ODMOR
slani šmrklji sarbun pod škrgama
kosti na novinskom papiru
kad se najedem cvrčci udru sedmoosminski
iz usta izbaulja trut sruši sjenu o zemlju
zalijem je nogama od meda
onda budem ovdje ali uvijek budem svuda
sutra zaboravim iščupala sam ih
iščupala sam noge vise u ormaru
moja obijeljena debla stabala
bit će mi potrebniji riblji rep
SVETAC
dalekovodi se šutiraju oblacima
kao onaj koji izlazi iz sobe prostitutke
i onaj koji ulazi
nekad se dotiču ramenima
kad narasteš toliki sposoban si čuti
preklapanje zubi i jedno cijelo dva hertza
pravila plesa i tonsku gradaciju
stidne dlake čiji rast srećom nije beskonačan
kao rast kose
i sveca čuješ
kombinatorikom neki mora biti ovdje negdje
sudar hidroaviona i jata divljih gusaka
da se upoznamo pod hrpom pernatih lampiona
čekam
ONDA SE PEREM
iščupam sumnjivu trepavicu prije nego se
zalijepi za oko i rastužim se
vrijeme je za ulazak u kadu a da ne mogu namirisati
sljedeću toplu priliku za pranje
iako ne želim biti voljena ne predstavlja mi problem
čekati dugo
zauzimanje sjedećeg položaja u kadi i
pogled prema vodi je pogled u otvoren lijes
ovakvim prstima možda je bolje da pišem drame
četvrta dimenzija najbolje se upozna kineskim mučenjem
i ne treba popravljati slavinu
svađam svoja stopala, sinkroniziram ih i zavijam
decency is indecency’s conspiracy of silence
letim gola prema vratima i osluškujem ključanicu
želim da me netko uhvati za nadlakticu i upozori
ostavlja stare i vrijedne stvari pred ulaznim vratima kao
Bibliju u Kentuckyju prije izopćenja iz
crkvene zajednice
voda u kadi nije prljava i omekšala je nokte dovoljno
ako dugo držiš usta otvorena poteći će slina s rubova
i to će te vratiti na početak
SVJETLO
birala sam biti vrtovi na vrhu zgrada
birala sam biti svjetlo
nadzirem džunglu a u obzoru bez otoka
svet svijet misli da spavam
da spavam u toliko plave toliko plave
svet svijet na čijim ću prozorima
uvijek moći zašaptati — otvorite mi
preuzet ću vaše mrtve
veća od sobe sa zidova svučem
kao u potegnut stolnjak usišem sve
u svemir gramofonske ploče
plazma vrzma oko zglobova
perje, konfete i pahulje topole
uplesana klupčam ih pod kapke
biram da budemo vrtovi na vrhu zgrada
biram da budemo svjetlo
rastegnemo meke zidove kao
balone žvakaćih guma pa se
poskliznemo u pamuk parketa
zbog nas se u daljinu bolje vidi
peći se lože kostima lica
do svitanja na glavu lijepe kukci
nećemo više ništa osim davati
sve što počinje kao molba
svetim svijetom završava kao milost
mi smo sada sebi svoja jedina kuća
glas koji čupa iz bjeline besvijesti
valovima zagrljen oko očiju
biramo biti vrtovi na vrhu zgrada
biramo biti svjetlo
ŠUTNJA
naglo se rastvori na živo
ražaren žamor
ljeto se nikad ne koleba
ljeto uvijek završi
u jednom popodnevu
ja se kolebam mogu dok hoću
hoću dok se mogu kolebati
koliko je potrebno
istina je najapstraktnija imenica
misli u imperativu
imperija misli
istine ni dalje neće kucati ovamo
nema smisla piti asteroide ako se
raste u vakuumu monopol kućice
ali budi i dalje dobro
srce je kuća koja klizeći raste
petlja korijenja iz grkljana
sručena niz vrat da bi se ulegla
u suncokret livade tijela
srce je kuća čiji podrum
uvijek mora lizati vatra
tovariti žar iz rastvorina rebara
natrag kroz vrat
vrat je dimnjak kuće
zato što se srce
rađa u grkljanu
šutnja nije zlato
šutnja je zla
GRAD
vrijeme precizni kemičar u bijegu
iza zgromljenog grada
na asfaltni trbuh klanjamo ušima
kaos se bućka u krvi kore
ničim nismo zaslužili da nas se ne oda
opasno je znati za nas ali je opasnije
ne znati da nitko ne voli dobre ljude
zato nas nikad ne pušta van
vrijeme slikar s očnom mrenom
tornjevima stolice zakočenih zglobova
zapet za grad za nas za naše
uskoro brojnije uši
cijedi se niz prste ali i dalje držimo
sunce da ne upadne u pupak grada
kroz poderotinu bismo uvukli sve
koji se boje više od nas
IZ ŽARULJA
mi daleki sami sebi svi smo drugi
gutali smo Berlioza ispirali se džinom
postoje visine na kojima nas više ništa
ne može ugrijati
zjenice crne rupe nabiru stupnjeve noći
sjećanja su gnoj u šavovima svijesti
čučimo gdje su nas zaštopali grozom
mučili dio koji pripada svima
ostavljali nas gladne da preko obraza
prstima sviramo zube
mi smo nepomičnost koja smeta u svima
usidren paraplegičar prevrnuta stonoga
kad nas već niste voljeli trebali ste nas
pretvoriti u revoluciju
plač naš nastavlja zujati iz žarulja
mi daleki sami sebi svi smo drugi
MARŠ
među ljudima koji se
međusobno zaobilaze
pričajući o slobodi
nikad ne vidjevši
slobodnog čovjeka
odlučili smo istočiti
misli zaraćenih u boce
otrovano razroki
opijati se pljačkati
neulovljivi hrabro
odmarširati u hihot
pod metalnom cjediljkom
izrešetanog neba
ništa začahureno više
ne ruje u nama sve
buknulo krijesnicama
zadire u zatke iz nas
iskrama se kesi
preko kaveza preko zida
preko zida preko žica
preko žica preko trnja
baklje smo sa snopom
prskalica u treptaju
ubadamo u crne
čireve svijeta
iz njih atomske gljive
dižu nas na štule
na mapi bitke mi smo
podivljali šestari
gađamo metcima
u vrhove piramida
igralištem glave sahnu
pričepimo ljuljačkama
vrijeme za rep
pazeći da se ne
sudaramo krilima
kažiprstima pomičući
komete po modrini
parimo iz bljeska
rijedimo u mir
dok klackalice plešu
klijaju planktoni
uzlijeću u nebo
mliječni put je
mramorni torzo
mnogoglavlje smo
sjureno s tobogana
stopala zaštopanih
u pijesku pličine
meduzama sanjamo
smiju nam se lica
trepavice plešu
valcer stonoge
