Big bang
Pomislio bih da mi je svemir
Zarobljen u tijelu
Da na hlačama ne raznašam sjemenje
S livade uz rijeku
Ili šume gdje sam tražio
Ogoljele grane
Korakom raspršen
Mali oblak spora
Koliko se bakterija i virusa
Udvojilo
Koračajući od mog stana
Prije nego sam dio ostavio
Na zvoncu
Kad si me pogledala kroz špijunku
Zauzvrat sam na dlanu ponio
Nešto mrtvih stanica
Tvoje mlade kože
Provjerivši
Jesi li zaključana
Opet malo šetnje uz rijeku
Dobro oprati ruke
U stražnjem su ulazu moje zgrade
Velike bijele površine
Na koje ću se nanijeti
U odbrojavanju
Naših susreta po godinama
Ne znam kako drukčije ostaviti trag
Kad poželiš izaći iz stana
Pomiješat će se
Kondenzirana sapa
Iz naših pluća
Na ogledalu lifta
Kao hranjivoj podlozi
O svjetionicima na Ognjenoj zemlji
odnedavno je dopušten pogreb u prirodi
istresanje pepela pokojnika s nekog planinskog vrha
ili u more
pritom je dobro voditi računa o smjeru kretanja vjetra
kao kod pražnjenja pepeljare
bolje je pepeo prosipati u more na krmi
tako još dugo leti
uz malo uzlaznog vjetra
može napraviti krug oko svijeta
ili barem doći do Filipina
kao Magellan
kažu da gašenje svijeće dahom ubija pomorce
jer se gase svjetionici
pa se brodovi nasukavaju na hridi
iako brodovima danas upravljaju mehanički kapetani
ili sklopovi elektronike u zemljinoj orbiti
u korist praznovjerici
svijeće gasim ovlaženim prstima
i mogu čuti sitno cvrčanje
između srednjeg prsta i dna pepeljare
kad se presavije filter
kad žaru oduzimam zrak
stvori se malo mraka
i čuju se stotine tankih preplašenih krikova
dok sve ne utiša more
Waldorfska pedagogija – smjer Monsanto
Ispred se nalazi rijeka iz Alcuinove zagonetke
Kraj mene su kupus, zec i vuk
Trebam ih prevesti preko rijeke
I sačuvati kupus i zeca
U čamcu je mjesta samo za jednog osim mene
I iako se još iz djetinjstva sjećam rješenja
Ne usuđujem se prijeći rijeku
Jer zamišljam vuka dok jede kupus
I otrovanog zeca kako zariva zube u vučju kožu
xxx
neki dan sam bio u društvu
gdje se uz kavu pričalo
o investiranju u fondove
kupnji dionica uspješnih tvrtki
sigurnoj budućnosti kroz
ulaganje u zlato, srebro i
police životnog osiguranja
istovremeno su mi misli po ormarima tražile naprtnjaču
u kojoj uvijek držim šatorsko krilo
sjekiricu
švicarski nož
sto metara konopca
paket kutija suhih šibica
i punu čuturicu vode
xxx
Kao kad ti se dodirnu vrhovi prstiju
A rukama i prsima
Na površini
Zatvoriš kružnicu
Kako bi smirio malo ustreptalog mora
Toliko ostane mirne površine
Namjestiš kut pogleda
Izbjegneš odsjaj
Vlastiti odraz
I ugledaš dno
U bistrim vodama dno izgleda
Kao da ga možeš dohvatiti
Potom se možeš opustiti
I pustiti drvene ruke da otplutaju
xxx
S terase nekad čujem žirenje hrasta
Pusti ih da se rastrče oko sebe
Poslije ih doziva do kasno u noć
Imitirajući zvuk motorne pile
Tako hrastovi psuju u samoći
Panj vinove loze djetinje cvili
Kad ga ubaciš u vatru
Uvijek u sebi ostavi vode za suze
I masline
Nekad se samo odluče osušiti i umrijeti
Ili srce prepustiti truleži
Iako znamo da žive tisućama godina
Tad pauza u treperenju lahora
Najavi popuštanje otponaca
Zatvaranje stupica
Oslobođenje opruga uz zarivanje oštrica do kosti
Kao da zajedno čekamo starca
Isposnika
U crnoj mantiji
Koji će se popesti na panj
Golim tabanima osjetiti utanjene godove loših zima
I zavikati:
- Pokajte se grešnici!
Dolazi smak svijeta!
xxx
Na ovom visu je dobro mjesto za iskopati rupu u zemlji
Kraj onog osamljenog stabla
Da lakše pronađemo
Položit ćemo u nju tvoju kutiju za nakit
S našim vjenčanim prstenjem
Da nam mrtvima ne režu prste
Kraj njih u nepropusnu najlonsku vrećicu
Staviti švicarski nožić
lutkicu što nosiš
Papir
I olovku
Kad zatrpamo
Uklonivši tragove kopanja
Zaputit ćemo se preko rijeke
Najesen
Pri povratku iz doline
Ako u razrušenom gradu pronađemo
Soli za usoljavanje
Naoštrene komade metala
Za vrhove kopalja
Plastične boce za nošenje vode
Iskopat ćemo zakopano
I nastaviti prema šumama
Daleko od riječnih dolina
I razrušenih naselja
Jedina je briga ne sresti nikoga
Nisi još napunila pedesetu
Možda bi mogla zanijeti
Sjećaš li se kad smo naišli na dijete
I ponadali se da je živo
xxx
Pričao sam joj
Kako smo pušili orahovo lišće
U istočnoj Makedoniji
Kad smo ostali bez duhana
Dimi, ne gasi se
Ali kad povučeš nedostaje nikotina
Noemija
Nonina drugarica iz rata
Rekla je da ne valja zaspati pod orahom
Pa joj dim malo zasuzio oko
Ono s mrenom
“Dođu šumska bića
I odnesu ti um
I probudiš se lud
Ili zaluđen
Ljudi sade orahe u dvorištu
Orahovo korijenje sruši kuću
A kuće trebaju preživjeti ljude”
Slomila orah o orah
Snažnim stiskom žilavih ruku
Kvrcnula lubanjica
“Oni pitomi, veliki, zdrave srčike
Lako puknu
I crvljivi ih slome”
Željela je da ostanem dok ne ispeče kolač
Ispod srušenog oraha
U nedostatku trave
Godinama prepoznajem trag njegove sjene
