Legenda kaže da je engleski kralj Richard III kada je usred bitke na Bosvortskom polju 1485. ostao bez konja zavikao: „Dajte mi konja! Dajem kraljevstvo za konja!“ Dobio je konja i nastavio bitku, pa izgubio glavu, a i kraljevstvo.
*
Bio sam kod bankomata kada neko iza mene reče glasno: „Ostavi pare, hajde na kahvu!“ Bio je to Tarik, šef poslovnice jedne brezanske banke, ali po struci profesor književnosti i bosanskog jezika i pjesnik. Pridruži nam se Irsan, isto bankar i pjesnik.
Obojica se žale kako ih posao deformiše i melje. Složih se da je bankarski posao, iako možda nije fizički zahtjevan, psihički isrpljujući i dehumanizira uposlenika, pretvara u zvijer onog koji ga radi. Irsan ispriča kako mu jednom jedan klijent došao u nedjelju pred kuću tražeći od njega da mu „pusti“ limit odmah.
To mi bi smiješno, ali me je kasnije bilo stid zbog toga jer taj čovjek ne bi došao da ga nevolja nije natjerela. Možda i nije nevolja, možda je samo bio nestrpljiv. Ko zna?!
I jedan i drugi su objavili po jednu zbirku poezije – da li će objaviti drugu, ne znaju. Tarik me, svaki put kada se sretnemo, uvjerava da sam odličan u pisanju kratkih priča, a ja se branim iako mi je drago to čuti. Uglavnom smo razgovarali o književnosti i savremenim bosanskim književnicima dok nekako ne dotaknusmo jedan Irsanov doživljaj iz rata, a kojeg se Tarik sjetio predlažući meni da to uobličim u priču. Irsan je rođeni pripovjedač koji pripovijeda na starinski način, polahko i natenane.
Volio bih da i ja znam pričati na takav način, možda me ne bi imao ko slušati jer današnji čovjek nema vremena. Otuda i popularnost Tik-toka, a i razlog zašto pjesme koje slušamo više nemaju tri strofe, nego ide jedna strofa i refren i ponavljaj uz neku pseudoorijentalnu melodiju i ritam. Ko će slušati pjesmu od pet minuta?! Kada sam prije četiri godine vodio ekskurziju, učenici niti jednu pjesmu nisu odslušali do kraja nego je slušanje trajalo do refrena i onda su prebacivali na drugu pjesmu što me je poprilično iritiralo. Osjećao sam se kao da pjesmi otkidaju udove, kao da sam usred masakra.
Usput, spominju mi nove akcije kredita banke u kojoj rade (0% kamate na godinu dana – ljepota).
*
Pričao mi je Irsan na Tarikovo insistiranje:
Za vrijeme rata 1993. bio sam na liniji na Očevlju prema Nabožiću. Između naših i njihovih linija se nalazila livada koju su oni imali „na dlanu“. Snajper i „osamdesetčetvorka“ su redovno dejstvovali po nama s njihove strane. Bez obzira na sve, naš narod je kosio sve moguće, a i nemoguće, livade da bi prehranili stoku, pa je tako i ova livada pokošena pod okriljem noći.
Nama je svakodnevno manjirku iz Župče dovlačio konj kojem su dali ime Radovan.
„Ime Radovan donosi prizvuk ‘onog kome se raduješ’, a njemu su se sigurno radovali“, pomislih. Premotah sjećanje do moga djetinjstva u Mahali prisjećajući konja i njihovih vlasnika: to su bili Mačak, Rùža i Henda čijeg Bubija se sjećam i koji je za vrijeme rata postao legendaran kada je ponestajalo goriva za traktore i kamione. Volio ga je okititi nekim mesinganim tokama, pa bi zveckao dok bi kaskao kroz mahalske sokake. Kada su prolazili, mi, djeca, smo trčali za njima i kačili se i Mačak i Rùža su nas kandžijom prisiljavali da siđemo, a Henda nije. Bio je neženja i dobroćudni pijanac i djeca mu nisu smetala.
Radovanu je nestalo hrane i stiže naredba da pokupimo sijeno sa te livade za njega. Kupili smo tako u smjenama i noću pokušavajući što manje rizikovati. Tako dođe red i na mene. Počela me je hvatati panika i razmišljao sam da li da odbijem naredbu, jer trebalo je zbog konja staviti glavu u torbu, a opet, gdje da odbijem – sramota reći da sam se bojao.
*
„Što prije prihvatiš da si mrtav, prije ćeš se početi ponašati kao pravi vojnik. Bojiš se jer se nadaš“, rekao je poručnik Spears vojniku Blitheu u seriji „Združena braća“.
*
Nego, kada je pao sumrak ispuzao sam na livadu i ležeći skupljao travu držeći grablje pri vrhu. Povlačio sam tako i onda kupio u naramak i brže-bolje nosio. Uskoro poče paljba i meci počeše fijukati okolo, jer su valjda primijetili da se dolje nešto miče. Nisu me mogli vidjeti pa su nasumično pucali po livadi. Prvo što mi prođe kroz glavu je bilo: gdje da sada poginem a još žensko nisam osjetio.
„Omirisao“, dodade Tarik kroz osmijeh. Meni pade napamet i vulgarnija riječ, ali se suzdržah osmjehujući se. Koliko je tako momaka poginulo u svim ratovima u svijetu ne spoznavši rajske i paklene predjele kojima vladaju one – žene?
Pokupih ja to sijeno nekako, a kada sam završio i ohladio se, psovao sam i konja i Radovana…
Pauza za bankare je istekla i mi se raziđosmo.
*
Sve mi više izgleda, kada pišem, da to nije čin kreativnosti. Osjećam kao da kopiram, kradem, dio stvarnosti, dio nečijeg odživljenog života, pa i svoga vlastitoga i smještam je u tekst. Nikakav stvaralački ponos ne osjećam dok to radim, naprotiv. Ni ljubav kakvu osjećaju roditelji prema svojim potomcima („Pesme moje, moja siročadi…“ i slična patetisanja). Čak osjećam i neku dozu samoprijezira dok pišem. Ništa ti ja tu ne stvaram, samo kradem i prerađujem. To je samo ono što sam čuo ili vidio, pa mi se učinilo zgodnim za pakovanje u tekst.
Kakva crna kreativnost?!
