PRVO POGLAVLJE
Muškarac u farovima
Jedina stvar gora od pijana svećenika za volanom mogla je biti pijani svećenik nevjernik za volanom. Slučaj je htio da je u gluho doba maglovite proljetne noći jedan takav svećenik – em naroljan, em heretik – vraćajući se iz vikendice dragog mu prijatelja nesmotreno upravljao autom. Osim što se nalio buteljom vina i ne-baš-skromnom količinom brendija, raspalio je glazbu do maksimuma, urlikao stihove Black Sabbatha i pratio ih neritmičkim zamahivanjem glave (s gustom sijedom kosom koja je poskakivala pri svakom zamahu). Da cirkus bude potpun, gutao je Jolly Rancher gumene bombone sa suvozačeva sjedala.
Cesta je bila gotovo savršeno ravna. Pružala se kao u beskraj, sijekući smrekovu šumu stiješnjenu s obje strane zastrašujućim planinskim lancima. Kao i svaki četvrtak u dva ujutro, na njoj nije trebalo biti žive duše, a još manje one mrtve; mjesto je bilo toliko zabačeno da se ondje nitko nikad nije našao za shodno umrijeti.
Svećenik je upalio duga svjetla i šibao najmanje stotinu kilometara na sat. Pri toj su se brzini isprekidane bijele crte pred njim stapale u jednu, i ta linija i tračak ceste oko nje bilo je sve što se vidjelo. Ostatak je svijeta proždrla maglovita tama.
„AND IT JUST HAD TO BEEEEEEEEEEE!“ zavijao je on strpavši dvije-tri gumene poslastice u usta i udarivši šakom o volan. „POOR LOST CHILDREN OF THE SEA, YEAAAAAAAAAAAH!“
Ponovio je udarac o volan kao da time naglašava svemiru da uživa u glazbi i vožnji. Auto je lagano skrenuo iz trake. Svećenik je popravio kurs.
Obožavao je ovakve trenutke. Glazba trešti, bomboni mu se rastapaju na jeziku, a on pijan i sretan pritišće papučicu gasa. Od Shandsvillea ga dijeli još dvadesetak minuta vožnje. Dvadesetak minuta uživancije koje će se iduće jutro sjećati nejasno, ili je se uopće neće sjećati. No tko šiša sjećanja, rekao bi svećenik Julian Dickerson tad, živi se za ovaj trenutak i za nijedan drugi.
U pjesmi je zacviljela solo gitara kad je pružio desnu ruku da zgrabi još jedan bombon. Vrećica po kojoj je kopao činila se praznom.
„Prokletstvo“, promrmlja. S ceste je svrnuo pogled na vrećicu i položio je u krilo. Pročeprkao je po njoj, pronašao posljednji bombon, odmotao ga, a onda osjetio kako mu bombon klizi niz mantiju na pod.
Glasno je opsovao Boga i zavitlao rukama. Auto ponovno skrene u stranu i on ga poravna. Potom se upusti u potragu za bombonom: desnu ruku zadrži na volanu, lagano se izvije te lijevom stane opipavati po podu.
Bio je sve nervozniji. Prestao je pjevati, pjesma mu je najednom samo išla na živce. Zašto mu uvijek neki đavo mora pokvariti raspoloženje?
Čim je napipao želatinastu smjesu, usta su mu se rastegnula u širok osmijeh. Uspravio se u sjedalu i ubacio u sebe posljednji bombon, netom podignut s prljava otirača.
Uto u svjetlosti farova ugleda nešto neočekivano, izronjeno iz one magluštine u zao čas. Kratak prizor ureže mu se u kratkotrajno pamćenje: neki nasumični tip stoji nasred ceste s rukom na šlicu, pogleda uprtog u jureće vozilo iz kojeg potmulo bjesni Black Sabbath. Lice tog nesretnika nije se ni stiglo izvitoperiti u paničnu grimasu. Žalostan se događaj odigrao u hipu.
Škripa kočnica, glasan udarac o lim, polet tijela naprijed.
A onda se život nastavio.
Pjesma Black Sabbatha bližila se kraju. Svećenik je sjedio za volanom sleđen, napadno dišući. Raskolačenih je očiju piljio u tijelo koje se bilo otkotrljalo i sad je razvaljeno počivalo na asfaltu, napola iščezlo u magli.
„Oh, ne, ne“, promrmlja Julian. „Ne, ne, ovo se ne događa, ne…“ Povratio se iz stanja ukočenosti tek petnaestak sekundi nakon nesreće. Ne odmičući pogled s muškarca, stišao je glazbu, drhtavom rukom jedva pronašao kvaku, iskobeljao se van i zateturao.
Oklijevao je prići. Zaustavio se na mjestu i razjapljena usta prekrio rukom. Onaj je tip ležao na cesti i izgledao poprilično mrtvo.
Nije mogao shvatiti odakle se taj suicidalno nastrojen stranac stvorio. Ovu cestu jedva da je netko upotrebljavao danju, kamoli noću. Što li je radio ovdje u ovo doba? Što god bio slučaj, svemu je kriva ta zlokobna magluština zbog koje ni nesretnik ni svećenik nisu stigli reagirati na vrijeme. Sve se odigralo prebrzo.
Julian smogne hrabrosti da priđe tijelu, nadajući se da mu možda još uvijek može pomoći. Sve što se čulo bilo je podrhtavanje njegova Forda te neprekidno zrikanje iz šume.
„G-gospodine?“
Ali čak i uz najbolju volju, gospodin nije mogao odgovoriti; već je dobrano zabrazdio u drugi svijet. Glava mu je bila neprirodno zakrivljena, gotovo okrenuta za sto osamdeset. Vrat mu je nesumnjivo bio slomljen. Rezanci podulje plave kose zaklanjali su mu ono jedno oko koje je Julian trebao moći vidjeti. Odjeća mu je bila natopljena krvlju.
Ne znajući što da radi, Julian je zurio u zaokrenuto lice. Ruka mu sama od sebe klizne u džep i ščepa mobitel.
„Ne, ne, ne, ne dolazi u obzir“, reče kao proturječje svojoj ruci. Strpat će ga iza rešetaka pozove li policiju. Već je vidio članak u novinama: PIJANI SVEĆENIK PREGAZIO NEDUŽNA PJEŠAKA.
Uhvatio se za kosu. Bio je nevjernik, ali ipak je podigao pogled prema zvjezdanom nebu i izgovorio: „Blagi Bože, pa čime sam te uvrijedio da me kazniš ovakvom tragedijom?!“
I kao da mu Svevišnji odgovara, na nebu zatreperi zvijezda padalica. Taj znak podsjeti Juliana na neke od njegovih poroka: pijančevanja najmanje jednom tjedno izvan Shandsvillea; krađe novca iz milodara kako bi se počastio brendijem; vrijeđanja Misty; neprijateljskih misli koje bi ga salijetale dok bi Robertu objašnjavao jedno te istu stvar po tisućiti put (tu si nije mogao pomoći, momak je ipak bio medicinski potvrđen idiot); muljanja naivnom župniku Milkerwayu; a neki bi ubrojili u njegove zločine i šurovanje s onom tinejdžerskom prostitutkom Mijom što, da se njega pitalo, nije bio ni najmanji prijestup, već iskaz ljubavi. Ako je postojao, pomislio je Julian te sudbonosne noći, osvetoljubivi ga je Bog odlučio kazniti.
