1

Bio je to zadnji dan škole ili, da se mene pitalo, prvi dan ljeta. Jedan od najboljih, ali i jedan od najgorih dana u mojem životu. Netom prije one sudbonosne prekretnice, o kojoj ću uskoro govoriti, svijet je bio moj. Zaboravio sam na prošlost, nisam se zamarao budućnošću. Bio sam potpuno predan tom trenutku, osjećajući kapljice znoja na licu, limenku hladne Corone u dlanu i, najljepše od svega, njezinu ruku u svojoj.

Da, mislim da stvari rijetko budu bolje od toga. Prethodnog sam mjeseca tek navršio osamnaest godina, dok je Christie imala ostati sedamnaestogodišnjakinja još idućih pola godine. Upravo smo završili treći razred, što je značilo da nam predstoji još jedna zajednička godina srednje škole. Ali, kao što sam rekao, nisam se zamarao budućnošću, jer ništa nije moglo biti bolje od sadašnjosti: Christie je bila uz mene i ja sam bio uz Christie, a uz nas je (ili, bolje rečeno, iza nas) cupkao njezin mlađi brat Danny. Danny je bio osmogodišnjak i vječno je nosio šarenu šiltericu iz koje je stršio propeler. Dok smo Christie i ja – mladi, zaljubljeni par – isprepletenih prstiju šetali šumskom cestom, Danny je vrludao nama sleđa, idući s jednog ruba šume prema drugom, a s vremena na vrijeme zašao bi među stabla da prouči kakvu vjevericu, crvendaća ili češljugara, ili da nabere šumske jagode.

Udaljili smo se iz grada na moj prijedlog. Potstone mi je svake godine omrznuo na zadnji dan škole. Inače je to bilo mirno mjesto, ali kad bi se god školska godina privela kraju, tinejdžeri bi nagrnuli na ulice i zviždali, urlali, ljubakali se po parkovima, potajno cugali, mlatili se, te ponekad, uživajući u kaosu, obasipali građevine jajima. Lagao bih kad bih zanijekao da sam ranijih godina sudjelovao u svemu tome. I ja sam zviždao, urlao, ljubakao se s bivšom po Everly Parku, zapadao u razmirice s maturantima i zgrtao masnice, te sam – priznajem, nisam svetac – na kraju prvog razreda s Erniejem i Jadenom izvršio rafal jajima na prodavaonicu gospodina Dixieja (tom tragičnom prigodom ćelavu je sirotanovu glavu pogodilo jaje i oblilo ga žumanjkom i ljuskama, maslo ne-baš-trijeznog Jadena).

No te sudbonosne godine, dok smo se družili okupljeni oko klupica u glavnom gradskom parku – Christie, Ernie, Jaden, Susie, Layla, Chad i ostali – pogled mi je odlutao prema šumovitom brdu što se prostiralo na sjevernom kraju Potstonea. Primamljen mišlju na hladovinu i spokoj, na bijeg od vreve i kaosa, predložio sam curi da pođemo onamo u šetnju, sami. Oklijevala je, brinući se da nešto nije u redu sa mnom, no onda je raspoznala da je apsolutno sve u redu i da jednostavno želim pobjeći od euforičnih tinejdžera.

Tako smo se Christie i ja rastali s prijateljima i uputili prema brdu. Prešli smo preko Dayfriars Bridgea, pješačkog i biciklističkog mosta koji se protezao nad brzom i nemirnom, no plitkom rijekom Slyde. Ondje sam se zaustavio i zagledao niz vodu iz koje je ponegdje nicalo oštro kamenje. Na mostu nikad ne bih propustio zagledati se niz rijeku, privučen njezinim vijuganjem kroz grad i skretanjem među obroncima u daljini. Premda sam znao da se ona daleko izvan Potstonea ulijevala u neku drugu tekućicu, koja je na kraju otjecala u Atlantik, zamišljao sam nepoznate krajolike koje je još trebala počastiti svojom prisutnošću na putu do ušća. Podsjećala me na vlastitu budućnost i neizvjesnost nakon srednje škole.

Lutao sam u mislima dok me Christie nije zazvala: – Adriane.

Okrenuo sam se prema njezinim modrim sanjarskim očima. Oko njih su se usjekle sitne bore. Usne su joj bile rumene i umiljato napućene, a kosa joj se u pepeljasto-žutim nijansama valovito slijevala niz ramena. Pomislio sam da je savršena. Pri pogledu na nju rasprši se ona neizvjesnost oko budućnosti, te sav moj nemir i strah, koji me obuzeo dok sam zurio u rijeku Slyde. Uhvatim je za ruku i sve ponovno bude dobro.

Prešavši most, Christie zamijeti skupinu osnovnoškolaca, a među njima i svojeg brata. Danny, sa šarenom šiltericom s propelerom na glavici, samo mrvu bucmastiji od prosječnog klinca, koračao je na kraju skupine, ručica spremljenih u džepove. Moram priznati da mi je dječak bio drag – moju je naklonost prema njemu budila sanjarska aura kojom je zračio, nešto što je posjedovala Christie i nešto što je, volio sam vjerovati, bilo i dio mene. Kad god bih ga vidio, dječak je bio u svojem svijetu. Dok su se njegovi prijatelji zafrkavali, zadirkivali i gurkali, Danny je slijedio čopor kao nepotreban višak i gledao prema rijeci.

Nogostup je Christie i mene nanio pred osnovnoškolce, koji su se zaustavili pred starijom sestrom svojeg prijatelja. Oni su nas skorašnje maturante promatrali s dubokim strahopoštovanjem. U njihovim očima, osamnaestogodišnjaci i sedamnaestogodišnjaci bili su zreli i odrasli ljudi. Uz to sam imao i curu, što je njima bilo nedostižno još najmanje nekoliko godina. Osjećao sam se poprilično ponosno.