(Radnja se odvija usred Stogodišnjeg hrvatsko-turskog rata. Pleter dvije velikaške kuće drži na okupu ostatke ostataka malog hrvatskog kraljevstva pred navalom najveće svjetske velesile Osmanskog carstva. Pozornica 16. stoljeća vodi nas od Jadrana do Levanta, od Beča do Babilona. Ova višeslojna saga nije samo povijesni, već je i pikarski roman, pustolovni i ratni spektakl, priča o pokušajima ljudskosti i ljubavi u doba očaja i mržnje, drama u potrazi za nadom. Izvor: https://artikulacije.hr/)
RAVAN BOGOVA I LJUDI
XXVI. POGLAVLJE (1566.)
Ljudi iz sela oko baranjske močvare s jezom su osluškivali danonoćnu grmljavinu i škiljili prema oblacima vatre iz crijeva divljine. Prvih su dana molili za ljude uhvaćene u tom paklu i da ga dragi Bog zadrži podalje od njihovih domova. Nakon tjedan dana šaputali su u čudu kako opsada još uvijek traje, osluškivali bilo kakve glasine od putnika i trgovaca. S istjekom druge nedjelje malo se njih još uvijek zadržavalo na razmišljanju o sudaru Sulejmana Veličanstvenog i bivšeg potkralja Zrinskog. Navikli su na miris paljevine u zraku, prizor divovskih stupova dima, pa i na odjeke topovske paljbe. Oguglali su na stalnu brigu o dolasku turskih pljačkaša ili je bar potisnuli nastavljajući sa svakodnevicom. Valjalo je pripremiti se za berbu, nahraniti živine, skupiti za danak silniku kojem padnu pod čizmu, a opet ostati s dovoljno za prehranu obitelji kad ih zakopa snijeg. Što se njih ticalo, rasplet sraza zaraćene gospode je imao malo ili ništa sa središnjom dramom njihovog života – jedinim za što su stvarno marili. Na koncu, bili su samo ravnodušna rijeka koja je u tišini protjecala mimo Sigeta – kako život prolazi kraj onih što imaju pametnijeg posla.
Opsada je bilo i opsada će biti, junaci će pobijediti i junaci će pasti, a oni će slušati pjesme o njima kao što su ih slušali preci koliko god sjećanje priča seže. Nisu razumjeli one što su govorili da se u Sigetu lome sudbina i budućnost svijeta. Niti su oni vidjeli puno od tog svijeta, niti su mu išta bili dužni. Veliki pohodi za vjeru i kraljevstvo spadali su u isti koš kao sve ostalo što se nalazilo onkraj onoga što su mogle dograbiti njihove oči – nepojmljivo, strano i zastrašujuće. Pripadali su sebi, svom selu te kome god im je prijetio nasiljem i smrću odnosno nudio zaštitu od istih. Da su mogli popričati iskreno s velikim sultanom Sulejmanom ili podjednako zastrašujućim knezom Zrinskim, svakom bi savjetovali da odu kući i pobrinu se za svoje obitelji. Pamet u glavu! – tjerali su glupavi i mudri, kukavni i hrabri. Savjet sadržajan ili isprazan zavisno o glasniku. Mnogi je kmet vjerovao da imućno plemstvo ratuje isključivo iz bezbožničke gramzivosti. Taocima moći nije nikad bilo dosta posjeda i sluga, zlata i krvi. Otimali su i prošlost i danas i sutra, sve što se drugome oteti moglo. Za njih nije mogao postojati ničiji čovjek, ni ničija zemlja. Bila im je nepodnošljiva misao da negdje ili netko ima slobodu koju oni žele i koje se užasavaju.
Car Maksimilijan u ovom je slučaju mario više za ono što se moglo izgubiti od onog što je mogao prisvojiti. Jedini zagrizeniji za taj pristup bili su austrijski plemići, zapovjednici vojske okupljene u golemom logoru na sjeveru. Vijesti o sigetskom otporu, svaki su ih dan sve više hrabrile, podupirale odluku da pričekaju i izvažu što zapovjednik Podunavlja i hrvatske konjice Zrinski može postići protiv armade stvorene da raskoli Europu. Zazivali su ime pokojnog Nikole Jurišića od Kisega kao primjer kako hrvatski kapetani mogu ostvariti naizgled nemoguće i zaustaviti sultana nad sultanima. Prepredeni su političari trljali ruke kada se opsada rastegla kroz kolovoz, a careva vojna nije još pomjerila ni za pedalj. Svugdje su vidjeli pobjede. S jedne strane Turci su gomilali nenadane gubitke dok bi s druge eventualna smrt Zrinskog značila slabljenje Hrvatske i Ugarske u korist središnje austrijske vlasti. Doduše, obje bi strane odahnule na odlazak jedinog čovjeka između habsburškog i turskog carstva kojeg su svi vidjeli kao sposobnog da nosi vlastitu krunu.
Kada bi se u noći grižnja ušuljala u raskošni paviljon Imperatora Svetog Rimskog Carstva i kliznula s njim pod svilene pokrivače, on bi je tjerao prisjećajući se kako ga je vazal Zrinski drsko kudio zbog izostanka pomoći na granici. Unatoč bezbrojnim počastima s dvora i titulama, taj je nezahvalnik skoro u svakom pismu, na više ili manje uvijeni način, slao svog presvijetlog vladara tamo gdje sunce ne sja. Pored tih zamjerki, car se mogao pozvati i na poteškoće oko snabdijevanja tolike svite na putu preko čitave Mađarske. U to doba nitko još nije imao dalekosežnu potporu glomaznim vojskama kakvu su osmislili i provodili Osmanlije. Nisu li gladni i umorni oni što sada prkose pedeset puta brojnijem dušmaninu u tvoje ime, zažarila bi opet savjest njemačko-rimskog cara. Odvagao je to sa spoznajom da nitko u Europi, ni sit i odmoran, nije porazio Sulejmana na otvorenom polju.
Venecijanski su bankari i austrijski dvorski kuloari izračunali da u najgorem slučaju izbrisani grad Siget može postati snažan simbol, a Zrinski veliki mučenik, nadahnuće za kršćanske vojnike. Sve drugo im se činilo kao suviše rizična investicija. Maksimilijanova se volja, da ipak sačuva viteški obraz i pokrene marš u pomoć herojskim braniteljima Sigeta, uporno zaplitala u toj mreži okolnosti, interesa i taštine. Trebalo se uvijek podsjetiti da europsko selo živi za sebe i svoju jezgru, a ne za nebitne narode na periferiji tik uz strahotnu šumu islama. Oduvijek su postojale prihvatljive žrtve u velikoj slici i velika ih slika prikazivala manjima nego što jesu. Opsada je uvijek bilo i opsada će uvijek biti, a buntovni su junaci s previše istine na jeziku oduvijek bili korisniji mrtvi. Ostajale su pjesme o njima – krotke pod bičem pera, povijest prekrojena po volji moćnika i podmetnuta kao trajna ostavština naivnom narodu kratka sjećanja i naoružanom tuđom pameti u glavu.
Isječak iz romana ”Plamen u bezdanu”
Naklada: Artikulacije, Koprivnica 2021.
Narudžbe: info@artikulacije.hr
