24/09/2021
Pretraga
Petra Sigur. Stari rokeri

Petra Sigur. Stari rokeri

    Na more sam nosila svoje knjige, a on je već iduće zajedničko ljetovanje počeo nekoga tražiti. Razumljivo da nije mogao podnositi isključivo zadubljeno, šutljivo društvo, ako to i sam ne radi. Ujutro za kavom, poslije doručka, popodne na plaži, a ovisno jesam li pripita ili ne, i prije spavanja, čitati romane. Teške, debele, uglavnom stare književne klasike slagala sam u sebe kao cigle dvorca kojim se ograđujem. Općenito je spadao, za razliku od mene, u one agilne, društvene tipove koji se vole rano dizati, kupovati kruh, mlijeko i novine u trgovini, a onda na brzinu, prije nego se s bazičnim namirnicama vrati kući, svratiti do lokalne birtije popiti kavu i nešto kratko. Onjušiti na njihovom standardnom okupljalištu mještane, odobrovoljiti ih kako bi stvorio preduvjete za daljnje druženje, širenje krugova, osigurao si pomoć poznatih ako mu eventualno zatreba.

     Jedno jutro, taman kad sam sklapala zadnje korice, opraštajući se punih pluća tuđih misli i sudbina, vratio se oduševljen. Baci vrećicu nabreklu namirnicama na drveni stol na terasi i uzbuđeno krene govoriti kako je pronašao jedan savršen kafić u koji će me odvesti navečer. Opisuje vlasnika – od sebe nekoliko godina starijeg Bosanca gastarbajtera, povratnika iz Njemačke koji je skupio dovoljno novaca da promjeni smjer, zaživi svoj san. Tim povodom u Ninu je zakupio prostor za birtiju.

     Dugog je fasciniralo unutarnje uređenje i muzika. Pravi rock, američke automobilske tablice, zbirka vinila, motorističke kacige i jakne, bizonski rogovi i drugi simboli njegove kolijevke. Ali muzika, hej!, mlitavu me trese za ramena. Napokon ne mora ispijati kavu uz zvuk klapi i estradne kuruze.

     Ne mogu reći da me nije obradovalo. Završila sam s jednim svijetom i prije nego me u potpunosti ne opkoli drugi, bilo bi dobro malo se opustiti, popiti dva, tri piva, izgovarati riječi, razmjenjivati mišljenja, makar u njima ne vidjela nikakvog vlastitog odraza, čemu sam se redovito nadala, no nalazila u razočaravajućim tragovima i zatim se opet zatvarala. Samo fraze, kimanja i slaganje, ljuljanje na glazbu, možda dovoljno olabavim da zaplešem.

     Tamnoputim rasama ne treba previše. Njihov nutarnji sklop ne traži sjedenje, iscrpan razgovor, nužno alkohol da se pokrenu čim začuju glazbeni ritam. Mi bijelci smo mahom ukočeni, formalno nasađeni, traže nas preduvjeti i valjani razlozi mentalnog otpuštanja pa objeručke prisvajamo rock kao prvi korak socijalnog raspuštanja. 

    Alternativa je litra crnjaka na klupi uz more na kojoj smo pred kraj ljetovanja nagnutih glava lovili padajuće Lovrine suze. Tijela su se kupala u osvježavajućem izdahu dana, no nakon nekoliko tema naši bi razgovori zamrli. A slatko, gusto vino razvezivalo je jezik pa bi u lahorastu noć pored rijetkih prolaznika i parova tekli moji, i opet produbljeni, monolozi. Više su na njih reagirale krte, visoke stabljike nalik bambusima, šuštavo i meko povijajući leđa svog pojasno rastućeg plemena. Slankast vjetreni dah vijugao je odozdo prema blagoj uzvisini ponad valjajućeg mora, Mliječni put odozgo isijavao svoje gusto premrežene žlijezde, a nama je oboje, zaključili smo tužno nakon navučenog pokušaja strastvenog  poljupca, kronično nedostajalo društvo.

     Činilo se izazovnijim prošetati preplanulu put i suncem posvijetljenu kosu bilo gdje drugdje od male, lokalne birtije uz cestu po kojoj su konstantno zujali auti, a kamo me svaku drugu večer izvodio. Nasaditi svoje mlado, atraktivno dupe na razgolićenim nogama pred starog, nezanimljivog gazdu što je sjedio za šankom, pušio cigaru i tu i tamo nešto doviknuo skrećući glavu od kuta s postavljenim ekranom.

    Dugi je volio domorodačke birtije više od uštogljenih turističkih kulisa, jer je tamo pronalazio autentične likove. Primjerice Marina, praktički redikula kojeg su prisutni iz grča navike, dosade i ljudske prirode sprdali radi velikog, stjenovitog nosa. Sjedio je između nas dvoje i frfljavo pripovijedao o svojim poslovima s ćaćom kojem je uvijek nešto u vrtu, s potrganim autima i oko imanja pomagao. Sjedila sam friško istuširana i sjajna od mirišljivog mlijeka za tijelo dok je on opisivao učestalost i detalje pražnjenja septičke jame.

    Sredovječni neženja koji će zbog svoje fizičke gadnoće i nesnalaženja to i ostati, raditi sa starim dok njegov život ne ispari, a onda si sam i samo za sebe prati i kuhati. Znao je to, ali i dalje uporno dolazio u tu birtiju oko koje se negdje u blizini i rodio, svjestan da nikada tamo neće pronaći curu ako ga već neka iz mjesta dosad nije htjela, izvjesno kao i da će ga mještani zauvijek otvoreno prcati radi onoga što u njemu izaziva najviše bola.

     Ispijajući svako malo po gutljaj jednog od ukupno tri do četiri popijena gemišta, svraćala sam pogled od tekuće kolone auta što se povremeno zaštopala do njegove figure sirotog Boba Rocka opsjednutog svojim niskim rastom i često spominjanim nosom koji bi nervozno dodirivao kad bi nam se ukrstili pogledi, dosađujući se. Istovremeno bi protresao tamnom, rudlavom kosom, raskošnom poput ženske. Šišao ju je na fudbalerku sa šiškama, priznao je, zato što mu je tako savjetovala frizerka, kako bi umanjio stršanje nosa.

     Dok mi je rashlađeno vino lagano opuštalo udove, otvoreno sam se pitala, što radim ovdje, upućujući Dugom podrugljive poglede i hvatajući se njegove kutije s cigaretama koje sam pušila samo kad bih se pripila. Zato je bio presretan da nas može počastiti novim poznanstvom koje će oboma razvedriti pustinjačke dane ljetovanja. Beskrajna, polukružna pješčana obala gotovo bez ijednog kamena po kojoj ljudi hodaju namazani crnim blatom na mjestima svojih boljki u kostima i unutarnjim organima, izmjenjivat će se otad s terasom nadsvođenom trstikom, šturo osvijetljenom iznutra najboljim elementima interijera – bas i akustičnom gitarom, bongosima, timpanima i tamburinima, polegnutim oko šanka ili obješenim po zidovima. Tvrdo podebljana ritam sekcija koja mu je i bez lupanja podizala serotonin u žilama, razvlačila osmijeh žešće i šire od žvrgoljavog Marina.

     Bio je ok, koliko mi netko uopće može biti nakon prvog susreta. Sitan, nizak, kompaktan i žilav, crne, unatrag začešljane kose u zametku kokotice. Kontrolira pokrete kojima suspreže pojačanu živčanoću, pazi na izgled, frče cigare i u razgovoru teče gusto, srebrno svjetlucav poput žive. Voli visoke žene, njegova Njemica za glavu je viša, svijetle kose i očiju sličnih mojima, no osobno ga se ne doimam. Čovjek ubere energiju drugoga i ubrzo pri susretu uviđa ima li između nekih iskrica pretjerane odbojnosti ili sviđanja. Šutljiva sam, utišanih gestikulacija, bez posebne potrebe isticanja, a on me pretražio u potrazi za bilo kakvim vanjskim znakovima – načinu friziranja, stilskom odabiru odjeće, ama bilo kakvim tetovažama – ne bi li otkrio pripadnika plemena.

     Dugog je fascinirao i ta mu je aura divljenja davala podstreka za još raznovrsnijim pričama za kojih se dizao sa stolca, krivio lice, mlatio rukama, glumio ulomke radi boljeg dočaravanja, pa sjedao natrag sfrkati duhan koji bi, svaki drugi put, posolio zerom trave ili šita. Pasala mi je njegova tipična bosanska brbljavost nesuzdržljivog jezika izraženih guturala i progutanih vokala te svojevrsna blesavoća zbog koje će izgovoriti i izvesti ono što se drugi ne usuđuje. Jednostavno, zabavan. Osvojio je tako i svoju 10 godina mlađu strankinju, pripadnicu višeg njemačkog srednjeg sloja, trudnu par desetaka tjedana pa nije mogla piti ni pušiti s nama. Promatrala sam krupne, tamnozelene „tribal“ šare na njezinim bedrima, ramenima i podlakticama i zamišljala kako joj se dalo drndati na motoru skroz od Münchena, te da se zasigurno već istu večer kad joj je pružio ruku i rekao Dane, žvalila s njim na izlasku iz kluba, jer malo njih ne bi palo na takvog balkanskog šarmera.

    Dugi ih je već idući dan pozvao na podnevni roštilj radi kojeg sam morala stopirati sva svoja ljetna rutiniranja. Otpalo je čitanje i plaža, trebalo je napacati meso, isjeckati povrće i zamutiti tartar. Dane je najavio dovesti još jedan par dragih mu Bosanaca da se upoznamo, pošto su on i Damir kao familija, bez krvi braća.

     Zaslijepila me sva ta hrpa novih lica, glasova i boja odjednom nagruvana na velikoj, inače praznoj betonskoj kocki terase. Još za prvim pivom praktički upoznavanja, Dane je smotao, a ja nesmotreno i radi uklapanja nisam odbila, nego onda lelujavo, s grčem u želucu, susprežući povraćanje na koje me znao potjerati prejaki dim od šita, na stol iznosila sve te šarenilom napunjene zdjele i onda ih bespomoćno, obješenih ruku i kiselog smješka gledala kako nesuzdržljivo žderu.

    Tko su uopće bila ta četiri do prekjučer potpuno nepoznata stvora s kojima instantno dijelim stol i tešku mučninu? Netko s kim mi se preklapa generalni lifestyle i ukus za glazbu? To što smo još mladi, volimo fino popiti i popušiti laku drogu?

    Naravno da su zajedničke komponente preduvjet za duge, privatno inicirane odnose, prijateljstva i ljubavne veze. Prvo ispitaj kakvu muziku sluša, vjeruje li u boga i da li se okružio životinjama, nudila je jednom prijateljica savjet za olakšavanje izbora i života, kako je to nazvala.

     Pogled mi je vrludao od njihovih razjapljenih vilica do tanjura s pomiješanim žutim, crvenim, bijelim i smeđim sokovima, pokušavajući zadržati sadržaj želuca unutra. Srećom, nisam skoro ništa prije jela. Dlanovima sam se čvrsto uhvatila rubova klupe na kojoj sam sjedila, pritiskom regulirajući jačinu spazma i tako umanjujući mogućnost incidenta. Mesa je Dugi napekao nekoliko kila. Brdo je drastično brzo nestajalo dok u vatrostalnoj nije ostalo samo par komada bijelog i krila. Damir se žutio. Izblajhana plava kosa puštena i počešljana dočarati Cobaina, spaljeno je stršala na vrhovima. Žena mu je prirodno crvena, pjegava i masovno istetovirana po čitavim rukama, nadopunjavajući se sa slikovnim motivima svoga muža. Već je nekako došlo do otkrića kako se Damir skida s H-a i kako mu je Aida u tome velika podrška. Buljook, kozičav i podjednako ružno podrugljiv i sarkastičan, trenutno bez posla i u obiteljskim zavrzlamama, nije mi bilo jasno zašto mu se stalno umilno podvija pod ruku kao mačka, ali to je valjda demonstracija emocionalne potpore, slično jačanju što obilnijim obrocima, jer se deblja, mora doći k sebi nakon skidanja, pojašnjava umjesto njega grleći ga. Jednu tešku ovisnost mijenja onim lakšima, društveno prihvatljivima, pa osim kutije i pol cigareta, dnevno popije 5 piva i popuši dva, tri džoksa, kako bi se umirio, umanjio patnju odvikavanja.

    U žaru grabljenja i jela Dane me znao čudno pogledati i pitati zašto sam stala, ne primjećujući da uopće nisam ni počela. Činilo mi se glupo objašnjavati kako su mi porivi na travi nešto drugačiji nego većini, suprotno gladi i opuštanja. Čemu tim nesuspregnutim ljudima pravdati motive šutnje i promatranja? Nasmijala sam se i primila jela, na silu, dok sam još čega imala. Žuti i Crvena sa sobom su doveli i dva psa koje su usput hranili kostima i ostacima sa stola. Podvlačili su mi se pod nogama kud god bih krenula, na wc ili u kuhinju sa ispražnjenim zdjelama, dobila sam pratnju na koju nisam navikla niti me zanimala. Skakali su i dosađivali bez njihovog kontroliranja i par puta mi je došlo izderati se na njih: M’rš! Ali ni te ljude ni njihove pse nisam poznavala, i opet, bili su kod nas u gostima.

    Nakon jela nastala je lijena šutnja. Polijegali su jedni po drugima ispreplićući se glavama i rukama, jer tako sitima valjda dolazi vrijeme maženja, možda i seksa. Što je sljedeće, pitala sam se, da Žutom i Crvenoj koji su krenuli izmjenjivati sline, ponudimo svoju spavaću sobu, dok im dragamo i smirujemo pse? Neugodnu letargiju prijatelja zapričavanjem je razbijao scenični Dane, usput svojoj Greti prevodeći što su mu drugi odgovorili, jer je većinu razumjela, ali se sramila govoriti hrvatski.

     Dugi je posebno pazio da svira dobra mjuza, u glavi prevrtao svoju na more ponesenu kolekciju CD-a, znala sam to, i ništa mu drugo nije bilo bitnije osim da potraje lucidna, po njemu savršeno opuštena atmosfera bez formalizama, po meni naporna i nasilna zbližavanja s ljudima kojima su zajedničke tetovaže i muzika. Nitko od njih nije zamijetio knjige na betonskom zidiću, pomaknute sa stola napraviti mjesta, pitati, o, pa što čitaš, još smo čitav mjesec ovdje, možda bi mi koju posudila?

    Na staru godinu Dugi zove oduševljen. Gard koji izvodi iz iznimnih prilika. Snijeg još nije napadao, no temperatura je gadno stisnula, a mi se nismo odlučili kamo ćemo navečer od silnog izbora. Kaže da je imao nevjerojatan susret danas u Zagrebu. Zamisli kome sam vozio drva? Aidinom bratu u Dubravu. Nazvat ću te kasnije, produžuje, idem javiti Danetu. Onom istom koji se nakon dugog i ne tako poslovno uspješnog ljeta vratio natrag u Njemačku. A i Greta je morala roditi. Porod i pomoć oko djeteta nije za zezu. Bolje se nakon nomadskih avantura naći u komfornom okruženju kod roditelja. 

     Teško smo pronašli traženu kuću. Ulica je neosvijetljena i posuta makadamom, no unutra je prostrano i iznenađujuće ugodno. Par dugokosih likova i njihova petogodišnja djevojčica ovdje žive sami, no još neko vrijeme će s njima stanovati Damir i Aida, a prisutni su i neki prijatelji i rodbina. Izgledaju mi staro, pomišljam kako su prilično kasno dobili dijete. Ono dominira i zabavlja nas razbijajući led i opet prvog susreta u intimnoj obiteljskoj atmosferi s nepoznatim ljudima. Ipak, Dugi je odlučio, pronašao dijelove slagalice u kojoj mu nešto nedostaje i ta otvorena namjera ubrzanog zbližavanja unutar prepoznatog kruga Bosanaca dovoljna je pozivnica, podebljana još i sudbonosnim susretom prijevoza drva. 

    Dane je promijenio smjer, sada je red na Damira. Aida najavljuje odlazak u Ameriku obavijajući ruke oko svog očišćenog blaga. No oči su Žutom i dalje zamućene, crni izrast mu se poduplao i koliko god ljubavi i truda Crvena uložila, čini se da nije dovoljno. Brat i žena gledaju nas pomalo zabrinuto. Ne Dugog, on je unutra, ali ja možda djelujem uljeznički, pomalo ušminkana. Njihove su životne trase već zadane. Poženjeni, imaju kuće, djecu i pse, uokvirene okolnosti čiju predvidljivost valja pomalo razbijati rokerskim afinitetima, dok je moja verzija predstavljanja njima i vremenski i profesionalno udaljena. Fakultet, i to humanističkih nauka koji me neće odvesti do nikakvog konkretnog ili uočljivo profitabilnog zanimanja. Rad rukama, teško stečen novac je okosnica oko koje je podignuta ova topla, nenabačena kuća, nakon svega, izgnanosti i rata.

    Sjedim ravnih leđa na rubu kauča u svojoj maslinasto-zelenoj samt košulji krupnih rebara koju mi je mama po željenom vojničkom kroju friško sašila i s dugačkom srebrnom šnalom uklanjajući njome na stranu s lica dugu kosu boje meda. Ipak je Nova godina, da barem malo djelujem prigodno svečana.

    Prepletene, pjegave ruke išarene tetovažama oko Žutog naposljetku su proizvele neke osjećaje i on opušta otvrdnulo lice i zavaljuje se među plišane jastuke. Ili je to možda od trave čiji je smotuljak počeo potajno kružiti izbjegavajući rastresen pogled djeteta. Crvena sada provlači oble bijele prste kroz svoje guste, valovite kose, polusklopljenih kapaka žaleći mi se na psorijazu u vlasištu, radi koje odgađa napraviti dreadlockse. Pokazujem i ja njoj svoje zimske lišajeve. Kaže, primijetila sam, a ja se makar preko bolesti napokon osjećam prihvaćeno ili sam i sama napokon otpustila.

    Iznose neke fine kanapeiće, pojačava se muzika. Pogled u sobi magnetno privlači tanka, crna ekrančina na kojoj Kravitz pjeva: I want to get away, I want to fly away, Yeeah yeeeeah yeeeeeeeah… Dijete se raširenih ruku i sklopljenih očiju vrti u krug. Ljudi su tekući i smiju se, nitko osim najstarijeg među nama, oca familije, od njih ne primjećuje da se mala možda navukla gustog dima. Cilja me pogledom i smiješkom ispričava, dok mu se sva zabrinutost zgusnuta u borama kroz zacakljene oči rasplinjava.

    Izgledala sam kao šterberica, no iza paravana srebrne šnale valjao se ubrzan paralelni film nekog drugačije zgotovljenog scenarija u kojem su oni moj budući nastavak. Ljubiteljica opijata koja bi zbog frustracija, društva i muzike većim dijelom isključivo to i ostala da nije upisala studij predmeta u koji se još u srednjoj školi zaljubila.

    Na trgu je doček i zagrijani se potrpavamo po autima. Stižemo dvadeset minuta prije otkucavanja, skoro pa premalo da se od raskalašene gužve probijemo ispred bine, do centra. No to mi se kroz par minuta naguravanja i čepljanja ušiju ne čini više lako moguće. Rulja je u špici pijanstva i obezglavljenosti. Problem nisu oni razdrljeni, mokrih kosa i ukočenog pogleda. U najboljem slučaju te zagrle, zaliju pićem iz čaše i onda se ispričavaju nudeći da popiješ. Takvima uzvratiš zagrljaj i osmijeh. Čudo su oni opskrbljeni pirotehnikom. Koncentrirani na grandioznost eksplozije postavljaju prazne boce na prepunjenom podiju trga i u njih guraju rakete. Taman kad ju uglavi i upali, netko drugi zakači je nogom i sruši pa  umjesto strelovitog uspona u nebo počinje vrludati među stopalima i koljenima, tražeći put da se napadom vatre izbljuje i isprazni.

    Nakon nekoliko takvih riverdanceom izbjegnutih eksplozivnih zmija, uz kičmu mi uspuzava strah i pali nezacijeljene rane rata. Pribijam se i vučem uz zidove, zaobilazeći brisani prostor. Čini mi se da tako okužujem čitavu kocku trga. Zasićena strahom i umorna od neuživanja, vučem Dugog za rukav. Okrenut mi je leđima i jednako skreće s mjesta budućih detonacija. Vidim mu na licu profila kako silno želi dočekati taj prijelazni prag u svom super novom društvu i nikako ne odustaje. Još se nada pronaći ih izgubljene u gužvi tamo gdje smo se dogovorili, točno na vrijeme, da sve ne propadne. Bio bi to sretan kraj, završna scena koja obećaje vječnu povezanost i dobro druženje. No sat otkucava u trenutku naše agonije, moje sa sjećanjem, a njegove u klinču zamalo ostvarene želje. Pogledamo se letimice, zbunjeno, kao zatečena braća među stjenkama uske, tamne maternice, pa se poljubimo formalno i jedno drugom zaželimo sve najbolje. Čim oslobodi ruke, hvata se za mobitel. Dugo Dugi pokušava dobiti  bosansku braću s druge strane, no nema sreće, operater javlja da je osobama uređaj isključen.

    Za dva ljeta opet primamo poziv od Daneta s mogućnošću da se i uživo vidimo. Ne želi dolaziti u kuću nego bira mjesto na rivi u Zadru gdje da ga čekamo. Prilazi i upoznaje nas s bebom i putenom Mađaricom kratke, tamne kose. Još je svjetlijih očiju i mlađa od Grete. Već znamo da su se rastali i naizmjence se brinu za djevojčicu koju je s novom curom doveo na more. Ćelava, krupna, nema ni dvije godine. Ističe da ju uči oba jezika dok žonglira s dudom i u predasima grli s novom curom. Damir i Aida isto više nisu skupa. Dodir američkog tla pod njihovim čizmama, osvijestio je razlike i Damirovu ravnodušnost među njima.

    Iduću večer pijemo s Marijanom i Melinom, otkrićem, novim parom u mjestu s kojima nam se tak sad potrefilo istovremeno ljetovanje.

    Melina i Dugi dijele biznis prodaje kičastih reprodukcija u ljetna predvečerja preprženim obiteljima stranaca dok šetuckaju mjesnim čvorištima. Umilna, manekenski visoka i plava, Melina je daleko uspješnija i kad u noćno opadanje turista broje lovu uspoređujući zarade, nesebično tješi Dugoga savjetima kako da više proda.

    Pijana se divim Marijanu, no njemu je Melina potpuno dovoljna. Omamljeni šutke jedni drugima priznajemo da su oni naša paralelna bolja i uspješnija verzija. Atraktivna buduća slikarica i tjelesno definiran student kineziologije koji se u potpunosti nadopunjavaju i kuže.

     Posvijetljeno nebo najavljuje jutro kroz uzak, duguljast prozor Marijanove naslijeđene garaže. Popili smo što smo imali i teško se uz oproštaj dižemo. Kad izlazimo, već znamo kako se naš cilj u njima ostvario.

    Rijetko mislim o Dugom, no kad ga se sjetim, povučem paralelni pravac s Njemačkom i Amerikom. Dečki su ostali prijatelji, samo su žene izmijenili za bolje. Vjerni sebi i svojim idealima iz mladosti. Oronuli, stari rokeri. 

    Penjemo se s izvora Kupe na parkiralište. Djeca su umorna i zadovoljna, no i dalje se natežu i zvone. Spremam stvari u gepek i čekam da i drugi to naprave, sjednu unutra i auto se napokon pokrene. Nisam očekivala tako veliko, popularno izletište. Nekoliko mjesta dalje parkiran je fora, stari kombi, Volkswagen. Simbol. Omiljeno vozilo hipija. Kraj otvorenih  vrata stoji tip. Tipičan. Podvrsta B52. Istetoviran je, ima dreadlockse i pse. Šanse su uvijek podijeljene. Možda način života, možda njegovo isfuravanje.

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt