Teorem o pticama
Ptice znaju kako smanjiti opseg hladnoće
i što se od njihove čvrstoće očekuje
Vremenu daju prednost nad svim drugim odgovorima
U pticama stanuju najtiši ljudi, jesen im se taloži u perje
u namjeri da starost omekša
Izvana nas pritišće industrija jezika
koji ne vjeruje u širinu ni razum,
tvrdi jezik udara nas u glavu i očekuje
da nećemo uzvratiti kao što ni ptice
nikad ne izgovore utišane svakodnevice
Budiš se iz sebe i tražiš od ljubavi da ne žuri
Ako je korov već do glave, doći će razumniji ratari
Teorem o povjerenju
Vremenu dati da sasuši bolest,
tišini ulije neizgovorivo u pukotine
Okrenut ćeš se mnogo puta i
shvatiti da srcem možeš tumarati godinama,
a da ne nađeš mjesto za sjesti
Za najtmurnijih dana
svijet će se prenamijeniti za samoću
Ljubav često leži u lokvi šutnje
dovoljno dugo da iz nje
izlaze oživljene stijene
Kad te svlada umor, njena rebra za tebe
otvorit će se kao cvijet biljke mesožderke
Teorem o pokušaju
Obećati sebi odluku, prepredeno čekati da se sunce
spusti niz leđa i otići iz svog srca na vrijeme
da plamen ne zahvati suknju
Potom mravi, duljina puta koji odluku
pretvara u događaj, lisice koje u pjesmi traže
tragove izgubljenog plijena
Jednom će sve ovo biti promjena ubrzanja
ususret voljenima, ako skočiš prebrzo
bogu na ramena, prevalit ćeš se natrag
i sve će biti uzaludno
Samo su jedna vrata
za u čovjeka i u ljubav
Prije ptica, bili su pokušaji da ljubav nazoveš
ulicom, planinom ili oceanom
Djevojčice su se skupljale
na dnu te istine pokušavajući
postati svjetlost
Ljubav, nemjesto,
proglasila je državu
u neplodnoj tundri
Teorem o šutnji
Ovdje, šutnja se prikrada kao stonoga,
umiranje se obznanjuje kao potreba
da se ništa više ne izgovara
Riječ urasta u lišaj da bi hranila tlo
Nad oživljenom lokvom
ljubav pokušava uhvatiti svoj odraz
U nju, obustavljeni proces u tvom tijelu,
zuri cijela fauna
smrznutog krvotoka svijeta
Teorem o ljudima
Donijet ćemo srca, rijeka je pred vratima
i vrijeme je da se raspemo iz boga, koristili smo
alate i nebo, prekopali galaksije brže nego njive
da bismo otkrili je li moguće
da smo tako sami unutar ničega
Donijet ćemo srca, vatra je pred vratima
i vrijeme je da se izbavimo iz boga, koristilo je
utjesi, ali nismo postali bolji
Ništa govori kroz antene,
kasno je da se raziđemo u ptice
Donijet ćemo srca, noć je golema pred vratima
i vrijeme je da svatko uskrsne iz kože:
Pođimo svojoj kući
Teorem o kući
Tihe vodene djevojke koračaju u duboki lonac ljubavi,
mraz pod bosim nogama, glava je rastvoreno nebo
Djevojke odrastaju u kazaljke, antilope
i ponornice uvijek imajući na umu potop
iz kojeg su prebjegle na kopno
Tihe zemljane žene koračaju bespogovorno satima
rubom vrućih čajnika i pećnica
Život je pokušaj povjerenja u kipuću vodu
Život je ptičje za kuhanje razrezano na pola
i ono viška što je bačeno životinjama
Život je prekovremeno preživljavanje, mijesiti kruh
s povjerenjem u podizanje, voljeti polja koja
uporno presušuju
Tko umoran prepozna srce,
otvorio je kartu svijeta
dovoljno rano
da se vrati kući
Teorem o sestrama
Ako vjetar kaže da nam je otići, ljubav je spremna
spakirati hranjiva bilja i preuzeti odgovornost
Koraci životinja u našim samoćama
ostavljaju putokaze za sutra
Kroz pjesmu sanjaju posuđene ruke
klateći se nesigurno kao moje
dok padam na rub razgovora,
u disanju neba čujem
let iznad neočekivanih poljubaca
Njihova plamteća sreća
ponekad izazove požar u jatu,
ponekad samo val vrućine
Ako zemlja kaže da nam je ostati, ljubav je spremna
pustiti ruke u smrznutu zemlju i zazelenjeti
Od ovog bijega ništa u nama još ne sluti
što je zaista zima i koliko smo nespremne
dočekati je
kao bosonoge sestre
Teorem o hrabrosti
Godinama tvoje kćeri naginju glavu nad prebrzu rijeku
Iznutra ribe osluškuju ritam aerobnih srca
Iz oblaka ptice upravljaju svojom gladi
i obrušavaju se na pokretnu površinu svijeta
Tko uhvati ribu, može hodati po vodi
Tko pusti ribu, hodat će nebom
Rijeke tvoga grada prebrzo srastaju u daljinu, more
ih svakodnevno mami u kristalne rešetke soli
Prebrajamo i imenujemo sličnosti
biljke i gmaza u početku pada,
a bog iz rebara rezbari namještaj
Odrast ćemo kada prvi puta slomimo tu stolicu,
uhvatimo pticu što prebacuje brzine
kao da joj srce nikad neće otkazati,
kada se sva matematika isprazni u nuli
Mnoge godine tvojih sinova
trče po skliskom asfaltu
Ispod korijen osluškuje rast taštine u mekanim kostima
Imat ćemo sve kad odrastemo:
a odrast ćemo mnogi već u prvim godinama,
mnogi puno kasnije kad pogledamo
očima u oči klaonici i iz poštovanja prema ljubavi
ne okrenemo glavu
Teorem o ljubavi
Iako će ljubav uvijek titrati negdje u mogućnostima
između tebe, neba i krošnje, kupinama kraj ceste
i u dnu svakog kolovoza, odlučit ćeš voljeti tek
kad prvi puta ne pobjegneš s mrakom,
učit ćeš voljeti ponavljajući sebi
što sigurno ne znači voljeti:
kad ti na prozor dođe prvi kamen
kad ti pod nogu dođe tuđa noga
i ponavljat ćeš sebi
da je čovjek mjesto u kojem
uvijek može biti svjetlosti
koju netko treba upaliti
Da je ljubav čak i u kamenu
kad se njegova svrha gutanja tišine pretvori u projektil,
da je nismo pobijedili čak ni kad smo se trudili
da je izbijemo šakama i nogama,
da je naučimo s kime to ima posla
Ona je uvijek rascvjetala travanj,
opstajući na rubu susreta
držeći maternicom sva malena srca
koja se rastvaraju u početak svijeta