27/09/2020
Pretraga
Olja Savičević Ivančević, Nasmijati psa

Olja Savičević Ivančević, Nasmijati psa

Narkomanski stol je stanje stola. Ukoliko u dvadeset i četiri sata sve što ti zatreba doneseš na stol, a ne odneseš ništa, dobit ćeš narkomanski stol, pa makar na njemu ne bilo droge, što je, izvan teorije, malo vjerojatno.

Nismo mi baš neki džankiji, moj frend Belmondo i ja. Mi smo, kako bih rekla, gotovo pa prezreni i od fureža i od trezvenjaka. Ziheraši za jedne, zgubidani za druge.

Ne znam kako je sve to krenulo, s travom, šitom, pokojim vikend-bombončićem, novogodišnjim crticama bijelog ili žutog. Možda smo predugo studirali, brat bratu teče i osma godinica, pa se usput navikli na tu travu ili smo, naprosto, predugo dimili, pa skužili da je svaka akcija osim nužne reakcije suvišna.

U nužne reakcije pripadaju: odgovori na potrebe vlastitog organizma u što nekako ide i mjesečna nabavka dima, odgovori na pojedine telefonske pozive, a ponekad i odgovori na postavljena pitanja, ako si raspoložen za dijalog ili ako čovjek inzistira. U tu skupinu svakako ne ide otvaranje vrata zbog dringdringanja kućnog zvona te ustajanje iz gnijezda postelje i odlazak na ispit zbog rondanja budilice.

Odlazak do kontejnera ili najbližega marketa dopadne samo onoga luzera koji ljuto spuši na kartama. To obično uvalimo neukom gostu, nas dvoje prepredenih kockara.

U principu, ovdje u dva metra imaš sve što ti treba: liniju, TV, karte za briškulu, hranu koja je najčešće čips i kečap, u boljem slučaju manistra na tunjevinu ili pome, piće, naravski, pa duvan i stripovi i škatula trave. Ta škatula trave ili punim imenom škatula za travu i rizle nikad nije obična bezvezna kutija; vidjela sam uistinu prekrasnih primjeraka: pozlaćene oble kutijice za nakit, baršunasti etuiji, one škrinjice od ebanovine što učine klap! kad se zatvaraju, limene kutijice s ugraviranom južnjačkom zastavom ili s naljepnicom sisate plavuše kao hard-verzija, a nerijetke su i one s medvjedićima koji se drže za ručice, sretni čuvari djetinje bezbrižnosti, više ili manje mudre, više ili manje bedaste.

Našu cimersku, lakiranu kutijicu, naslijeđenu od gazdarice, s malim crnim botunom koji se navije, pa svira ajne klajne nahtmuzik, popalila je, zajedno sa sadržajem od osam grama marice (i to sibirskoga tigra!) i čokoladnom pločicom šita, neka nemoralna pogana šupčina koja je ostala neotkrivena do dana današnjega.

Privremeno koristimo nečiju zaboravljenu futrolu od crvene kože za naočale Valentino.

Ljudi nam dolaze i odlaze, donose vijesti, novine, koji put kruh (dobri ljudi), kavu, tirolsku i slično. Prekjučer je došla Belmondova frendica Ana Jebena Zoraja, skurila trubu, malo se vrtila po kužini u smeđim čizmicama, smeđoj kapici, svijetlosmeđoj suknji. Zoraja zna: smeđe je u modi.

Ana Jebena Zoraja u našoj kuhinji izgovara svojim smeđim Margaret Astor 56 usnama:

– Fuuj, braalee, vii niistee noormaalnii! K vraaguu, uuzgoojiit ćeetee kuuguu u kuužiinii.

Usne i obrve miču se sinkronizirano. Znala sam da ne smijem pušiti skank, to je ko da se naduvaš čistog PMS-a. I još ta Zoraja, usne, obrve, pijavice, hiperekstenzija samoglasnika.

A Bel je kano živnuo, vadi iz hladnjaka jedan smežurani limun i cijedi ga, jedini preostali izvor vitamina, toj nevjerojatnoj kaki-ženi za limunadu.

– Iimaatee lii smeeđii cuukaar?

Imamo piizduu maateeriinuu.

– Nemamo, nažalost. Nemamo ti ni obični, kad promislim – ljubazno ću.

– Aj, ja ću skočit! – čujem stanovit polet u glasu svoga letargičnog cimera, jedinoga mršavog muškarca koji je rođenom guzicom uspio iskopati rupu u trosjedu, i ne mogu vjerovati da uzima jaknu, obuva patike i izlazi. On izlazi. Nakon punih dvadeset dana. Sigurna sam da bi preskočio skale u dva skoka da ne zna da ga moje svevido treće oko prati.

I evo ga natrag, u rekordnom roku – šećer Turbinado, nerafinirani proizvod, u ruci. Ima se para. Nemo’š virovat.

– A čiji je ono bokser ispod skala?

Bilo je to, da se ne zaboravi, prekjučer. Ana Jebena Zoraja iskapila je brzinski limunadu s nerafiniranim šećerom Turbinado, pokupila svoju kožnu smeđu torbicu i nestala:

– Saamoo naa daan, pliiziin tee, čooviičee, dook oonaa vjeeštiicaa gaazdaariicaa nee oodee!

Ostavila nam svoju kuju boksericu Rio. Na dvadeset i četiri sata. U dvadeset i četiri sata pas piša (i ostalo) tri puta. Dakle tri puta vani na studen-zimu. Tri puta. A s obzirom da još je nema, Ane Fakin’ Zoraje… Nema je točno dva i pol dana, 3 x 2,5= 7,5… dakle, sedam i pol puta.. kako to? Kakosadto? Hmm… na zimu, vani se smrzavat i čekat da kuja obavi nužnu reakciju, divljački optrči kvart vukući tvoje modro tijelo nesviklo na rekreaciju, da te viču bake s dječurlijom, jer moraš ić na poseban teren istrčat psa i onda još skupit drekec za životinjom. A pasja hrana? Kuhaš meso i rižu i zelen, jer ovaj pas ne voli Pedigree Pal, ma vidi ti to. Meso, riža i zelen, još ćemo počet zdravo večeravat! I iznad vlastitog standarda.

Jasno da sam isprva otkantala Bela, pa to je njegova prijateljica, pliiziin tee, nisam ja pristala bit pseća dadilja, on je pristao:

– Naravno, stara, nemaš brige, hehehe. Pazi ćemo je, hehehe.

Muškarci su patetični, pliiziin tee. Budala.

A onda je pao dil: on će oribat kuhinju, a ja svaki drugi put izvodim Rio.

Kuhinja zbilja blista, milina. Tek nekoliko šalica sa skorenim fundačem od kave koje su se u međuvremenu okupile na sudoperu. Rio je u kutu, bali pločice, tužnooka Rio. Napušteno pašče. Od Zoraje bi se očekivala neka modernija kuca, mops ili nešto slično…

– Kako pasmina može biti u modi? To je koma, ove sezone šeta se, ne znam, pinč, afganistanski hrt nije in kao ni hrvatski ovčar, ali zato se u retro stilu na špicu vraćaju jazavčari! – gledam cimera, koji otvara crvenu futrolu Valentino i vadi rizle.

– Bokseri nisu u modi… već godinama. E, u pravu si, ima ova kujica i godina. Bili su moderni oni, kakos’ zovu, irski seteri i koker španijeli.

– Jebate, pa otkad ti nisi izaša vanka? Od osnovne škole? Oni su se furali s pjađo-vespicama, onim starima, i s bijelim gaćama i rebama u boji. Jesi svjestan otkad se to ne nosi?!

– Od prije mobitela.

– Od prije mobitela.

– Od prije rejva i hip-hopa.

– Od prije rejva i ekstazija. I hip-hopa.

– Bili smo vrlo mladi. Pače djeca.

– Dica.

– Prije rata.

– E.

Sjecka šit. Mrvi maru. Prazni duvan. Soli. Tuti-fruti.

– Zamisli da se mala Zoraja ne vrati, morali bi svaki dan ovako izlazit sa psetom, po tri puta – zamislio se.

Mala Zoraja? Muka mi je.

– Aj, priznaj da je želiš povalit. U po ure si pokaza više aktivnosti negoli u zadnjih misec dana!

– A šta ću kad mi ti ne daš!? I tako godinama.

Povlačim dim. Ma zaboravi. Mijenjam temu:

– Možemo probat naučit kuju da igra karte?!

– Ako se i šališ. Pas može svašta. Štulićev pas se smijao, ima ona pisma, kako ga je taj pas upozna s curom u parku.

– Nije, Štulićev pas je bio nasmiješen, a Fanteov se mali pas smijao.

– Eee?

– John Fante, konju nepismeni!

– Jesi koza, ja svake godine pročitam jednu knjigu i svega se sićan do u detalje, a ti se zapravo preopterećuješ. Zašto ti uopće čitaš, kad ništa ne zapantiš?

– Zapantin. Neke stvari zapantin. Recimo to. Priča o malom nasmijanom psu. Stalno je spominje, a nije napisana.

Bel je vrijedno motao drugi džoint, ne mareći puno za neku nenapisanu priču. Ruke su mu se malo tresle, al bio je ko pčelica. Marljiv i posvećen. Ja nikad nisam naučila motat. Gotovanka.

– Da damo Rio da povuče dim, možda bi se stvarno nasmijala?!

– Pusti pasa, sad ćemo nas dvi u šetnjicu… Može se samo rasplakat nad nama. Vidi kako je jadnica tužna. Gle joj oči!

– Zoraja mi je pričala da je Rio jedanput pogledala ravno u oči i rekla joj: ma-ma. Razumi ti to: ma-ma! Ravno u oči! Ne viruješ, jer nikad nisi imala pseto. Sićaš se kako ti je kaktus uvenija jer si ga zaboravila zalit. Kozo, kaktus ti je uvenija A da si ga naučila govorit, pita bi vode i još bi bili sretni zajedno!

– Ajmo, Rio, nek se gospodin zabavlja! Dobro se utrubi, dušebrižniče! I ne zaboravi zalit gljivice među nožnim prstima, to je jedino šta si ikad uzgojija! Možda ti i kažu:

ma-ma!

– Loša ti je baza. Totalno. Propadaš intelektualno. Baš me brineš.

– Fakof.

– Loša!!!

Svježi zrak omamio me više od dima. Kuja je veselo mahala repom i vukla me za sobom. Ja sam se neveselo klatila na vodilici. Jel ovo osmi ili osmi i pol put da je izvodimo van? I kakoto? Kako to može bit: i pol?! Što je s drugom polovicom? Matematika nema blage veze s mozgom. Pogotovo mojim.

Ja trčim i trčim za Rio kroz borove i udaram o njihova mekana rebra, lišena boli, dok napokon od vrtoglava slaloma ne padnem na zemlju, toplu i suhu. Tup! Zima je, a zemlja posuta sitnim iglicama topla je i suha i udobna, udobna pod mojim licem…

Sjetim se kako sam već… Davno. Kako sam to mogla zaboraviti? To vlažno škakljanje njuške na uhu i obrazu.

Taj pas, moj, naš pas, jedini kojeg sam ikad imala, živio je na selu kod najstarije mamine sestre.

– Najjači je! – govorili su rođaci. – On ti je poluvuk.

Ali nije bio poluvuk, bio je samo dobri peso, veliki mješanac. Iz jednog okršaja s jazavcem izašao je bez stražnje noge i kad bismo odlazili iz sela, mama, tata, sestra i ja, trčao je za našom starom stojkom kilometrima. Na tri noge kroz tri sela. U trećem selu uvijek bi se okrenuo i vratio, tamo su bili opaki psi. Seoski psi napadaju u čoporima. Zna se koji je džukac iz kojega sela!

Na početku rata teta je umrla i nitko više nije dolazio, postalo je opasno. Prošla je vojska i kuća iz koje smo nekih sretnijih zima gledali velike pamučne pahulje ostala je hrpica pepela prekrivena snjegovima.

Bijedni je peso podivljao. Nikad mi nije bilo jasno kako pas poludi. Koliko samoće, koliko batina, gladi, ugriza, straha treba da pas poludi? Do ujaka su stigli glasovi da kolje ovce. Zamišljam ga, tronogu mrcinu, medu, kako se prikrada među njih. Poluvuk! Bez režanja, bez glasa, njegovi očnjaci hvataju vrat ovce koja pase, dok se ona ne trzne, ne bekne i padne kao krvavo klupko vune iz kojega pas loče iznutrice. Ali mislim da nije bilo tako, da je zapravo ulijetao među njih kao bijesna zvijer, režeći, grizući gdje dohvati, noge, grkljane, a ovce su blejale i blejale i trčale u krug, jer ovca se ne odvaja od stada. Ne zna ona to. Pokolj, bio je to pravi pokolj, a ne borba za preživljavanje, zakon hranidbenog lanca i te stvari. Jednoga dana ujak je kradom otišao u selo i upucao ga…

Kako sam mogla zaboraviti? To vlažno škakljanje njuške po uhu i obrazu. Rio me njuška. Promatra me pseći. Zabrinuto ili bi se igrala? Pod mojim dlanovima dlaka joj je glatka, tijelo mirno, zadovoljno.

– Znaš, Rio, ma ništa ti ne znaš, pseto jedno, onaj kaktus nije krepa jer sam ga zaboravila, nego zbog toga šta sam ga zalivala svaki dan. A ako ti Jebena Zoraja ne dođe, ja ću tebe posvojit. Ma ne brini ti ništa, bit će nama lipo: ti, ja i onaj napušeni magarac! Obiteljska idila!

Kuja me pogledala ravno u oči. Ravno u oči! Ej, nemoj, nisam ti ja ma-ma. Polizala me po čelu, mahnula repom i povukla vodilicu.

Prema nama je žurio Belmondo, smiješan onako visok i tanak, u prevelikoj toperici.

– Jebateled, di ste? Mislija san da se šta dogodilo, a vi se sprijateljile. Ko bi reka: ti i pas. Puna si iznenađenja – ne bi me čudilo da jednog dana dite rodiš, kako si krenila!

– Ma nemaš ti pojma! Već sam imala pasa, a da znaš, i ovce sam jedanput čuvala i…

– Hahaha, da ovce… a i tvoje biografije. A je ovako iz profila malo mi bacaš na čobanicu! Fali ti zeru rumenila i – prava!

– Stvarno si seljak!

– Ja seljak, hahaha, pa ko je čuva ovce?! Aj dođi, čobanice, skuvat ću ti kavu. Zvala je Zoraja, moli da pričuvamo Rio još koji dan, gazdarica joj nikako otić…

– Je li rekla pliiiiiiziiiin vaaas, jer ako nije – ništa!

Bel se smije, prebaci mi ruku oko vrata. Idemo kući. Ruka pod rukom. Četiri stopala. Za njima četiri šape. Ti mašeš repom, ja mašem repom. I pas.

booke.hr

Na portalu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku, kolumnu i zanimljivosti iz svijeta knjige naši će gosti odgovarati na katkad uvrnuta, neobična i politički nekorektna pitanja. Izbjegavat ćemo standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.