Teško mi je povjerovati da su protekle već dvije godine otkad sam posljednji put uredniku poslao tekst za ovu rubriku. Zažalio sam što zamrzavanjem portala gubim priliku da povremeno pretresem i sredim neurednu arhivu svojih razmišljanja. Pritisak koji sam osjećao zbog obveze da povremeno moram nešto napisati, bio je dobrodošao i poticajan: jedino sam tako uspijevao održati disciplinu i prenijeti je i u druga područja svog života i rada. Navika koju sam stekao omogućila mi je da dovršim neka djela koja sam započeo, ostavio ih u neredu i neizvjesnosti. Ne mogu zanemariti ni zadovoljstvo koje bih osjetio kad sam primao pohvale čitatelja s raznih strana: to je bio onaj pečat kojeg sam trebao, ali imao sam dojam da se s tom potvrdom od mene očekuju novi rezultati. Zato mi ovaj nastavak poslije pauze izgleda zahtjevno poput predstojećeg drugog poluvremena nakon uspješno odigranog prvog.
Nijedan povratak nije povratak na staro. Opet govoriti o ovom svijetu koji se sve više zatvara oko dezorijentiranog pojedinca, tu gdje ”rat je samo pucanj daleko”*, neprestano promatrati i proživljavati promjene na gore, a pokušati ne upasti u zamku nostalgije, nije nimalo jednostavno. Sa sumnjom u sve čemu su me učili u školi, vojsci, u institucijama, s nepovjerenjem u izvješća, komentare i interpretacije koje primam iz raznih medija, uvjeren da su ljudske perceptivne i kognitivne mogućnosti vrlo ograničene, ipak se i sam usuđujem prikazati svoje skromne dosege. Smatram da pristojna, živopisna razmjena doživljaja s drugim ljudima, itekako može oplemeniti naš život. Osobito ako ti drugi svoju empirijsku stečevinu neprestano dopunjavaju i obogaćuju čitanjem knjiga i stripova, slušanjem glazbe, gledanjem filmova i aktivnim promatranjem slika, skulptura i građevina. Na području umjetnosti ne moramo biti istomišljenici, možemo se razilaziti u pogledima i stajalištima, voditi žestoke rasprave braneći svoje estetske prosudbe, ali mala je vjerojatnost da ćemo se fizički sukobiti sa svojim oponentom ili čak navesti veće društvene skupine na sukob. U nekim drugim djelatnostima zasigurno nije tako. Svaki će temeljitiji analitičar u društveno-političkoj aktivnosti detektirati manipulaciju ljudima, s potencijalnim posljedicama u razmjerima kojih ni sam inicijator možda nije potpuno svjestan. Poštujem svačije izbore i uvjerenja sve dok u sebi ne nose namjeru nauditi drugima i drugačijima. Trudim se pristupati ljudima bez ikakvih predrasuda, sagledati formativne uvjete u kojima su nastajali njihovi stavovi, a pogotovo izbjegavam nekoga apriorno osuđivati. Međutim, ne može se poreći da postoje i oni zlonamjerni i fanatici koji su u stanju za sobom povući i one neodlučne, nesigurne, frustrirane i povodljive. Mišljenja sam da je svaki fanatizam štetan pa i opasan po zajednicu, osim fanatizma u umjetnosti. Umjetnik koji zanesenjački, slijepo prati svoju umjetničku ideju, ne može naškoditi nikome doli samome sebi. Ako se pak umjetnik prikloni doktrinama i diktatu totalitarne države i počne nekritički slijediti, provoditi i drugima nametati ideološka pravila, prema mom mišljenju on tada prestaje biti umjetnikom. Umjetnost je jedina sfera potpune slobode mišljenja i izražavanja, u protivnom gubi svoju bit. Smatram da su mnogi, upravo zahvaljujući svom umjetničkom porivu i svjetonazoru, iščašeni iz aktualnog, dominantnog nacionalističkog narativa, odlučni ostati kozmopolitima u potrazi za humanošću. I moj će pismeni izričaj polaziti s tih pozicija i uvijek pokušati ostati na njima.
‘’Čovječanstvo će živjeti u praistoriji, sve dotle dok njime vladaju mržnja i strah. Živimo u tvrđavama, ličnim, grupnim, nacionalnim, državnim i mrzimo se, prijetimo jedni drugima i ubijamo se s vremena na vrijeme, prenoseći mržnju potomcima. Šta može da učini pisac, sve nemoćniji u ovoj histeriji? Može samo da ukaže na tu kob ljudsku, može da obnovi prastaru nadu u neko drukčije vrijeme, vrijeme ljubavi. To su pisci činili juče, to čine danas, činiće nažalost i sutra. I s tom nadom, koja je sve življa, uvijek su aktuelni.’’
Ovako je govorio Meša Selimović, veliki pisac i Čovjek.
Samo, u ovo vrijeme masovnog nečitanja, mi pisci često se pitamo za koga pišemo, tko je naša čitalačka publika i koliko je (malo)brojna. U svijetu čija je temeljna agenda višesatni boravak na mobitelu ili računalu, onom u kome se supremacija razvijenih zemalja nad nerazvijenima između ostalog ogleda i u broju ovisnika o navedenim tehnološkim pomagalima, a tim je ovisnicima Internet postao potrebniji od kruha, iluzorno je očekivati potpuni povratak u realitet iz takve virtualne čarolije. Čitanje je, kao misaoni i analitički proces, mnogima postalo prezahtjevno. A biti pismen ne znači samo biti tehnološki pismen.
”To znači, pre svega, biti u stanju da napreduješ u spoznavanju sebe i sveta. Biti pismen znači biti čovek koji razvija kapacitete samorazumevanja i koji je u stanju da sebe predoči drugim ljudima u bogatijem i potpunijem svetlu. Što će reći, biti pismen znači biti na višem nivou komunikacijskih sposobnosti”, objašnjava Aleksandar Jerkov, profesor na beogradskom Filozofskom fakultetu.
Pisanje ove kolumne za mene znači priliku ostvarivati se i napredovati u tom smislu. Kad mi moj posao i posljedični umor oduzimaju dragocjeno vrijeme, ometaju me u čitanju ili me potpuno spriječe u tome, odmah primjećujem da teže oblikujem svoje misli, da imam poteškoće u izražavanju i da ne mogu aktivno sudjelovati u prijateljskim diskusijama. Nešto napisati oduvijek mi je bilo lakše: u miru radne sobe, za pisaćim stolom, uspijevao sam ponovno obnoviti, oživjeti gotovo ugaslu sposobnost priopćavanja. Kad bih uspio dovršiti neko djelo, korigirati ga i objaviti, isprva bi nastupila euforija. No to je raspoloženje uvijek bilo kratkog vijeka, a zatim bi se počele javljati sumnje jesam li neke stvari mogao izreći drukčije i bolje. Na kraju bih se pomirio sa situacijom jer objavljenu se knjigu ili članak više nije moglo ispravljati i popravljati. Odmah bih se prihvatio rada na nečem novom, odlučan u namjeri da napravim korak dalje. Ipak, po tiskanju nove knjige, sve bi se opet ponovilo: iznova bih se našao u nedoumici jesam li postigao barem mali napredak. Pretpostavljam da i drugi spisatelji doživljavaju i proživljavaju isto i da je stalna sumnja i to nepotpuno zadovoljstvo ono pokretačko sredstvo, motiv koji nas goni u nove stvaralačke napore. Svakome tko je uspio dovršiti i ukoričiti cjelovito književno djelo, svejedno radi li se o zbirci pjesama, kratkih priča, o noveli ili romanu, odajem priznanje zbog uloženog truda, bez obzira na kvalitetu uratka. Neću se oduševljavati onim što, po nekoj mjerodavnoj, čvrsto argumentiranoj procjeni, ili samo po mom skromnom sudu, nema književne, umjetničke vrijednosti, ali ću s poštovanjem pozdraviti svakog autora i pohvaliti njegov entuzijazam. Kako bismo izgradili svoj ukus, korisno je upoznati i neke osrednje ili čak bezvrijedne pokušaje i domete i usporediti ih s vrhunskim postignućima. Ponekad sam, upornošću i strpljenjem predanog čitatelja, detaljističkim proučavanjem, uspijevao i u nekom naizgled nezanimljivom, teško probavljivom štivu, naići na poneki neočekivani bljesak: to je bio dokaz da ambiciozni autor ipak posjeduje bar mrvicu talenta. Međutim, previše je očito bilo pomanjkanje reda, plana, sustavnosti ili zadržavanje na nivou koncepta. Susretao sam se i s prozom besprijekornog stila i respektabilne pismenosti, ali banalnog, monotonog sadržaja. Golemo je bilo moje razočaranje kad bi neka takva knjiga polučila i književnu nagradu. O afirmaciji u nekoj stvaralačkoj domeni vrlo često odlučuju slučajnosti i sitnice: uvjeren sam da iza svakog uglednog i nadaleko poznatog kreativca stoji još cijela bulumenta onih barem jednako nadarenih koji nisu imali sreće, sposobnosti ili želje izboriti se za priznanja i slavu. Nedavno sam sreo jednog svog kolegu, napola afirmiranog pisca s objavljenih deset knjiga. Pohvalio mi se da uopće ne želi pisati ako unaprijed ne dobije sredstva od Ministarstva kulture jer ”Tko još danas radi besplatno?!”. Potaknut takvom meni nepojmljivom motivacijom, nipošto ne osuđujući one koji na raznorazne načine pokušavaju ishoditi sredstva za tisak svog djela, grubom sam analizom spisatelje podijelio na umjetnike i na trgovce, na one koji pišu iz duhovne potrebe i na one koji se proračunato žele okoristiti svojom darovitošću. Ja sam oduvijek pisao samo zato da bih izbacio nemir iz sebe, da bih podijelio s nekim ono što me tišti i muči, da bih samom sebi pokušao pojasniti postojeću korelaciju bića, stvari i pojava, da bih pronašao svoje mjesto u takvom svijetu.
*stih iz pjesme ”Gimme shelter” (”Dajte mi sklonište”), autorskog dua Jagger/Richards, glazbene skupine ”The Rolling Stones”
