PREPER
Ne spavam više na leđima i s rukama
na predaju kao dijete, već na stomaku.
Po jednu nogu i ruku savijem k srcu i
tako budem ronilac bez mora.
Opako je doba i moram se štititi.
Moram se spremati, u svakoj
dugoj noći spreman za povodanj.
Za konačni pokret.
LJUBAV, DEFINICIJA
Dobra smrt je ona gdje se tvojim zemnim
ostacima bave neki nepoznati ljudi…
(J. M. Coetzee)
Ima ljudi koji iznenada prestanu
voljeti, a ne kažu onom drugom, i onda
se oni vole nesrazmjerno i asimetrično.
A onda, poslije nekog vremena, on njoj
pokloni moždani, ona njemu srčani udar,
i potom se opet paze i čuvaju, kao na
početku.
No, ima i onih sebičnih, koji u svoje srce
ne puštaju druge. Smrt to posebno cijeni.
Sve druge voli da iznenadi.
PRAZNINA, 1
Niko više ne kupuje knjige. Želja i ja ispred knjižare
potežemo rakiju iz čokanjčića. Iako zgodna konobarica
i po hladnoći preko trga pređe u miniću, kod nje više
ne naručujemo. Kreten od gazde je nekako zaključio
da mu je posao krenuo i podigao cijene. U papagajski
žutom kaputu i s očima bez nade u perimetar ulazi
crnomanjasti migrant i zaobilazi nas. Pas lutalica je
njuškao pred vratima kafane – ništa ne zna o napuhavanju
cijena. Sa studenim vjetrom od jezera javi se sjećanje
na sina.
Bela mi je skotna, kaže Želja, poteže, i topće nogama
u mjestu. To mi je oko stotinu maraka po štenetu. Posvađali
smo se i ja sam ga, onako očinski, odalamio – i to je bilo
to – prije šest godina. Sedam?
Lutalica sad zapišava džamijski zid i loza se izvija ka zrnu
graška. Poznanik, rudar, rekao mi je da zbog crpljenja slane vode
cio grad lebdi nad prazninom. Sutra će biti toplije, velim,
pogledam u prazninu i krenem.
PRAZNINA, 2
Nakon nepoznatih strepnji i čudnih strahova, poslije
priprema i skica, svakonoćnih razmišljanja, potkradanja
karaktera i ličnosti koje si sretao, konačno odlučuješ, i
kao vrijedan i organiziran tat, ustaješ u pola šest ujutro,
kuhaš čaj i jedeš svoju corny čokoladu. Eto, konačno
si pred tom iskričavom prazninom i tipkaš, zapisuješ
i brišeš zapisano. Ispod prozora žuri pospani prekarijat
(ti za hljeb zrađuješ poslije podne) zavijaju sirene policijskih
egzibicionista, vrište alarmi hitne pomoći i zaljubljeni
školarci tipkaju poruke na kiši. Ti brišeš riječi i znakove,
kratiš rečenične nizove, oblikuješ pasuse. I tako svaki božiji
dan, godinama neprestano – sve dok ne bude gotovo.
Nakon svega, završavaš i zbacuješ taj teret s duše. Poslije,
sve je isto. Ništa nema smisla i ništa ga ni imalo nije.
A onda u ćošku iznad pisaćeg stola ugledaš paukovu mrežu,
veliku i prostranu. Na vrijeme si je ugledao, jer skoro da je
do tebe sišla. Pauci noću traže vodu i uvlače se u nos i usta,
najviše u djetinjstvu kada se najčvršće spava. Odjednom shvatiš
da su te formirale stotine i stotine grama sirove paučevine i da
ništa drugo i nisi mogao raditi nego po tom unutarnjem moranju
plesti iz sopstvenog tijela. Sve što ti je za to trebalo, bila je praznina.
I sad čekaš.
Samo glad ima smisla.
PRAZNINA, 3
Ištite i dat će vam se! Tražite i
naći ćete! (Mt 7,7-8)
Otoplilo je. Kratkim ulicama između natiskanih udžerica
mirisi vode, blata i mokrih iva. Želja je prodao
dva šteneta, a ja sam sinu poslao drugo pismo. Prvo možda
nije vidio, možda ga nije razumio, a možda ga je i povrijedilo?
Možda sam od njega tražio previše, moguće je i da je
pomislio da mu se s visine obraćam? Više mi ne vjeruje?!
Ovo sam zato natrpao lijepim stilskim figurama, uvezao
blagim glagolima, i ništa nisam tražio. Sad svaki dan
provjeravam svoj drugi profil. (Na onom prvom me
blokirao.)
Ali, kad bi i on imao drugi profil, novo ime, nas dva
bismo onda kao dva puža golaća mogli pružiti rogove jedan
ka drugome i povijest početi ispočetka. Samo obostrana,
laž bi nas mogla spasiti.
Neko je reko ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete !, smije se Želja.
Konobarica u miniću pored džamije pronosi dvije
čašice s rakijom.
BABILON, 1
Razum zalijećući se u granice jezika
dobija kvrge.
(L. Wittgenstein)
Da mi je da ne čitam.
Da mi je gradom proći kao kroz proljetnu šumu.
Da ne čitam natpise na radnjama, blješteće
reklame i nepismene oglase, obavještenja mjesnih
zajednica, tekstove na prodavnicama, imena i
titule na odvjetničkim uredima i ulaznim
vratima notara, reklamne panoa, popuste, nazive
pekara i butika mesa, da mi je i da posmrtnice
više ne čitam.
Da mi je biti pas koji se ne otima s povoca i
da u tom kaosu samo jezik odmaram.
BABILON, 2
“Dobro mi došla dječice! Samo vi jedite,
a nakon toga možete ući pa ću vam dati i kolače!”
(Braća Grimm)
Pubertetlija koji počinje pušiti. Pisao sam da bih
nešto povalio, a onda sam u ovu kuću nenadano
provalio. Jezik je sad moja košulja i moj rep, moje
postole i moje rukavice. Ne znam kad će ga biti
dovoljno, a kad previše, za sve što bih želio izreći.
Moje… Moje? Ove su riječi i negve i lisice što mi
vrebaju glavu da je pojedu u slast. Jezik je sad i moj
otac i moja majka, i majčina majka i majčin otac, i, što
je najgore, moj jezik je i Njen jezik. Tako su moji otac
i majka i Njeni otac i majka.
Gadi mi se ova ljepljiva slina koju dijelimo.
Sve što kažem je i od Nje kazano. Sve što napišem,
Ona je već napisala, sve što poželim reći, eto je, i kroz
rešetkasti prozor prijeti svojim mršavim prstićem. Slutim,
a samo slutnje su moje, da će me – onako kako obješenoga
ubije vlastito tijelo, a zerdeliju ispred kuće njen plod – ubiti
jedna riječ, ona za koju neću znati da je posljednja, ona
jaka, Miljkovićeva. Biće ključ za šećerna vrata kojeg će se
Ona dočepati, ali će ta riječ i konačno biti samo moja. I tome se
skromno veselim. Vuk sam koji radi svoje slobode grize
prednju šapu.
Godine zatočeništva su sve teže i sve brže idu, i kad
se umorim i posustanem, ne otimam joj se više. Kroz proljetnu
šumu tad nas dvoje prolazimo kao kroz grad u kom više ne
čitam natpise na radnjama, blješteće reklame i nepismene oglase,
obavještenja mjesnih zajednica, tekstove na prodavnicama,
imena i titule na odvjetničkim uredima i ulaznim vratima
notara, reklamne panoe, popuste, nazive pekara i butika mesa,
i posmrtnice više ne čitam. Nijednu, osim svoje.
One davne, prije nego što sam upao u Kuću.
