06/02/2023
Pretraga
Mirza Herco. Treći sin

Mirza Herco. Treći sin

Možete tražiti neki poseban smisao pričanja o nekim ljudima iz dalekog Japana koji su živjeli i umirali i ne znajući da postoji komad planete na kojem živim ja koji, eto, pričam o njima, i o vremenu s kojim ja nemam nikakve veze. S pilotima Drugog svjetskog rata, začudo, bi se mogla uspostaviti veza, ali ne znam da li će ta priča ikada biti ispričana u jednom literarnom pokušaju. (Smisao možeš, a i ne moraš pronaći, čitaoče, jer su nas davno naučili da „svako čita svoga Homera“.)

Potporučnik Hirojoši Nakamura je rođen 25. augusta 1916. u Sagi (Japansko Carstvo). Bio je mornarički pilot i leteći as Japanske carske mornarice tokom Drugog svjetskog rata. Nakamura je rođen, kako je on lično volio isticati, u porodici čiji su preci bili samuraji, a čiji je pradjed učestvovao u japanskoj invaziji Koreje, ali koji je prisiljen da nakon toga živi kao farmer kada je ukinut stari feudalni sistem 1871. godine. On je bio trećerođeni sin (njegovo ime bukvalno znači u prijevodu „treći sin“), a imao je tri brata i tri sestre. Imao je jedanaest godina kada mu umire otac, ostavljajući njegovu majku da sama podiže sedmoro djece. Nakamuru usvaja njegov stric koji je finansirao njegovo školovanje u tokijskoj gimnaziji. Međutim, Nakamura nije dobro prošao i vraća ga nazad u Sagu nakon druge godine.

Ne imajući drugih opcija, u svojoj šesnaestoj godini, Nakamura se dobrovoljno prijavljuje u Japansku carsku mornaricu kao mornar četvrte klase, opisujući svoje iskustvo kao pomorskog regruta ovako:

„Podoficiri nisu oklijevali da rukovode regrutima na najstrožiji način, tukući ih ukoliko oni smatraju da zaslužuju kaznu. Kadgod bih omeo propisanu disciplinu ili pogriješio u treningu, bio sam fizički izvučen iz mog kreveta od strane podoficira. ‘Ustani uz zid! Savij se dolje, regrute Nakamura!’ režao je. ‘Ne radim ovo zato što te mrzim, već zato što te volim i želim od tebe napraviti dobrog moreplovca. Sagni se!’ I onda bi on zamahnuo velikim drvenim štapom i iz sve snage je udarao po mojoj uzdignutoj zadnjici. Bol je bio užasan, snaga udaraca neprestana.“

Nakon završetka obuke tokom godine, Nakamura je služio na nekoliko bojnih brodova stalno napredujući. Početkom 1937, primljen je u školu za obuku pilota. Maturira kao prvi u pomorskoj klasi 1937, zasluživši srebreni sat kao lični poklon cara Hirohita.

Promovisanjem u podoficira druge klase 1938, Nakamura postaje dio vazdušnih bitki leteći na Mitsubishi A5M na početku Drugog japansko-kineskog rata 1938 – 1939.

Početkom rata sa Saveznicima, 8. decembra 1941. Nakamura je letio jednim od 45 Zeroa iz Tainan Kokutai koji su napali vazduhoplovnu bazu Klark na Filipinima. U prvoj borbi protiv Amerikanaca oborio je lovca Warhawk i pogodio dvije „leteće tvrđave“, na zemlji. Treći dan bitke, oborio je „leteću tvrđavu“.

Početkom 1942, poslan je na otok Tarakan na Borneu i borio se u Holandskoj istočnoj Indiji. Japanska visoka komanda je izdala uputstvo svim lovačkim patrolama da sruše sve neprijateljske avione bili oni naoružani ili ne. Patrolirajući Zeroom iznad Jave, upravo nakon obaranja neprijateljskog aviona, Nakamura je zapazio civilni holandski Douglas DC-3 kako leti nisko iznad džungle. Njemu se prvobitno učinilo da prevozi važne osobe i signalizirao je pilotu da ga prati, ali pilot ga nije poslušao. Prišao je vrlo blizu avionu i kroz prozor je primijetio plavokosu ženu i malo dijete, skupa sa ostalim putnicima. Žena ga podsjetila na gospođu Martin, Amerikanku koja ga učila kao dijete i bila dobra prema njemu. Odlučio je da ignoriše naređenje, doletio je do pilota i signalizirao mu da produži dalje. Hirojoši nije spomenuo ovaj slučaj u svom borbenom izvještaju.

Tokom kampanje na Borneu, Nakamura je dosegao 13 pobjeda prije nego je prizemljen zbog bolesti. Nakon tromjesečnog oporavka, pridružio se eskadrili Tainan Kokutai pod komandom Juničija Sasaija na Leju u Novoj Gvineji. Naredna četiri mjeseca on je postigao većinu svojih pobjeda leteći protiv američkih i australskih pilota stacioniranih u Port Morezbiju.

Noću 16.maja, Nakamura i njegove kolege Jamaguči i Ota su slušali radio-program, kada je Jamaguči prepoznao Danse Macabre Camille Saint-Saensa. Inspirisan ovim, Jamaguči je došao na ideju da urade demonstraciju petlji iznad neprijateljskog aerodroma. Sljedeći dan, njihova eskadrila koja je uključivala vodeće asove Jamagučija i Otu, izvela je napad. Na kraj, trio je izveo tri bliske petlje u uskoj formaciji iznad savezničke vazduhoplovne baze. Jamaguči je namjeravao da ponovi performans. Ponirući sa 1800 metara, tri Zeroa su uradila još tri petlje bez ikakve protivavionske paljbe sa zemlje. Sljedeći dan, usamljeni saveznički bombarder je došao iznad lejske piste i ispustio poruku prikačenu na vrpcu. Vojnici su pokupili poruku i dostavili je komandantu eskadrile. Tu je pisalo: „ Hvala vam na divnoj akrobatskoj izvedbi trojice vaših pilota. Molimo, prenesite im naše poštovanje i informišite ih da ćemo im toplo dočekati sljedeći put kada budu letjeli iznad našeg aerodroma.“ Komandant je bio bijesan i ukorio je trojicu pilota za njihovu glupost, ali tri vodeća asa eskadrile su osjećala da je Jamagučijeva koreografija „Plesa smrti“ vrijedila toga.

Dana 7. augusta stigla je vijest da su se američki marinci iskrcali na Gvadalkanal. što je rezultiralo svakodnevnim borbama za Tainan Kokutai grupu.

Tokom prve misije grupe u bitki za Gvadalkanal, Nakamura je ozbiljno ranjen u borbi blizu Tulagija protiv osam Dauntlessa. Pogođen je u glavu metkom od 7,62 mm, oslepljujući mu desno oko i paralizujući lijevu stranu njegovog tijela. Zero se preokrenuo i spuštao se prema moru. Nije mogao vidjeti svojim nepovrijeđenim okom zbog krvi iz rane na glavi, njegov vid se počeo razbistravati, jer suze su očistile krv iz očiju, a on je mogao da izvuče avion iz poniranja. Konačno, hladan zrak koji je prodirao u kokpit dovoljno ga je oživio kako bi provjerio svoje instrumente i odlučio je da ima dovoljno goriva, da bi se mogao vratiti na aerodrom u Rabaulu.
Iako je bio u agoniji (rana je opisana ovako: uništen metalni okvir njegovih naočara i “okrznuta” lobanju, što znači da je udar rasjekao kožu, napravio brazdu i načeo lobanju), Nakamura je uspio da leti svojim oštećenim Zeroom 4 sata i 47 minuta i preko 560 nm (1.040 km, nazad) do svoje baze na Rabaulu, koristeći poznate vulkanske vrhove kao orijentire. Kada je pokušao da se spusti na aerodrom, on se skoro srušio u liniju parkiranih Zeroa, ali, nakon što je kružio četiri puta, a pokazivač goriva očitavao prazan rezervoar, spustio je svoj Zero na pistu u svom drugom pokušaju. Poslije sletanja, on je insistirao na izvještavanju svoje misije pretpostavljenom oficiru pre nego što se srušio. Njegov saborac Akira Jamaguči ga je dovezao do hirurga. Nakamura je 12. avgusta evakuisan u Japan, gdje je preživio dugu operaciju bez anestezije. Operacija je popravila neka od oštećenja na glavi, ali nije uspela da povrati puni vid na njegovom desnom oku. Jamaguči je posjetio Nakamuru dok se oporavljao u bolnici Jokosuka u Japanu.

Nakon izlaska iz bolnice u januaru 1943. godine, Nakamura je proveo godinu dana obučavajući nove pilote. U aprilu 1944. prebačen je u Jokosuka grupu, koja je raspoređena u Ivo Džimu.
Dana 24. juna 1944. godine, Nakamura se obratio formaciji 15 američkih mornaričkih Hellcat lovaca za koje je pogrešno pretpostavio da su japanski avioni. Uprkos gubitku jednog oka i suočavanja s superiornim neprijateljskim avionima, Nakamura je izbjegao napade Hellcata, vraćajući se na svoj aerodrom nedirnutim.

Bilo mu je naređeno da vodi kamikaze-misiju 5. jula. Umjesto da slijedi besmislene naredbe, Nakamura je svoju malu formaciju vratio nazad u Ivo Džimu.

U augustu 1944, Nakamura je vraćen u Japan. U to vrijeme, Nakamura se oženio svojom rođakom Hatsujo. Hirojoši Nakamura učestvovao je u posljednjoj ratnoj misiji Japanske carske avijacije, napadajući dva B-32 Dominatora 18. avgusta, koji su provodili foto-izviđanje i ispitivali usklađenost Japana sa prekidom vatre. Na početku je pogrešno identifikovao avione kao B-29 „supertvrđave“. Oba aviona su se vratila u bazu na aerodromu Jontan na Okinavi.

Nakon rata, Nakamura je postao budistički akolit i obećao da više nikada neće ubiti ništa, čak ni komarca. Vrijeme je bilo teško za Nakamuru, pronalaženje posla mu je bilo teško zbog uslova koje su nametali Saveznici, a i zbog antimilitarnih odredbi stavljenih u novi japanski ustav. Nakamurina supruga je umrla 1954. Kasnije se ponovo oženio i otvorio štampariju. Nakamura je poslao svoju kćerku na koledž u Sjedinjenim Državama “da nauči engleski jezik i demokratiju.” Posjetio je SAD i sreo mnoge njegove bivše protivnike, uključujući Harolda “Lew” Jonesa, repnog mitraljesca koji ga je ranio.
Nakon formalne večere mornarice Sjedinjenih Država 2000. godine na Atsugi, pomorskoj vazduhoplovnoj stanici, gdje je bio počasni gost, Nakamura je umro od srčanog udara u 84. godini života.

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt