bremenita brujanjem
birtija se otvorila
njihovu susretu.
subliminalni žalci iz emtivijeva spota uzalud su
se natjecali sa znakovima iz beskorisne knjige
na stolu između njih.
čije su stranice naprasno napustile sve prikladne
riječi.
prenapregnut
kesten preko puta se upravo verao na obližnju
crkvu.
na posluženu hrvatsku kapale su prijekorne suze
u obliku travanjske kiše.
stvoritelj se na trenutak pretvorio u promatrača.
gradio se da ne postoji niti mogućnost pogreške.
preko stola su se sveudilj gledale njihove dvije
lakozaljubljive samoće.
sluteći trenutak u kojemu će se izdvojiti poput
zabranjenih elementarnih čestica.
da bi započele bludjeti svojim
sebičnim svemirom.
bedem
nedužne žudnje
tromb u amigdali
drugi se njiše u
gornjoj šupljoj veni
a još od cvjetne
osamdeset osme
pjeni se
kobalt
Co-60
ocvalom kožurastom jetrom
nestaju pod mrenom krajolici
nestaju… ceste
svjetla se razlijevaju između
posljednjih dimova
u nedostatku barbiturata
i božićnog piva
kad će dan
ne želim opet biti prvi
koji treba umrijeti
mi smo djeca
rođena na izdisaju
prošloga milenija
Prekoračili smo kamenje posrtanja
staroga doba
nesposobni razumjeti prijepore
predaka
U raskoraku između (mehaničkog)
mišljenja i spolne (organske)
intuicije
mi smo bića bestrasna
nastala u žudnji tijela naših
očeva
i
majki
nimalo im ne nalikujući
Ostajemo hladni na njihove boli
Odbacujemo podjele po pripadnosti
Ništa nas više istinski ne rastužuje
starimo ustrajno
među naherenim tajanstvenim sjenama
hrvatskoga radničkog polusvijeta
Prekoračili smo posljednju stubu
slatke zrelosti zatrovani
svojim zatvorenim
sobama – uskim procjepima tjeskobe
odakle se svijet
doima poput kronične zarazne bolesti
Spotičući se u sebi ne prodiremo više
nikuda
Obmanuti ideografijom preživljenih
država
Prikupili smo iluzije oslobođene svake
ljubavi
Posložili ih uredno na police svoje
zakašnjele pameti
Postajemo prezrela pjegava inkarnacija
vremena
držimo se za ruke
u nacionalnom glazbenom centru za vrijeme
koncerta neobično disharmonične filharmonije
ruka ti je
obla i meka baš poput oboe glas ti je dizajniran
kondenziranim estrogenom (kasno sam shvatio da
si željela ostati doma)
pitam se što nedostaje da postanemo razigrane
radoznale vidre u žarištima svojih jastava koja se
usputbudirečeno jabučicama prstiju grčevito drže
za rub realija
(ako budemo još međusobniji pretvorit ćemo se u
more bez truna slobodnoga klora a u tom ćemo
slučaju biti slobodni od dvojbi je li
bilo moralno roditi se je li normalno ne raditi
ono što smo toliko željeli)
nećemo se ni osvrnuti na bilje što raste u mulju tu
ispod i iza (povijest se upravo ruši u podsvijest)
supijani od cjelovitosti ne primjećujemo da je tek
nekoliko zrnaca preostalo u pješčanom satu koji
na ovom mjestu naprasno prodire u pjesmu
postajemo sasvim primjerena mjera za vječitost
svijeta
