05/07/2020
Pretraga
Olivera Santini, Odlomak iz romana

Olivera Santini, Odlomak iz romana

NIOBINE SUZE

Da sam odlučila živjeti nikada ne bih zapisivala ove riječi.

Mjesto gdje se nalazim ne poznaje vrijeme ni promjene. Nokti ne rastu, kosa ne sijedi, bore ne postoje. Krv su zamijenile nakupine voštanih zrna. Stojim u sredini prostorije, barem tako mislim, jer prostoru se ne nazire kraj. Sve je bijelo. Zrak je svjež, iako hladnoću nikada nisam osjetila. Nepomična sam. Ne mičem rukama, dlanovi su mi prislonjeni uz bokove, koljena ne klecaju. Ne trepćem i nikada ne gledam lijevo ili desno. Ne dišem, premda osjećam mirise. Ne jedem, ali ni ne gladujem. Moje tijelo ne proizvodi slinu, znoj ili suze. Presušilo je nestankom želja. Zujanje u ušima pretvara se u muziku i znam da je nekada postojao pokret koji ju je pratio. Bose mi noge propadaju sve dublje u pijesak dok se pred očima projiciraju slike proživljenog života. Projekcije su nasumične. Ne odabirem ih. Neki događaji su davno zaboravljeni. U središtu zbivanja isključivo sam ja, ne postoji ni jedan drugi sudionik. Prikazuju svaki moj pokret, gestu, pogled, korak, osmijeh bez točnog redoslijeda godina. U jednom trenutku prepoznajem se dok me netko pokušava umiriti, gurajući mi dudu u usta. Već u slijedećoj projekciji pridržavam se za rukohvat i pijana brišem ostatke maskare oko očiju. U vraćanjima upoznajem osobu koja viče. Onu koja spava. Upoznajem sebe koja se smije, uči pisati, čitati, maštati. Spoznajem da sam osjetila moć gubitka i rođenja. Mijenjala pelene kao što su davno činili meni. Svaka Ja prikazuje se u potpunoj tišini. Niti jedna riječ ili uzdah nisu čujni. Pogledi i pokreti dovoljni su. Određene događaje prepoznajem i prisjećam se osjećaja koji su iste pratili. U tim trenucima prsni koš ostaje nepomičan, oči suhe i širom otvorene, usne blago razmaknute, a ruke nepokretne i uz tijelo. Jedina promjena dešava se trenutno iznad mojih koljena, koja polako ždere pijesak. Mirno čekam. Strah ne postoji u ovoj prostoriji, a kada bih upoznala žaljenje, predstavila bih vam pakao.

”Nikada me ne gledate.” Njezine me se  riječi ne tiču. Znam kako izgleda. Vitka figura mirno sjedi u kutu sobe, tiho lupkajući kemijskom olovkom po papiru. Držanje joj je uspravno i samouvjereno. Svakim njezinim ulaskom u prostoriju, zujanje u mojim ušima prestaje, a projekcije se zaustavljaju. Zasljepljuje me bljesak bjeline. Osjećam njezin pogled na sebi i znam da stručnim okom ocjenjuje visinu pijeska. Stroge crte lica skrivaju nekadašnju, mladenačku ljepotu. Jedino suha koža oko ustiju izdaje joj godine. Ozbiljnost  naglašava tamno crvenim ružem. Kosu veže u niski rep. Odjeća, kao i cijela prostorija, potpuno joj je bijela. Osjećam iščekivanje. Čega? Odgovora? Prije odlaska postavlja mi uvijek isto pitanje. ”Da li znate zašto se ovdje nalazite?” Zbog visoke razine vode u očima.

Dok su moji sugovornici pričali, razina mora u mojim očima postepeno se dizala. Iz mirne površine nastajali su valovi. Blago uzburkani pretvarali se u visoke, snažne, pjenušave zvijeri; spremni svako naklapanje povući na dno dubina. Bol koju bih osjetila, bila bi olakšavajuća. Slobodna od daljnjih pučina, bezbolno bih nastavila suživot s morskim algama. I tako, nesvjesno; otupljivanje, dovela do savršenstva. Stvorila sam paletu sebe i skrivam ju u tuđim životima. Jedna nijansa je ispravna, zaboravljena na masnom monopoli papiru. Kuće, hoteli, šanse, iznenađenja. Kockice davno bačene. Samo smo ustali od stola. Ali žaljenje ne postoji u ovoj prostoriji. Čujem tiho zatvaranje vrata u daljini. Projekcije se počinju prikazivati. Vidim dvije ruke. Jednu prepoznajem, a druga mora biti moja. Pucketanje se pretvara u zujanje, zujanje u glazbu.

Vrhovima prstiju dotičem pijesak. Pijesak postaje drveni rukohvat.  Drvo upija osjećaje i događaje. Što znaći da se netko u ovom trenutku igra s mojim sjećanjima. Sjećanjima starog brodskog poda što škripi ispod prašnjavog saga. Cijela kuća vonja na dotrajali namještaj, plijesan i vlagu. Osjeća se miris ljudi koji dulje vrijeme ne posjećuju ove prostorije. Kapljice lupkaju na trijemu. Iznad ulaznih vrata visi križ. Svakim jačim udarcem, nakrivi se. Stopio se s ustajalim navikama. Igru skrivača završavam otvarajući vrata smočnice. Dva puta okrečem ključ u bravi, kako bih bila sigurna da moja kćer ne može ući. Sjedam na pod. Miriše na cimet. I umor. Umor od tame koja me okružuje u svakom trenutku. Boje i  figure blijede. Gubim doticaj s onim što se zbiva oko mene. U daljini, zvono telefona prigušuje njezine jecaje. Okrećem glavu u suprotnom smjeru i grebem krastu s koljena. Ne osjećam bol, vec slabašne nekontrolirane trzaje. Krv mi curi niz koljeno i grije kožu. Ostajem beživotno sklupčana osluškujući plač svoje kćeri.

Samoća je sjena koja prati svaki korak. Negaziva. Pomislim da me napustila i mrak nas sastavi. Sjedini u tami. Kao dijete, noći sam provodila brojeći zvijezde. Pomicala ih nebom stvarajući strašila. Vrane. Nebo, šahovsko polje jednog igrača.

U šahovskom polju, ili možda, samo polju, uz vrane i strašila, virila je i visoka trava. Uvukla bih se i promatrala svijet. Prisluškivala teške korake života. Vjetrovi s istoka, donosili su miris naopakih molitvi i izlizanih križeva. Miris riječi, posutih slanim suzama. Kažu da uspomene nisu realan pokazatelj prošlih događaja. Podložne su manipulaciji sjećanja ili zamišljanju budućih događaja. Time postaju otvorena kutija u koju ubacujemo želje ili strahove. Deformirane događaje nazivamo uspomenama.

”Da li i dalje brojite zvijezde?” čula sam povlaćenje kemijske olovke po papiru dok je suho izgovarala riječi obračajući se mojoj sjeni.

”Sada brojim opuške, kao vojnici protivnicima u mračnim rovovima.”

booke.hr

Na portalu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku, kolumnu i zanimljivosti iz svijeta knjige naši će gosti odgovarati na katkad uvrnuta, neobična i politički nekorektna pitanja. Izbjegavat ćemo standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.