TUGA ISPOD KAMENA
Hodam duboko šumom. Misli su mi obrasle poput gustih krošanja drveća. Nikada nisam imala puno želja, no jedna se odavno začahurila. Pored mene nalazi se potok. Voda je bistra i slatka. Skakućem po kamenju. Cipele su mi mokre. Noge hladne. Kapljica znoja curi niz leđa. Ponekad je teško ne poželjeti postati samo prolaznik. Poletjeti. Zaboraviti. Ohrabriti se. Krenuti umjesto stati. Disati. Pokušati. Vjerovati. Reći. Miriti se. Smijati. Plakati. Živjeti. Biti. Sunce mi grije lice. Polako skidam odjeću. Mokre cipele, hlače, košulju, potkošulju, grudnjak, čarape, gaćice. Postajem ono što jesam. Gola istina. Najslabija verzija sebe. Podižem kamenje u potoku i čvrsto uglavljujem svoju tugu ispod njega. Jedan kamen za žrtvovanja. Drugi za nerazumijevanja. Slijedeći za razočaranja, čekanja, propuštene prilike, vjerovanja. Negdje uglavim i tebe. Legnem u potok. Voda je dovoljno duboka da pritaji suzu. Pokušavam umiriti dah. Svježina me otriježnjuje. Pomaže mi da shvatim i odustanem. Osjećam te. Hladnim prstima dodiruješ mi usne, miluješ obraze, ljubiš kapke. Vlažan jezik miješa se s hladnom vodom na mom vratu. Dok šapućeš skrivene želje, dlanom kružiš po mojim grudima. Zatvaram oči i primam te duboko u sebe. Obgrljujem. Opraštam što si me ostavio samu s krivim ljudima. Ljudima što tapkaju na mjestu. Disanje mi je sporo. Otkucaji usamljeni. Nikada neću pronaći savršen ritam za usklađivanje. Duboko udahnem i zaronim lice u svoju želju.
