Prije sam ih pronalazio na ulici. Slomljene i plave.
Sad dolaze same. Same, mon cœur!
Dolaze na dan, na mjesec, na dva. Za Yordanu se već zna. Pročulo se brzo kao što se pročuje za sve što liječi i ozdravlja. Širokim gradskim ulicama hodaju nevidljivi ranjenici, sakati muškarci i žene u zavojima: odijelima, haljinama, štiklama. Njihove se ruke drže za plastične rukohvate u metroima. Tijela se naginju naprijed-natrag, lijevo-desno, tupo se sudaraju u vlakovima što klize pod zemljom u svim smjerovima.
Obješena tijela.
Što ih zapravo pridržava?
***
Saint-Michel je moja stanica.
Ovdje izlazim, kažem glasno, kao da to ikoga zanima.
Govorim naglas jer sve zaboravljam. Saint-Michel.
Malo je stvari vrijednih pamćenja.
***
Irena ima plavog leptira na leđima.
Ima svilenu crnu kosu i tanke prste kojima mrvi zrak dok me promatra. Ona ne voli čekati, ali nikad to ne kaže glasno. Samo prebire topli zrak palčevima kao da joj je u ruci krunica. Kad joj se obraćam, ne gleda me u oči, nego u usta i pažljivo slaže svaku moju riječ na poslužavnik. Poslije mi donese kavu s mlijekom i čašu vode. Pored papirića s računom ispusti: – Merci, monsieur, merci – i odlazi za drugi stol.
I sve se ponavlja.
Dok odlazi, čujem njeno r u merci kroz vjetar što šumi u topolama.
To mi se dopada.
Irena nije Francuskinja i izgleda kao ptica. Lagana i uplašena. Strašilo sam, naravno, ja. I cijeli ovaj grad od kukuruza koji misli da se treba zaštititi od zobanja. Bože sačuvaj! O tome pišu i u novinama. Da je puno stranaca. Meni stranci ne smetaju. I ne primjećujem ih.
Baš nikoga. Osim Irene.
A zašto bi me ona ikada pogledala? Sijed sam i raščupan. Imam skoro cijelo stoljeće i bole me noge kad hodam dulje od sto metara. Starac sam koji čita novine i pije kavu ujutro pored Seine. Koji razgovara sam sa sobom i odmah sve zaboravlja. Sve. Do najranijeg djetinjstva.
Možda me odijelo spašava. Ili košulja.
Ili svilena kravata.
Baš sam budala. Velika stara budala kojoj je ostalo sasvim malo vremena. Za bilo što. Kad bih joj se obratio, sigurno bi se smijala na nekom jeziku koji ne poznajem i koji unaprijed obožavam.
***
Odmah sam ga prepoznao.
Morpho amathonte.
Tako se zove leptir na njenim leđima.
Morpho amathonte.
Plavi san.
Otac ga je tražio godinama. Imao je bezbroj fotografija koje su ga prikazivale u različitim položajima. Krila su mu s gornje strane bila plava, a s donje smeđa s crnim velikim točkama. S očima.
Kad raširi krila, onda je nebo, a kad ih sklopi, zemlja.
Nebo. Zemlja. Nebo. Zemlja.
Kad je napokon stigao u maloj kartonskoj kutiji koja je doplovila s drugog kontinenta, raspao mu se u rukama. Ostao je samo plavi prah na njegovim prstima. Godine čekanja i samo prah razmazan po mokrom licu.
Zemlja.
Sve što je lijepo propada.