Tomislav Šovagović
Čajevi protiv učmalosti, zbirka poezije
Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture, rujan 2021.
Tvrdi uvez, 72 stranice
Riječ je o zbirci pjesama podijeljenih u 2 cjeline i ukupno sadrži 45 pjesama, prikladno koliko je i autoru godina života. Prva cjelina Balkonski suton 23 pjesme, druga cjelina Blues za čokolino 22 pjesme.
Osim što kroz svoje pjesme u ovoj zbirci progovara o brojnim otvorenim temama iz života prosječnog muškarca u Hrvatskoj na prijelazu iz mladenačkih u ozbiljnije životne godine, Šovagović nerijetko komparira svijet u vrijeme naših roditelja, pa i djedova i baka, s našim današnjim vremenom. Podrazumijeva se kako je u ljudskoj prirodi imati visoko mišljenje o samome sebi, o svojoj generaciji i vremenu kojega smo dionici (inače ne bismo bili ono što jesmo, inače bi bilo kakav evolucijski pomak bio nemoguć), međutim, valjalo bi se dobro zamisliti i preispitati; postaviti si krajnje jednostavno pitanje: jesam li ja baš toliko pametniji, mudriji i sposobniji od svojih predaka ili bih, zapravo, bio primoran gladovati da sutra velike i megalomanske svjetske korporacije prestanu isporučivati svoje prekooceanske kontejnere s hranom, odjećom, tehnološkim svaštarijama i inom robom? Naši preci zasigurno bi se snašli i preživjeli, s čokanjčićem rakije u ruci ili bez njega (češće s njime). No dobro, preživjeli bismo i mi, s tom razlikom što bismo se iznova morali snalaziti i usvajati znanja i vještine kojima su naši stari baratali lakoćom, koje su stoljećima prenosili s koljena na koljeno, da bismo ih mi danas iznevjerili i sva ta znanja i vještine tako olako prepustili zubu vremena. Šovagović razmišlja i pjeva dalekovidno, razabire u budućnosti ono što slijepa javnost ne vidi danas pred sobom zdravim očima, nagovještava rješenje problema onda dok drugi problema nisu niti svjesni. Prepoznaje kako se čovjek mora vratiti sebi samome ne bi li uopće opstao.
Čajevi protiv učmalosti govore u velikoj mjeri o tome, doduše na prikriven, ali poetski aktualan i validan način. Pojavljuju se u pravom trenutku na hrvatskoj poetskoj sceni, odavno ogrezloj u rijetko kome (ako ikome) razumljive i apstraktne, već duže vrijeme prožvakavane teme tzv. stvarnosne poezije u kojoj, nemojmo se lagati, počesto nema ni ”s” od stvarnosti, nema ”H” od Hemingwaya, nema ”T” od Tome Bebića; ili primjerice ”Đ” od Đorđa Balaševića… još nekih maestralnih autora kojih se Šovagović s poštovanjem prisjeća u ovoj knjizi. S popriličnim pravom jer ljudi su to sličnoga kova njemu. Iz prikrajka, treba li sumnjati, svu tu prožetost mislima i sjećanjima promatra – Ona. Ona koju je život odveo kamo ju je već odveo, jer vrijeme nas je sve progutalo i tražilo svoj danak. Valjalo je završiti škole, zaposliti se, udati, roditi djecu. Kome? Ispostavlja se da ponekad u životu to i nije najvažnija stavka u njenom/njezinim životima. Pjesnik joj svejedno posvećuje svoje stihove, sve ako kroz njih i kaže: osveta će biti pjesma. Lijepe li osvete. Lijepe li zbirke pjesama. Lijepe li ljubavi. Nije li, u konačnici, svaka ljubav lijepa?
Bilješka o autoru
Tomislav Šovagović rođen je u Šibeniku 16. prosinca 1976. godine. Unuk je Franje i Eve, Ivana i Kate, sin Josipa i Jadranke, Evin brat, Josipov i Katarinin ujak. Diplomirao je novinarstvo na Hrvatskim studijima i teologiju na Institutu za teološku kulturu laika u Zagrebu. Objavio je zbirke priča „Rudnik čvaraka“, „Cesta knezova Bribirskih“, „Ispod skala“, „Latifundija“, „Kad narastem, bit ću Dražen“, „Spremište Trešnjevka“ te roman „Mangan“. Dobitnik je niza književnih nagrada. Autor je emisije „Na kraju tjedna“ na Trećem programu Hrvatskoga radija i suradnik u listu Matice hrvatske „Vijenac“. Samostalni je umjetnik. Član je Društva hrvatskih književnika. Živi u zagrebačkom naselju Rudeš.
