08/05/2021
Pretraga
Osvrt Katarine Sarić na zbirku poezije „Telo, mesto izgnanstva“, Marie do Sameiro Barroso.

Osvrt Katarine Sarić na zbirku poezije „Telo, mesto izgnanstva“, Marie do Sameiro Barroso.

Marija do Sameiro Barozo, izdavač Udruženje za kulturnu različitost, Alia Mundi, Beograd, 2020.

Poezija portugalske književnice Marije do Sameiro Barozo, poetski je doživljaj svoje vrste. Njoj se mogu prepustiti samo oni koji su spremni da utonu u jedan potpuno drugačiji poetski svet, da dotaknu samu srž jezika. Njena zbirka poezije „Telo, mesto izgnanstva“ zapravo je traganje za metajezikom, onim jezikom koji smo zaboravili ili ga zapravo nikada nismo ni iskusili. Svojim pesmama iz pomenute zbirke Barozo postiže jedan viši nivo apstrakcije, koristeći se naizgled nespojivim rečima, metaforama i pesničkom slikama koje stvaraju jedno telo pesme. A ta pesma je “mesto izgnanstva”, mesto u koje bežimo usled okrutnosti ili pak banalnosti ovozemaljskog sveta. Ovo je poezija od iskona, pisana modernim jezikom, i u tom spoju starog i modernog, Barozo ispisuje svoj poetski traktat i ostavlja značajan pesnički trag. Ovaj zbirka poezije Marije do Sameiro Barozo je i podsetnik na značaj jezika, ali i poezije, kao jednog od najstarijih i najsnažniji ljudskih izraza – zapisala je u predgovoru poetske zbirke koju je prevela sa portugalskog, priredila i objavila u Udruženju za kulturološku različitost, dr Ana Stjelja, Beograd.

(Riječ urednice i prevoditeljke sa portugalskog, dr Ane Stjelje)

Na osnovu Aninog putokaza, pokušaćemo da pratimo motive utkane u poetsko tkanje, poetsko meso zbirke “Telo, mesto izgnanstva”, smatrajući da je ovo djelo veliki doprinos savremenoj ženskoj literaturi i, prije svega, razumijevanja tzv. ženskog pisma na kojem se još uvijek, u tradicionalnim balkanskim pa i evropskim korijenima, insistira kao na pismu onog glasa Drugog, na kojem je Simon de Bovoar upisala neizbrisiv trag za generacije žena koje dolaze.

Ljudska su mišljenja dječje igračke.

Životni vijek je dijete koje se zabavlja igrajući kocke: kraljevstvo djeteta.

Heraklit

U evidentnosti mogućeg ljudskog prebivališta u oba svijeta: mundus sensibilis i mundus inteligibilis portugalska pjesnikinja, MARIJA DO SAMEIRO BAROZO, pronalazi moguće opravdanje za sukob tijela i duha, pojedinačnog i opšteg činioca koji se sukobljavaju u paradoksiji koju je još postavio S. Kjerkegor u “Strahu i drhtanju” u Avramovoj odluci na brdu Moriji: Da li se treba povinovati apsolutnoj dužnosti koja zahtijeva žrtvu ili bivstvovati na klackalici života po kojoj se kreće Marijin lirski subjekt, ne nalazeći mjesto pod suncem kako ga je definisao Paskal, vječito izlomljeno, potrgano, dihotomijski razapeto između tijela i duha, zemlje i neba:

Otići, odlaziti uvek, otići zauvek.

Nijedno mesto nije postojano

kada se traga za

neobičnim glasinama.

Marijina poetska tehnika, bliska je novoplatoničarskoj, mističko – teološkoj i istočno – patrističkoj tradiranoj praksi, ona ukazuje na sve poteškoće koje se tiču verbalnog prevođenja onih čudesnih iskustava koje ćemo ad hoc nazvati za naše prilike meta – iskustvenim, a koje se ukazuju para- lingvističkim u trenutku transponovanja njihovog na materijalni plan jezika:

Smrt je pomorandža što truli

u jeziku stihova.

Jedna reka je sve što imam

u slepoj svakodnevici

u kojoj se prostire stegnuto srce

bubanj tame, jecaj mora

i daleko sunce.

U toj svijesti lirskog subjekta nema nikakve samovolje, a isto tako nikakve borbe, nikakve neodlučnosti, budući da se napustilo davanje i ispitivanje zakona, nego je njoj “običajnosna bitnost ono neposredno, nepokolebljivo i neprotivrječno. Stoga nema rđavog igrokaza u kojem bi se pojedinac nalazio u koliziji strasti i dužnosti (Hegel, Fenomenologija duha, FB, Zagreb, 2000. str. 298). Postoji samo ono Heraklitovo dijete koje se igra kockicama što se nalaze u rukama bogova, kod naše pjesnikinje, to su strašne himere a životi su samo fragmenti zvjezda padalica:

Sreća je bacanje kockica

koje te ne iznenade.

No život ostaje nelogičan,

Himere ti diktiraju svoju zvezdanu groznicu

Ona se ne bori sa svijetom, sa zakonom, običajima, konvencionalnim institucijama već upravo sa samim sobom, duboko u nutrini svojoj, njena borba nije ona frontalnog tipa “licem u lice”, konačnog čovjeka na jednoj i beskonačnog svemogućeg na drugoj strani, naprotiv, riječ je o borbi sa unutrašnjom intimnom vjerom i nevjerom, sa onim što se odvija u najskrivenijem kutku ženske intime zarobljene poput zvjeri u tjelesnom kavezu. Uzalud ćemo ključ za oslobođenje tražiti u sferi racionalnog, logičkog iskustva. Jer, pred nama je pjesničko iskustvo posebne prirode, epifanija posljednje stanice o kojoj se ne može pojmovno razmišljati, koja ne potpada ni pod jednu pojmovnu kategoriju. Na samoj granici transcendentnog, njoj preostaje samo da neobjašnjivom snagom vjere uroni u nebeski svod kao vlastitu biografiju koju, poigravajući se rodnim kategorijama, pjesnikinja daje iz drugog lica, obraćajući se istovremeno tvorcu, nevidljivom ljubavniku ili pak sebi, svome alter-egu. Motiv podsjećanja u završnim stihovima, može se tumačiti i kao reinkarnativni momenat ispod vela praarhetipskog pamćenja i metafizičkog zavičaja iz kojeg smo potekli a kojem se neumitno vraćamo:

Rukopisi sunca sjaje

iznad izmaglice, satovi su se utišali.

Možda oblaci pišu

tvoju autobiografiju.

Njima se stalno vraćam

da bih te podsetila.

Veza između ženskog i muškog lirskog subjekta, upletena je u poetsko tkanje pjesnikinje, a koja svoje rodno mjesto ima u jeziku, kako svjedoči lingvistkinja Slavica Perović (“Jezik u akciji” CID, Podgorica, 2009. str, 135.). Ona u jeziku pronalazi izvore društvenog i kulturnog modela, vidi upravo ženu kao stub kuće koja čeka, Penelopu koja noću plete, danju para. Riječ je, naime, o modelu o kojem su govorili, svaki na svoj način, i Ruso i Niče. Pojavu muške dominacije, arhetipa ratnika koji luta poput Odiseja kao pozadinskog fenomena koji kontroliše i, štaviše, omogućava hijerarhijsko ustrojene društvene uloge sa jasno determinisanom pozicijom žene u svim segmentima ponašanja i poštovanja pravila (samim tim i onih koji se manifestuju u jeziku kao ogledalu istih) kao što Perović sagledava kroz niz odnosa: rodne asimetrije, semantičkog neparalelizma, socijalne diskriminacije, statusa, omoćavanja i onemoćavanja:

Čujem korake tvoje.

Probijaš se kroz obore reči

poput Dionisa u tami,

što recituje algama i cveću.

U tvom glasu, usnuli kalendar,

slušam balade kiše

u moru, među talasima,

u pesku, među vlasima kose,

praznim amforama što dele maglu,

Protiv ustaljenih socijalnih uloga, Marija se bori pjesmom kao tijelom, kao da slijedi čuveni manifest Elen Siksu “Meduzin smijeh”: Žene će uvijek prevazilaziti diskurs koji određuje falocentrični sistem. Dominantan muški diskurs opisan je kao simboličan, a žensko pismo je određeno kao diskurs koji će ga opovrgnuti i omogućiti stvaranje novog ženskog identiteta. Izvor ž. p., kako navodi E. Siksu, nalazi se u tijelu žene, upisan u matrijarhatski kod koji dominira pre nego što se usvoje falocentrične jezičke konvencije. Ovi prelingvistički i nesvesni potencijali ostvaruju se u tekstovima koji narušavaju koncepciju, podrivaju utvrđenu semantiku i logiku falocentričnog jezika, pa samim tim omogućavaju slobodnu igru značenja, koju naša pjesnikinja vješto inkorporira u vlastito poetsko tkanje, poetsko meso, ukazujući na ciklusnu putanju Ničeovog kruga ali i mogućnosti novih rađanja, kako kaže Simon de Bovoar u legendarnom djelu “Drugi pol”: žena se ne rađa, ženom se postaje:

Rađaš se poput neizbežnih neutrona

što prolaze nove cikluse.

Prikaz Katarina Sarić, Vavilonska Biblioteka/The Library of Babylon

Written by
Katarina Sarić

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt