovim pticama, uzorcima, nastranostima, jezeru i cvjetnim primjerima. Ne uspijeva. Već je na drugom usponu, zaustavljanju, prijelazu. Prolazno vrijeme. Odsutnost latinskih naziva. Odsutnost hrvatskog prijevoda. Odsutnost.

Tlo
Na križanju Vukovarske i Držićeve ulice, podno semafora, osjeća da pod njim podrhtava asfalt. Lako bi se pomislilo da je to zbog prometa, bjesomučnih vozača koji jure i trube, zbog neučvršćene metalne ploče na koju nagazi skoro svaki automobil, kamionet, autobus. Mogao bi se početi ljutiti na gradske službe, na one koji upravljaju i troše javni novac, započeti razgovor s prvim do sebe, upasti u tekst protesta, općih mjesta o napretku i vremenu u kojem se živi, u kojem se nitko ni o komu ne brine itd. itd. itd. Šuti i strpljivo čeka zeleno svjetlo, jer zna (tko zna? kako zna?) da se iz glava onih kojih stoje pored njega spuštaju na tlo: brige, izgubljena i daleka mjesta, sela i gradovi, brda, voćnjaci, valovi, stijenje, ribe, hrana, vino, skladišta, bunkeri, filmovi, fotografije, trenutak prije izgovorene riječi mržnje, oproštaja, ljubavi… Ona bira muškarca svog života, on se trudi upisati pouzdanu kombinaciju na listiću, dječak se javlja majci i referira o vikendu provedenom kod oca. Ona šuti i gleda oko sebe, ona šepa, ona čeka tramvaj i čita. On provjerava kontejnere, on juri na biciklu. Netko se raduje, netko ništa, netko više ili manje. Sve što ga sada može stići pristiže i spušta se ispod njegovih nogu na drhteći asfalt: najezda radosti i straha, kukaca, alergije, neizvjesnosti, njezina leđa, skrivena lica, otkriveni prozori, plakati. Sve, sve, sve, ništa i ništa, glagoli i pridjevi, rijetke riječi, nedoumica, gramatika hodanja i preživljavanja, radost pamćenja, prijelaz ni u što, odlazak, zaborav i budnost… Tlo podrhtava od svoje nevidljivosti, od onoga što se spušta na njega. Tlo šuti. Šuti i ne odgovara ni na što!

Bista
Osvanula je na bočnoj strani parka u Travnom, uvučena šest-sedam metara na zelenu površinu, bista na visokom pravokutnom postolju pokrivena sivom plahtom, zavezana u plastiku. Jutarnji radnik na pristupnoj kosini metlom prelazi preko lijepo složenih ploča, cvijeće miruje u vazama, kamionet na svoju krhku prikolicu prima ostatke šljunka, cementa, nedefinirane grude pijeska, vode, šupljine i zraka. Metla i lopata pomiču se pažljivo, reklo bi se i zamahnulo, pažljivo prema onomu što je pokriveno i što čeka svečano otvorenje. Oku je zanimljivo tko dobiva spomenik, tko će uskoro svojim imenom, prisutnošću obilježiti prostor, dio grada, zelene površine. Tko bi to mogao biti? Čije će očekivanje biti ispunjeno? Pokrivena bista sada sliči heroini kojoj su namakli kapuljaču trenutak prije nego što će se oštrica mača sjuriti na njezin bijeli vrat. Ali teško da će revolucionarka naći svoje mjesto (i smirenje) u parku. Može li to biti jedan od spomenika Isusu, Blaženoj Majci Mariji, nekom kvartovskom svecu, svetici, heroju Domovinskog rata i mira? Jutarnja blagost onih koji sudjeluju u čišćenju prostora oko spomenika olakšava cijelu stvar: zna da to nije bista njegove majke, oca ili nekoga bližnjeg. Ili, nedajbože, njegova. Hoda s lakoćom, zastave i govori, bol i svečanost doći će kasnije, sada ga čeka prijelaz preko zebre, ulice, otvaranje stranice dana, ljeta, koje dolazi sasvim pouzdano iz njemu nepoznatih i nevažnih razloga.

La dolce vita
Nešto je u ozbiljnom neskladu, nesporazumu. Točka zaborava. Neprevodivo. Sanja grad Vis kakav bi, možda, mogao biti pedesetih, šezdesetih godina dvadesetog stoljeća da ga osloboditelji nisu čuvali od stranaca. Vrtoglavo se, u snu, vrte stranice novina, vijesti o boljem životu, novi automobili, zvijezde, udarnički vagoni i pjesme. Plivaju zgrade u bojama Mediterana. Obijesni muškarci nazdravljaju ženama koje na plažu dolaze u kostimima iz filmova F. Fellinija (što može biti sasvim pogrešno i netočno). La dolce vita. Glazba mjesne kapele, sjena A. Dedića provlači se predvorjem i nestaje u hotelskoj sobi. U bazen ulazi njegov sin, visok, opušten i crn, sad stariji od njega. Smiju se u kadru sna, vesele i sretne, njegova žena i jedna od njezinih sestara (Leanne?). Obline žena iz crno-bijelih filmskih žurnala. Mrak. Uzvici. Obuzima ga čežnja za mjestom koje mu izmiče. Neimenovano mjesto. Ponavlja riječi: stolica, pupak, tlak, dok “riječ po riječ” ne izgubi svoje značenje. Želi se zaustaviti, javiti, dozvati se! Želi se probuditi! Vidi sebe kao nekoga sasvim drugog. Zašto sanja grad, otok, kakav možda, nikada nije bio? Zašto? Nasreću, prije negoli sazna odgovor, čim se probudi, prekrit će ga stvarnost, čuđenje i zaborav.

Moj prijatelj je mrtav. Mrtav je moj brat
Ozbiljan glas pjesnika, pjevača, struji u kasno ljetno popodne i grk je kao plavac, ravnomjeran kao tijelo koje se proteže na rubu kamene ograde, na rubu pijanstva, plača i smijeha. Gostima na terasi Molo Trovne vlastiti svijet dio je ponude koju ne znaju jesu li zaslužili, ali sad je ne smiju odbiti. Ne znaju i ne žele. Ispod njih je stijenje, a iznad svih bruje glasovi, čuje se dodirivanje čaša, prebiranje hrane po tanjurima i uzvici divljenja jer su se zatekli u plaveti uvale, otoka, mora. Moglo bi se sad mirno stati, umrijeti. Ali brodica na koju je pijanu gošću, veselu Austrijanku, odveo njihov prijatelj, neumorno radi gore-dolje-gore-dolje-gore-dolje pumpana nevidljivim mehanizmom, kojem oni s terase dobacuju riječi nevjerice, čuđenja, zgranutosti. Ako je nekome do smijeha, neka se smije, ali priča je već poznata, ispričana, završena prije negoli je počela. Čeka se noć. Nastupit će poslije, nakon grkosti vina i gubitka snage, pred mrakom, morem, zakonima ponude, potrage i potražnje – nelagoda i zbunjenost. Strah. Onog koji odustaje od pogleda na brodicu obuzmu riječi pjesme koja je ostala uvijek ista, a mijenjali su se prijatelji, mijenjala su se braća: Moj prijatelj je mrtav. Mrtav je moj brat.

Perforiranje
Snebivaju se dok vojniku konobaru na Visu 1986. godine vraćaju račun, a on njima, nasmiješen i crven, novac. Nakon vrlo kratke i zbunjujuće rasprave o cijeni ručka u vojnom restoranu, koji su pojeli na sat-dva prije polaska trajekta, u blizini parka s golemim, gotovo nestvarnim, palmama, sve se sleglo i došlo na svoje mjesto. Trajekt je stigao, vojnik konobar pokupio prazno posuđe i nestao s terase. Nitko nikom nije mahnuo ni rekao hvala ili zbogom. Topovi u tunelima otoka miruju, galebovi skupljaju preostale mrvice, domaći ispraćaju što se pogledom ispratiti može, mlada vojska maršira ili očekuje ljubavno pismo, dobrovoljci udarnici u brdima pjevaju “Tamo daleko, daleko kraj mora”. Pjesma u tom trenutku ne dopire dalje od ruba prve kote, pješčane nakupine, na koju će se već nakon prve strofe spustiti urnebesni pokliči i krici. Zatim će zvjezdano nebo pokriti i ono što spava i ono što sanja.

Nad mrtvim si Lazarom suze lio
Stoji podno semafora, na križanju Planinske ulice i Donjih Svetica, nasuprot drugom semaforu, obuzet dalekosežnim planovima o (vlastitom) pisanju. Polet ga drži dok sunce treperi iznad automobila, nadvožnjaka, oko trava i rubova nekadašnje industrije, novogradnje i onoga što se osipa s podnevom i pristiže s obližnje tržnice: natrpane žene, gladna djeca, divlji biciklisti… Zavlada zatišje dok se mijenja boja na semaforu. On zakorači i krene u isto vrijeme kad i muškarac sa suprotne strane. Na sredini zebre skloni pogled ne želeći da mu ovaj bilo što kaže, da ga bilo što pita: blijed¬, bijel, molećivih očiju. Prosjak, beskućnik, ubojica? Crveno. Žuto. Zeleno. Crveno. Žuto. Zeleno. Crveno. Žuto. Zeleno. Crveno. Žuto. Zeleno. Prijeteće trube nervoznih vozača poguraju ga na drugu stranu zebre. Uplaši se vlastite bliske smrti pod kotačima. Okrene se i ugleda mrtvog Lazara koji kao siva sjena promiče između zahuktalih strojeva: hladan, šutljiv, nedodirljiv i neokrznut. Crveno. Žuto. Zeleno. Crveno. Žuto. Zeleno. Crveno. Žuto. Zeleno.

Japan
Sjedi s njom u zagušljivu lokalu, na propuhu, s okusom loše kave u ustima, nepomičan kao Buda, koji se tu spominje ni kriv ni dužan. I ne može pomoći ni sebi ni njoj u toj bespomoćnosti, razgovoru o vremenu koje nepovratno mijenja njihova tijela, misli i snagu. Pokušava krišom za vrijeme razgovora pročitati što piše na prozoru obližnje zgrade dok ga otamo gleda stilizirano zeleno oko i naglašeno iscrtana trepavica: REFresh. Japanska metoda za iscrtavanje obrva. REFresh. Dok žena preko puta njega priča i plače, na drugoj strani, na prozoru obližnje zgrade, njemu izmiče nejasan i zelen potpis vlasnika japanske metode, obrve i oka. REFresh.

Ribe
Više od polovice staklenog izloga u prizemlju poslovne zgrade u Islandskoj ulici (Sopot) pokriveno je golemim plakatom na kojem plove u morskoj dubini bijele, crvene i tamnosive ribe. Jasno je da je riječ o simulaciji dubine i ljepote mora. Namještene i nepomične ribe zijevaju u vlastitoj samoći, skinute s tko zna čijih stranica, fotografija. Plivaju na plakatu uokvirenu automatklubom, životnim osiguranjem, drugim zgradama, prolaznicima, automobilima, dostavnim vozilima, semaforima i jutarnjim suncem. Ono što, na trenutak, zbunjuje jest da su pred ribljim razjapljenim gladnim ustima, riječ je, ipak, o prodavaonici hrane za kućne ljubimce, okrugle, velike, bijele točke koje one pouzdano ne mogu progutati: zbog veličine, zbog praznine koju tek treba netko ispuniti. Možda budući kupac, pomislilo bi se lakomisleno. Bilo bi lako zaključiti da je dizajner slažući ribe na golemom plakatu ispustio dušu. Ali za to bi u vedro ožujsko jutro, tri dana prije početka proljeća, dobrodošla poezija. Ona bi pomogla daleko više od glupog prolaznika, koji tako o sebi misli, dok gleda i korača, dok lovi ono što je već davno izlovljeno.

Dječak
Rubom oka, na izlazu iz tramvaja, okrzne pogledom mlađega bradatog muškarca koji sjedi, zavaljen pod plastičnom nadstrešnicom, u svijetlozelenoj flourescentnoj haljini. Njegove dlakave noge, bakandže, privlače pogled. Ali zapravo je nevažno. Jutro je. Četvrtak s užurbanim prolaznicima na raskršću (Držićeva – Vukovarska). Ono što je zapamtio kao neodređeno sada traži svoje ime. Tko je muškarac? Što je on? Možda je beskućnik, skupljač boca, bolesnik, odbjegli redovnik, stranac, muškarac koji hoće biti Isus u svijetlozelenoj flourescentnoj haljini. Sutradan, sklapajući stranice knjige priča, ugleda na drugoj strani ulice muškarca s dječjom školskom torbom na leđima. Vodi, u haljini, sa zimskim kaputom, za ruku dječaka na putu do škole. Hitro, nakon raskršća, izlazi iz tramvaja i traži ih pogledom, ali ih nema. Nema ih.

Izbor iz knjige Obrt za pranje perja (2017)

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt