Izdavač CeKaPe, Zagreb, 2022. godine
Obzirom na godinu izdanja, ovaj moj prikaz možda je i pomalo zakašnjeli poduhvat: s osjećajem dubokog žaljenja i nelagode, moram priznati da dosad uopće nisam bio upoznat s literarnim stvaralaštvom Jelene Zlatar Gamberožić. Prvi se put susrećem s nekom njenom knjigom, a ovo je već peta koju je objavila. Pročitavši zbirku, zaključio sam da intrigantnost i valjanost proze ove književnice zaslužuje pohvalu na putu recepcije, jer navela me da pokušam pronaći i pročitati i njena djela iz prethodnog desetljeća.
Postavivši disfemizam za naslov zbirke, ustvrdivši da (naš) svijet nije samo gadno već i gladno mjesto koje nas polako proždire, autorica a priori upozorava da će ove priče biti zahtjevno štivo: njen stil pripovijedanja iziskuje duboku pažnju, koncentraciju i angažman čitatelja, a da bismo u potpunosti razumjeli o čemu piše, osim čitalačke prosvijećenosti i naobrazbe, neophodno je posjedovati i relevantno životno iskustvo. Od četrnaest priča u zbirci, pet ih je napisano u prvom licu jednine, ostale u trećem, ali spisateljica u svakoj pripovijesti uvjerljivo ulazi u psihu svojih likova, meditira, trpi, pati i napose – sanja s njima. Smjestivši ih u srednjoj generaciji blizak situacijski kontekst, s lakoćom aktivira našu empatiju i uvlači nas u nezadovoljstvo, u nesigurnost svojih anti-junaka. U rutini i monotoniji svakodnevice, skrivajući od drugih emocije i refleksije, tonući u samoću, prazninu i(li) tjeskobu, baš poput njih i mi smo zatočeni u apsurdnom svijetu u kome imamo previše vremena za razmišljanje, a premalo za djelovanje prema svom izboru. Neizbježno se pronalazimo u kompleksnoj, mučnoj atmosferi tuđih, a tako nam poznatih života, u lirskom, minuncioznom tkanju priča koje možda i pronalaze, otkrivaju uzroke problema s kojim netko živi, ali zadržavaju svoju neodređenost i uglavnom čak ni ne nagovještavaju hoće li doći do promjene. Takvim stilskim postupkom, Jelena Zlatar Gamberožić dugotrajnije nas zadržava uza svoju prozu, a to i jest smisao umjetnosti. Sociologinja po zvanju, svoje likove postavlja u realistične društvene okvire, ali pristupa im psihologijski i psihoanalitički i predstavlja nam ih s tog motrišta. Može se reći da je zbirka konceptualna jer je u većini priča prisutan opis sna: san je ponekad savjetodavac i nosi poruku, katkad je tumač i objavljuje nam kauzalnost nečijeg stanja, a veoma često je i utjeha, jer nosi smirenje kroz odmak od besmisla svakodnevlja. Baš poput Borghesa, Zlatar Gamberožić nas podsjeća da snovi, uslijed doživljajnog intenziteta i sinestezije, postaju jedan samosvojni, usporedni realitet i nisu puka transformacija našeg uobičajenog opažajno – osjetilnog svijeta. Kao svojevrsnu reticenciju, spisateljica ih koristi i za potenciranje dramatike svoje priče.
U prvoj, naslovljenoj SPAVA LI RIBA?, autorica kroz lik Veronike progovara o odnosu kćeri i oca, o golemom utjecaju roditelja na naš život, o tome kako nam mogu usaditi osjećaj nesigurnosti. Jake osobnosti koje nas mogu ugušiti, sarkazmom je moguće minorizirati, šifrirano savjetuje Zlatar Gamberožić. Postepeno šireći rakurs, opisuje i otuđenost bračnih partnera, nerazumijevanje i konzekventnu frustraciju jer, unatoč nekim zajedničkim osobinama i sklonostima, svatko je od nas svijet za sebe. Potištena, bezvoljna žena ne snalazi se niti ne pronalazi u odnosu s ljudima koji bi joj trebali biti najbliži, pa bježi u smirujuće snove, a odabrala je i jedan nezahtjevan posao. Promjena nastupa s teškom bolešću oca i njegom koju mu pruža, ali takva situacija samo produbljuje jaz između supružnika i Veroniki se; preko jednog drugačijeg sna, takvog koji više nije sedativan već kognitivan, objavljuje da je beznadno zarobljena i sputana, preopterećena i osamljena. Ovdje se, po prvi put, pojavljuje riba, jedan od lajtmotiva u zbirci.
Priča U STANOVIMA PREKO PUTA predstavlja nam voajera koji ima zdravstvenih problema. Živci su mu prenapeti, muče ga stalne glavobolje, drhte mu ruke. Smiruje se potajno promatrajući susjede u zgradi preko puta, sjećanjima se vraća u djetinjstvo. Tu su korijeni njegova samotnjaštva i voajerizma, saznajemo da ima fobiju od vrana. Vrana se pojavljuje i u njegovom snu i simbol je nečega zlokobnog i prijetećeg, nečega pred čime se osjeća posve bespomoćnim, nečega što ga može uništiti samo tako. Na kraju priče, autorica nam upečatljivo otkriva razlog anksioznosti tog čovjeka: Vili je kirurg koga tremor ruku može odvesti u nepopravljivu pogrešku. Spisateljica to ne navodi, ali naslućujemo da bi uslijedilo ogromno grizodušje i da bi jedna karijera bila zapečaćena.
BLACK FRIDAY opisuje onirički delirij žene iscrpljene napornim roditeljstvom i organizacijskim zahtjevima modernog načina života. U ambijentu trgovačkog centra, Tina upada u vremenski procijep. U ovoj i još jednoj priči spominje se kada puna tople vode kao ženski prostor za opuštanje i rehabilitaciju, a mene je fascinirala jezgrovita definicija konzumerizma: ’’… nezaobilazni Pepco u kojem bi se uvijek pronašlo sve što se nije tražilo, ali odjednom je postalo nasušna potreba.’’.
ŠTO SE DOGAĐA U VAMA? upućuje nas u proces psihoterapije, doživljen iz kuta pacijenta. To je čovjek prepun ljutnje i bijesa, s iznenadnim promjenama raspoloženja. Opsjedaju ga agresivni porivi, pa je imao i nasilne ispade: razbijao je stvari i fizički napao čovjeka na cesti. Preko retrospekcije, alegorički umetnute bajke o čarobnom grahu i jednog sna koji ovdje ima ulogu katarze, Tibor se uspijeva suočiti sa svojom traumom iz djetinjstva: bio je nevoljeno, zlostavljano dijete kojeg se majka htjela riješiti.
Naslovom slijedeće priče nazvana je i cijela zbirka. SVIJET JE GLADNO MJESTO ima obilježja magijskog realizma.
NORMABEL je ispovijest čovjeka u čijoj će se životnoj situaciji mnogi pronaći i prepoznati, proračunato pisana u prvom licu jednine, u muškom rodu. Neimenovani je nezadovoljan poslom, nerviraju ga zahtjevna, hiperaktivna supruga i sin u burnom pubertetu, pa uslijed toga pati od nesanice. Kad mu liječnica prepiše sredstvo za smirenje i spavanje, bjegunac od stvarnosti, pretjeravši s dozom, zapada u halucinantno stanje. Naslućujemo da je moguć čak i smrtni ishod.
Svi likovi Jelene Zlatar Gamberožić imaju neke zajedničke osobine. Prolaze kroz autorefleksiju, imaju sužen vidokrug, osobni napredak povezan je s pomicanjem granica izdržljivosti. Kronično su umorni, tjeskobni, čeznu za mirom, tišinom i samoćom, nisu pronašli zadovoljstvo ni afirmaciju u poslu, vezi, braku ni u roditeljstvu, ne mire se sa svojom situacijom. Takva je i žena iz priče MOGLA BI SE I ODVESTI. Odmah na početku saznajemo da je spisateljica, ali naporne su joj i promocije knjiga i druženje s čitateljima i kolegama. Preko košmarnog sna koji je proganja i na javi, spoznajemo da je osoba preopterećena osjećajem odgovornosti i željom da svima ugodi. Želi pobjeći od svega.
POŠTENO PREMA KOME? znakom upitnika otkriva mi da Jelena naslovom ponekad postavlja retoričko pitanje: lamentirajući, tražeći razloge svog stanja, samo naglašavamo svoju bespomoćnost i beznačajnost. Na samom početku priče ispisana je sentencija (’’Ne može ni bolest vječno trajati’’), a onda se, što sam već naglasio kao izrazitu stilsku osobinu, mnogobrojnim poredbama i metaforama kreće u razvoj fabule. San je utješan, (opet) vraća aktera u djetinjstvo, evocira osjećaj sigurnosti. Ne po prvi put, Zlatar Gamberožić u snove i na javu postavlja prirodu kao partnera s kojim je moguće komunicirati, kao ambijent u kojem se može pronaći smirenje i obnoviti nada.
OVISI O PUNJENJU potencira percepcijske, karakterne i svjetonazorske razlike među ljudima. Navedeni san doima me se poput hiperbole: ne otkriva nam ništa nova, ali zorno oslikava intenzitet razočaranja, introvertnosti, straha jednog čovjeka.
Kroz priču HTIO SAM DA OSTANEMO TAKO, koja je u cijelosti prepričan nostalgičan san napuštenog muškarca,provlači se tišina kao još jedan lajtmotiv. Sukcesivnim prostiranjem pjesničkih slika, Zlatar Gamberožić postigla je učinak pjesme u prozi. Svršetak priče doživljavam kao zagonetku, kao amfiboliju ili možda eufemizam: kad se kaže da nekog više nema, može biti da je od nas otišao, a može biti i da je preminuo.
SIGURAN SAM DA JE TAMO opisuje prekomjernu brigu majke za dijete uslijed straha od gubitka. Putem snova koje zabrinuta supruga prepričava svom suprugu, spisateljica nas profinjenom gradacijom dovodi do klimaksa i otkriva nam uzrok problema.
OŠTRINA IDA 20/20 pisana je u formi pisma. Piše ga jedan mizantrop u vrijeme potresa, pandemije covida i izolacijskih mjera. Opsjednut je ženom kojoj piše, a preko prijeteće intonacije i nekih uznemirujućih detalja pisma, saznajemo da je psihopat, sadist.
MISLIM DA NIJE DOŠLA najmisterioznija je priča u zbirci. Ovdje se san transponira u javu i teško je dokučiti gdje prestaje jedno, a počinje drugo. Izvjesno je samo da se dogodilo nešto strašno. Još jednom je naglašeno koliki nam pritisak mogu stvoriti roditelji i kakve sve loše osjećaje i nagone mogu kod nas probuditi.
Završna UGLEDAO JE BRODOVE iznjedrila je misao koju sam postavio za naslov ovog osvrta. Čovjek koji je ostao nepokretan nakon nesreće na plovidbi otvorenim morem, izabire san i oniričko stanje kao bijeg od nepodnošljive stvarnosti. Nada članova njegove obitelji je konstanta, nit koja se ne prekida tako lako.
Netko bi mogao prigovoriti da sam ukratko prepričao cijelu zbirku, ali samo sam je pokušao simplificirati, ukoliko je to uopće (bilo) moguće. Svaka je priča prepuna rukavaca. Baš poput preslike ljudske duše, sadržajno je umrežena nedoumicama, sumnjama, proturječnostima, nesuglasicama sa sobom i drugima, pa kao da svaki opisani slučaj ostaje u statusu quo. Narativni je tijek usporen, dinamika je takva da mi se veoma često pričinjava da čvrste radnje niti nema već je sve podređeno suptilnoj psihologizaciji likova. Kroz pojam čovjeka, Jelena Zlatar Gamberožić semantički gradi kompoziciju priče, objektivno, estetski, apodiktički razlaže prividni integritet lika u podjednako ambivalentnom svijetu, gdje se ponekad ne zna je li san preambula ili konsekvencija, a katkad je postavljen i kao prostorno – vremenska koordinata. Naša subjektivna predodžba jedini je dokaz našeg postojanja, naš raison d’etre: nešto u prilog tome govori i citat iz djela Lewisa Carolla kojeg je autorica zbirke postavila kao epigraf. Autentični smo u onoj mjeri u kojoj smo primijećeni, prihvaćeni, željeni.
Ponavljajući neke statične i dinamične pojmove u raznim varijacijama i u drukčijem kontekstu, semiotički uzidavajući simbole u strukturu priče, nizom smisaonih preobrazbi spisateljica uvijek postiže mistični ugođaj, premda je obvezatna podloga jedno sasma realistično socijalno okruženje. Logika u pripovijedanju Jelene Zlatar Gamberožić je neizostavna, samozadana i podrazumijevajuća, a u konačnici ipak nepredvidiva: neuobičajena narativna tehnika i ishod priče, sugeriraju nam da je autorica vođena isključivo umjetničkom motivacijom. No bez ikakvih poteškoća, kod nas budi asocijativne procese, uvlači nas u priču, rezimira njen tijek i od recipijenata nas pretvara u sudionike. Takav doživljaj (od)uvijek i tražim u druženju s knjigom.
